O medijima kao zrcalu stvarnosti, o društvo spektakla i komunikaciji na hrvatski način i svemu drugom čime nas mediji svednevice zasipaju, razgovarali smo s doc. dr. sc. Nenadom Vertovšekom, znanstvenim suradnikom iz Zadra.

Vertovšek je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao na temi “Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija - proizvodnja slike stvarnosti i neophodnih iluzija”. Vanjski je suradnik, naslovni docent na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, predaje kolegije Teorija i praksa medija i Medijska pismenost, a predavao je i kolegij Hrvatski mediji. Radio je kao profesionalni novinar više od 30 godina u različitim medijima. Između ostalog, član je uredništva prvog međunarodnog elektronskog znanstvenog časopisa za filozofiju medija i medijska istraživanja u Hrvatskoj - In medias res. Sudjelovao je na nizu znanstvenih i stručnih simpozija te objavio više znanstvenih i stručnih radova. Koautor je četiri knjige - “Mediji i mladi”, “Mladi - odgoj za medije. Priručnik za stjecanje medijskih kompetencija”, “Deset dana bez ekrana” i “Tamna strana ekrana”.

Možete li nam sažeti osnove teza iznesenih u vašem radu “Medijsko zavođenje u suvremenom društvu spektakla i manipulacije”?

- To je bio jedan od načina suradnje s boljim studentima u vrijeme mojeg rada kao predavača na diplomskom studiju Novinarstva i odnosa s javnošću Odjela za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Uz izbor teme za istraživanje seminarskih radova postojala je i mogućnost proširenja i istraživanja za objavu u stručnim i znanstvenim časopisima. Kolegica i koautor rada Anja Tomović bila je tada jedna od najboljih studentica, kasnije i magistrica novinarstva i odnosa s javnošću, i naša je namjera bila istražiti i analizirati primjere svakodnevne medijske manipulacije i zavođenja javnosti od strane medija, te ukazati na izuzetno značenje osvješćivanja svakog pojedinca, kao i javnosti uopće, kako bi razumjeli način i tehnike takve manipulacije. U prvom dijelu rada analizirali smo ključne definicije i odnos medija i društva, u drugom dijelu obradili tzv. ideologiju zavođenja primijenjenu na medije, od propagande do sustava koji podržava površno medijsko djelovanje u društvu spektakla, kako ga naziva teoretičar medija Guy Debord.

Mediji kao zrcalo društva - kakva je glede toga hrvatska stvarnost?

- Mediji jesu zrcalo društva, jer im je i osnovna zadaća zrcaliti događaje i fenomene koji su ključni za normalno funkcioniranje društva i zadovoljstvo pojedinaca - građana. Međutim, hrvatska zrcala, rekao bih, imaju dosta “prašine” koja sprječava da jasno i korektno vidimo što se to zaista događa oko nas, i jasno odredimo što nam je činiti kao dijelovima zajednice i javnosti. Temeljne funkcije medija bile bi informiranje, uvjeravanje, zabava i transmisija kulture, no ukratko rečeno, zabava je zamijenila osnovnu funkciju informiranja - mi čitamo, slušamo i gledamo uglavnom samo ono što nam se ponudi jer je “zabavno” i ne traži mnogo našeg angažiranja, sve manje onog što sami želimo upoznati i istraživati. Osim toga, uvjeravanje na temelju argumenata i činjenica zamijenjeno je pukim nametanjem određenih stereotipa koji se nude kao neupitni i treba ih nekritički prihvaćati. Isto je s kulturom, gdje se nameću kulturni obrasci i načini ponašanja koji nisu izvorni ili ne pripadaju uopće našoj stvarnosti.

Kad smo kod medija - može li se zaključiti, na temelju svega što gledamo i slušamo (zbivanja u Saboru, primjerice), kako je na djelu medijska travestija, odnosno da neki mediji (televizija, novine) uporno žele biti sukreatori politike umjesto da ju prate? Jesu li mediji izgubili ideju istinoljubivosti?

- I hrvatsko je društvo relativno neopaženo prešlo iz klasične faze medija kao korektiva i kritičara društvenih anomalija u fazu kada dobar dio medija aktivno i pristrano forsira ili usmjerava određene društvene obrasce navijanjem za određene svjetonazore, ideologije ili kršenja ljudskih prava. Premda bismo očekivali suprotno od medija 21. stoljeća, uglavnom kao da se krećemo “unatrag”. I to često mediji sve manje čine sofisticirano, nego grubo prenose najveće uvrede i kršenja prava, od politike do crnih kronika inzistirajući na “krvavim”, “sočnim” detaljima koji uznemiruju, bez kritičnog ili objektivnog odmaka i šire argumentacije.

Što naime reći kada i meteorološke prognoze, koje su nekada bile obični prijelaz iz jednog u drugo godišnje doba, služe uznemiravanju i spektakularnim predviđanjima. Čak prihvaćamo i nekakve “žute”, “narančaste” ili “crvene” opasnosti od vremena i kada to nije potrebno. Slično je i u politici, gdje manje analiziramo uzroke i okolnosti, a više detalje i posljedice promjena, pa i konkretnih afera i skandala. Dobro ste rekli, na djelu je medijska travestija, a možemo reći i kako je medijska stvarnost sve više sfera medijskog voajerizma i ekshibicionizma. Medijski voajeri samo prate i “gledaju” događaje, šute i misle kako uživaju u pravoj stvarnosti, a medijski ekshibicionisti privlače pozornost, govore i rade bilo što, a kao i prvi uvjeravaju sebe (i druge) kako je stvarnost samo ono što oni misle.

