Vezani članci
TEMA TJEDNA: DRUŠTVO SPEKTAKLA NA HRVATSKI NAČIN (II.)
INTERVJU TJEDNA: NENAD VERTOVŠEK
Naše doba nedvojbeno daje prednost slici nad stvari, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, prividu nad bićem. Ono što je u njemu sveto je opsjena, a ono što je profano je istina. Bolje rečeno, sveto u njegovim očima raste u mjeri u kojoj raskrsti s istinom i prida vjerodostojnost opsjeni, tako da je vrhunac opsjene za njega vrhunac svetoga.
Premda su ove riječi njemačkog filozofa Ludwiga Andreasa Feuerbacha izvučene iz konteksta, jer su dio predgovora drugom izdanju njegova slavnog djela “Bit kršćanstva”, moguće ih je upotrijebiti i kao općenitu referencu na društvo u cjelini, napose društvo spektakla, koje u sebi sadrži i religijsku komponentu, ali i još više drugih faktora koji svako, pa i hrvatsko društvo prikazuju u svjetlu izopačenih moralnih i svakih drugih vrijednosti, nerijetko kao društvo travestije, umjesto uljuđenosti i ljudskosti.
KOMARCI I MUŠICE
Pođimo stoga od najsvježijeg primjera, onoga s političke scene, napose “društva spektakla” u Saboru. A tu se bogme imalo što vidjeti i čuti proteklih dana, i koliko god se sad stanje donekle smirilo, dojam je da nakon prvog uskoro (nakon lokalnih izbora) slijedi i drugi čin u tipičnom hrvatskom teatru apsurda. Podsjetimo, nakon smjene četvorice Mostovih ministara kriza iz Vlade prelila se i u Sabor, gdje se prvo raspravljalo o opozivu ministra finacija Zdravka Marića. Oni koji nisu pratili izravni prijenos (na HTV4) sjednice, teško da su iz naknadnih izvješća mogli razabrati o čemu je doista riječ. Jer bizarnost izjava s burne rasprave vodila je prema antologijskom ludilu i prvorazrednom cirkusu. A što se tiče izvešćivanja iz Sabora, naše su televizije (osim HTV4, koji je sve izravno prenosio) uglavno “konstruirale vlastitu istinu”, čime se stvarala slika teške katastrofe. Konkretno: HTV - nit' je smrdio niti je mirisao; RTL - paranoični dojam, kao i N1 i druge lokalne TV; NOVA - najkorektnije...
Šef SDP-a Davor Bernardić, umjesto da se zadržao na konkretnom, krenuo je od “stoljeća sedmog”, pa naravno da mu izjava nije ostala nezabilježena: “Sjećam se tog blagog pogleda i dubokog glasa mog oca koji me podragao po glavi kao da me želi smiriti kada je odlazio u rat i rekao: 'Sve će biti u redu.' Prolazile su godine, dani, prolazile su ljudske sudbine. Sudbine koje su postajali ljudi bez posla, umirovljenici bez zaštite. Tek nas je škripa guma BMW-a u 90-im godinama upozorila da je krenulo nešto krivo. Danas se ljuljaju temelji Hrvatske”, lamentirao je Bernardić, a u svemu se Marićev opoziv povezan sa slučajem Agrokor negdje izgubio.
HDZ-ovka Irena Petrijevčanin Vuksanović šefu SDP-a je, pak, rekla: “Očekivala sam argumente, činjenice, egzaktne podatke. Dobili smo preopćenit literarni uradak. To što ste govorili zvučalo je kao zadaćnica nekog darovitog učenika.” HDZ-ovac Josip Borić još je dodao: “Bernardićevo rješenje za Agrokor bilo je slikanje selfieja s kupusom i krizni telefon na koji se nitko ne javlja.”
Mostovac Nikola Grmoja zbog Agrokora i ministra Marića udarao je, pak, nemilosrdno po premijeru Andreju Plenkoviću, i to nimalo biranim riječima. Na što je premijer odgovorio: “Mostovci danima lete kao osice, komarci i mušice, ali ne ubadaju.” SDP-ovac Gordan Maras se obratio predsjedniku Vlade riječima: “Dobronamjerni savjet premijeru - HDZ-ovci su pljeskali i Karamarku, nemojte se dati zavarati. Show me the numbers. Treba li Hrvatskoj da premijer snubi zastupnike po hodnicima”, pitao je. Dobio je Plenkovićev odgovor: “Vaš Twitter, Facebook će vas preimenovati u Jerry Maguire. Ni Cuba Gooding Jr. ne spominje toliko show me the money. You show me the numbers. Opozicija vam dobro čini, šlank ste, zabavni ste, citirate filmove, ali odgovorite mi - imate li vi brojeve?” I u tom cirkusu izgubila se bit, pa i onda kada je Mostov Božo Petrov podnio ostavku na funkciju predsjednika Hrvatskog sabora, naravno, optužujući, glumatajući, a ne nudeći nikakva rješenja.