Na tragu prethodnog pitanja - jesu li i koliko mediji u RH doista bolesni? Kakva je dijagnoza?

- Mediji su zapravo i ljudi koji rade u medijima, ne samo vlasnici ili urednici. Nažalost, novinari su uvijek prvi na udaru, potom i urednici, a vlasnici i moćnici u drugom planu. Možemo parafrazirati - mediji imaju visoku temperaturu, znači ne paze na sebe, imaju visok tlak i ne slušaju liječnike. Kao bolesnik koji se naglo ustaje iz kreveta, a trebao bi ležati jer je upravo prošao tešku operaciju suočavanja sa svijetom. Oni na svoj rizik rade svoj posao, koji očigledno sve manje ima svoju stvarnu funkciju. Znači, ne dobivamo one informacije koje hoćemo, već ih nam selektiraju prije nego što ih vidimo ili čujemo ili pročitamo. Teme nam se nameću i “uokviruju”, samo za nas... Mi bismo možda željeli nešto drugo, ali glavna tema je, recimo, izbjeglička kriza. Mediji su puni izbjegličke krize, ali ne i stvarne rasprave o uzrocima, odakle je sve počelo. Dio naših medija samo prati “brendove” zapadnih masmedija, a mnoge stvarne teme, bitne za nas u Hrvatskoj, prolaze pokraj razmatranja o novim modnim trendovima, donjem rublju Kim Kardashian ili zavođenja u tome tko zaista počinje neke tamo ratove i zbog čega. Senzacionalizam i želja za spektaklima zapravo su dijagnoze društva koje ne želi priznati svoje bolesti, nego inzistira na lijepom izgledu bolničke pidžame.

Sloboda bez odgovornosti: društvena destrukcija umjesto društvene konstrukcije? Može li se i u kojoj mjeri i o tome govoriti kad se radi o Hrvatskoj?

- Ovdje je na djelu ono što se naziva ideologijom zavođenja, jednakom u medijima, politici i u ljubavnom životu. Nema toga što se ne obećava, mediji ponekad “samo prenose” obećanja političara, opravdavajući to “nepristranošću i objektivnošću”, a zapravo je izbjegavanje odgovornosti za kritičnost i profesionalno tumačenje stvarnosti. Prema našem mentalitetu kritika znači ruganje ili pretjeranu oštrinu, no novinarska kritičnost je nuđenje perspektive iz više kutova, s argumentima i činjenicama koje zajedno javnosti omogućavaju bolje razumijevanje. To je pravo i obveza građana i medija, a ne poslušnost i podanički mentalitet.

Isto tako, sloboda nije pravo govoriti i pisati što god hoćete, to su primjeri naših “forumaša”, trolova, hejtera i onih koji svjesno iz vlastitih frustracija truju javni i medijski prostor, skriveni iza lažnih anonimnosti i lažnih profila. Sloboda jest i odgovornost za svoju riječ i djelo, postoji i radi Drugih, različitih od nas jer imaju to pravo, i njihova sloboda je i naša sloboda. No, umjesto toga imamo tehnike manipuliranja, skretanja pozornosti s pravih tema kao što su Agrokor, INA, moguća inflacija, duži mirovinski staž, ovrhe, zaduženost, korupcija... Stvari, interesi i novac postaju važniji od ljudi, upravo “u ime” istih tih ljudi - to je paradoks medijskog zavođenja javnosti, da kažem i javnosti zaluđene medijima.

Općenito uzevši, kakvo je, prema vašem mišljenju, medijsko društvo spektakla na hrvatski način, kojem smo svednevice izloženi?

- S jedne strane čini se kako bismo mogli biti “sretni”, jer spektakli nisu temeljni karakter našeg društva, naizgled nismo toliko podložni sijanju različitih strahova od vremenske apokalipse za vikend, terorista ili asteroida koji prolaze pokraj Zemlje na “blizini” od pola milijuna kilometara... tamo gdje razgovori sa stručnjacima i znanstvenicima sliče horoskopskim predviđanjima, a horoskopske informacije na znanstvena otkrića. Međutim, i kod nas se počinju obične i poluistinite informacije s Big Brothera ili Trenutka istine objavljivati uz tekstove o Saboru ili Siriji, a pobjednici tzv. reality showa (što je zapravo “drveno željezo”) biti važniji od onih koji su spasili nekog, brinu se za svoje dijete, rade iskorake u znanosti ili obrazovanju. Spektakl je dogovoreni ritual, on nije spontan ni pretjerano kreativan, najveći spektakli ponavljaju se iz godine u godinu, bitno je samo je li sve više ljudi uključeno u to, bolje rečeno zavedeno. To može biti simpatično u turizmu ili na svadbama, ali kada je riječ o ljudskim pravima, vrijednostima u društvu, obrazovanju ili politici, spektakli zamagljuju ono što se događa i što doista treba učiniti.