U KAMPANJI I SV. DUJE I GOSPA
I tako su hrvatski građani još jednom dobili potvrdu da se o vrlo ozbiljnim problemima može još neozbiljnije. Stoga ne zna čovjek ovih dana bi li plakao ili se smijao. Na kraju svih svađa i provala gluposti, Sabor je prekinuo rad sve do završetka i drugog kruga lokalnih izbora, tamo negdje do početka lipnja. Ali, ni tu nema sreće, umjesto kvalitetnih programa, iz medija doznajemo puno više o nebitnome. Estradizacija i trivijalizacija predizborne kampanje prisutna je na svakom koraku. Jer što će narodu više od kruha i igara.
I u Splitu, primjerice, na slavlju zaštitnika grada sv. Duje poruke biskupa okupljenom mnoštvu pale su u drugi plan. A kako i ne bi kada je kandidat za gradonačelnika Splita Željko Kerum misu i procesiju pratio s balkona na Rivi i imao pogled kao Papa, pa samim time postao i udarna vijest. Tako je i sveti Duje iskorišten za izbornu utrku, stvorila se velika gužva, jer svi su željeli biti viđenima. Podršku svojima došao je dati i Plenković, koji je doletio avionom, pa se čak slikao i sa SDP-ovcima.
Šef oporbe i SDP-a Davor Bernardić bio je, pak, na drugom kraju države, točnije na čobanijadi u Đurđenovcu te samo nešto politički promucao, a i što bi uz isparavanja iz kotlića s čobancem, jer dernek je dernek. Može se i estradizacijom političkih kampanja na izbore.
Ni primoštenski načelnik Stipe Petrina dan prije nije puno o programu za izbore. U Primoštenu je, naime, blagoslovljen divovski kip Gospe od Loreta. Bilo je također veselo, pa je navečer pojedincima i Gospa izgledala kao da se spušta s nebesa. Spektakularno, na hrvatski način.
Okršaji se naravno sve više sele i na društvene mreže, pa je tako novinar, a valjda i politički aktivist, Velimir Bujanec na Facebooku grubo izvrijeđao HNS-ovu i SDP-ovu kandidatkinju za gradonačelnicu Zagreba Anku Mrak-Taritaš. Ali na krivu se osobu namjerio, koja mu je također na Facebooku spustila: “Ono kad te vrijeđa visok, plav i zgodan muškarac atletske građe...”, aludirajući na novinarov fizički izgled.
Zanimljivo, lički HDZ-ovci čak su dobili i pismeni naputak o predizbornoj koerografiji i podršci kandidatu za župana, HDZ-ovom Darku Milinoviću. Članstvo se upućuje da se tijekom skupa u Gospiću “uvijek razviju zastave da se vidi domoljubni štih jer Dado to voli”. A kada zvijezda večeri Miroslav Škoro otpjeva svoje, Dado će sa Škorom dijeliti autograme i praviti selfije. Kako god bilo, i tu društvenog i političkog spektakla ne manjka.
I sad postavimo pitanje - gdje je razlika između politike i show businessa? “Umjesto prave politike, odnosno rada za opće dobro i dobrobit građana, sve češće u prvi plan medija i javnosti 'iskače' zanimanje za privatni život političara, trivijalnosti i pikanterije iz njihova života. Tzv. estradizacija ili trivijalizacija politike izvorno je američki fenomen, ali se proširuje posvuda, pa i u nas. Jesu li za nju odgovorni mediji ili sami političari koji i na taj način skupljaju političke bodove ili jednostavno živimo u takvom vremenu, pitanje je za jedan ipak kompleksniji odgovor. No, ipak je posve jasno kako ne samo u Hrvatskoj nego i diljem svijeta estradizacija svega i svačega pojede pravi sadržaj i onda se ljudi zabavljaju time kakvu netko ima kravatu, a za što se netko zauzima, što će promijeniti, što će napraviti, apsolutno pada u drugi plan, komentira izv. prof. dr. sc. Božo Skoko s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Estradizacija sama po sebi nije ni dobra ni loša, ali ako odvlači birače od prave poruke i sve pretvara u zabavu, negativna je i loše utječe na demokratske procese, kaže Skoko.
Sve u svemu, u društvu spektakla, kakvo je i ovo naše, hrvatsko, koliko god ljudi gledaju naprijed uglavnom ne vide (ili ne žele vidjeti) puno mogućnosti popravljanja situacije. Apsurdnim se pritom čini da ekonomski pokazatelji (rast BDP-a, smanjenje broja nezaposlenijh, izvoz...) ipak ulijevaju nadu u bolje sutra, no to se nekako u medijima ovlaš spominje jer nije crnilo, nije senzacionalno, nije mrak i glupost koji se prodaju, koji su vruća medijska roba. Stoga ne čudi da je interes sveden na žutilo, na apsurdizaciju politike, na glupost umjesto razuma, na trivijalno kao vrhunaravno, na Pernara i Frljića, između ostalog.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
HAJRUDIN HROMADŽIĆ
NITKO I NIŠTA NIJE SVETO KADA JE SPEKTAKL U PITANJU
Podnaslov vaše knjige - Socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla - sam po sebi puno govori, no možete li nam sažeti o čemu je zapravo riječ?
- U knjizi sam si postavio zadatak preispitati utemeljenost teza o spektaklu kao jednom bitnom reprezentativnom i organizacijskom načelu u kulturi, ekonomiji, politici i suvremenom društvu općenito unatrag nekoliko desetljeća te udjelu medija pri svemu tome. Zagovaram tezu da spektakl nije, kao što se to možda može laički činiti, tek puki niz ili zbroj prividno benignih medijskih i kulturalnih artefakata poput raznih reality show emisija, natjecateljskih tzv. kvizova znanja, sapunica i melodrama itd., već i nešto kompleksnije, jedna specifična forma produkcije društvenog realiteta sa svim elementima socijalnih hijerarhija, oblicima eksploatacije, perpetuacijom kapitala, ideologija i svjetonazora, klasnih nejednakosti, uključenosti i isključenosti, nadređenosti i podređenosti... Zapravo, matrica spektakla je jedan iskaz ideologije potrošačkog kapitalizma. Iz teorijske perspektive naslanjao sam se na već dobrano prihvaćene i etablirane koncepte u domenama kulturalno-studijske i kritičko-teorijske tradicije, primjerice Debordovim tezama u sklopu situacionističke škole, kao i filozofsko-sociološkom tradicijom u obliku frankfurtske škole, u ovom kontekstu najprezentnije artikuliranom kod Horkheimera i Adorna. U praktično-empirijskom smislu pokušao sam izvesti kvalitativnu analizu nekoliko “studija slučaja” manifestacija spektakla u domenama različitih tipova medija, televizije, tiska, interneta, mobilne telefonije.
FORSIRANJE CRNILA
Što se u pogledu teme iz knjige promijenilo unatrag tri godine?
- Ako kulturu medijskog i društvenog spektakla tretiramo kao dugotrajnu matricu, a mislim da ju tako i trebamo poimati, s onu stranu prividne dinamike u obliku proizvodnje stalno novih, uvijek još spektakularnijih proizvoda, onda su dvije-tri godine itekako prekratko razdoblje da bismo svjedočili značajnijim, fundamentalnijim promjenama. Da, kapitalističko tržište izbacuje iznova produkte i usluge koje obećaju još više i još bolje, spektakl i doživljaj kakav još nikad iskusili nismo... Naravno, riječ je o pukoj pseudonovini u obliku neprestano novih tipova estetizacije, o tek još nešto više šljokica, efekata ili seksi zaodjenutosti, ali suštinski projekt društvene spektakularizacije, sa svim svojim etapama, na djelu je bar proteklih stotinjak godina. Ono što je pritom znakovito u povijenom smislu jest brzina aproprijacije novih područja društvenog, javnog, ali i osobnog, intimnog života. Činjenica da nitko i ništa nije sveto kada je spektakl u pitanju potpuno je komplementarna ideji o dinamici širenja kapitalističkog tržišta i načinima oplodnje profita. Svi mogu postati i postaju protagonistima nekog oblika medijskog ili kulturno-socijalnog spektakla jer su se nekadašnje granice podjele na javno i privatno, kolektivno i osobno, primjereno i neprimjereno, urušile. To je i jedan od primjera razlike između onog što Bauman naziva hardverskom nasuprot softverskoj modernosti.
Kakvo je stanje društva koje se zrcali kroz medije?
- Mislim da sam u knjizi poprilično jasno elaborirao tezu kako je često ponavljanu frazu o “medijima kao zrcalu društva” potrebno revidirati i tretirati u duhu paralakse, to jest kroz prizmu iskošenog pogleda i u tradiciji znanstvenog postpozitivizma. To bi u ovom kontekstu značilo da mediji ne prenose ili tek nedužno reflektiraju neku činjeničnu zbilju iz koje su isključeni, već upravo obrnuto, oni su važan konstitutivni dio iste te zbilje. Način na koji mediji reprezentiraju, konstruiraju društveni svijet, što ulazi, a što ispada iz tih reprezentacija, često nam govori više o tom svijetu od same priče koja predstavlja okosnicu medijskog sadržaja. Da bismo to shvatili, moramo ići u smjeru kritike političke ekonomije medija, to jest marksističke kritike proizvodnje viška vrijednosti u kapitalizmu, u ovom slučaju medijske proizvodnje viška vrijednosti, odnosno pitati se o načinima poslovanja medijskih kompanija, njihovim vlasničkim strukturama i interesnim povezivanjima s drugim akterima društvene moći u uvjetima kapitalističkog svijeta današnjice. U tom je smislu situacija s medijima u Hrvatskoj jako loša. Svjedočimo teroru udruženih snaga kapitala i konzervativnih krugova društva kojima instance vlasti asistiraju, dok su oni rijetki bastioni slobodne kritičke misli, poput neprofitnih medija, u iznimno teškoj materijalnoj situaciji i permanentno izloženi napadima.
Jesu li zapravo mediji odgovorni za “kreiranje moralne panike”?
- Naravno. Doista je riječ o svojevrsnoj travestiji. Mediji, posebice tzv. srednjostrujaški, masovni, bez razlike radi li se o javnim ili komercijalnim, već se dugo vremena koprcaju u zamci utrke koju ne mogu dobiti, a to znači biti ekskluzivniji, brži, zanimljiviji, zabavniji... od konkurencije na tržištu. Prilozi su često intonirani apokaliptično, s adrenalinskim nabojem, bombastično i spektakularno. Medijski su studiji još u 70-im godinama prošlog stoljeća sveli ove pojave pod objedinjujući pojam “kreiranje moralne panike”. Pri svemu tome trpi argumentacija, racionalnost, trezvenost, prosudba na temeljima argumenata i činjenica, a ne dojmova, ushićenosti ili straha. Aktualna faza tzv. postistinitog, postčinjeničnog ili alternativno-činjeničnog svijeta samo je logičan slijed takvih trendova.
SLIČNOSTI I RAZLIKE
Što uključuje fenomen spektakularizacije, tabloidizacije i “selebrizacije” društva?
- Riječ je o srodnim i vezanim fenomenima koji se odnose na društvene učinke nastale proizvodnjom medijsko-kulturnih slika svijeta baziranih na motivima i efektima spektakla, nisko kvalitetnim medijskim uradcima koje imenujemo tabloidima, ali i trenovima pospješene kulture “slavnih i poznatih” koji su, kako je to dobro definirao Daniel Boorstin još početkom 60-ih godina 20. stoljeća, poznati zbog svoje poznatosti, a ne zbog nekog jasnog rezultata ili postignuća. Na kritike ovakvih trendova često se odgovara frazom “ali ljudi to naprosto žele” i to se onda potkrepljuje navodno objektivnim statistikama o rejtinzima gledanosti, posjećenosti stranica, čitanosti... Međutim, pritom se 'zaboravlja' da su ljudi bića koja se uče nešto željeti, educiraju se i socijaliziraju u pogledu onoga “što žele”. Želja je sociološka, a ne biološka kategorija, no potrošačko-medijska kapitalistička kultura 20. i 21. stoljeća tretira ju kao nešto prirodno iz financijsko-profitnih razloga koji su antihumanistični.
U usporedbi sa svijetom, kako naše medijsko društvo spektakla?
- Ako uopće možemo govoriti o “medijskom društvu spektakla na hrvatski način”, onda je ono, na bazičnoj razini fenomena, usporedivo s ostalim medijskim i društvenim spektaklima diljem svijeta. Srodne su logike, načini funkcioniranja, produkcijske matrice i društveni efekti na djelu. Razlike su očite kada uključite parametre veličine društava i tržišta, a samim time i optjecaj, količinu takvih sadržaja, iako su oni, proporcionalno gledano, u Hrvatskoj jako izraženi i prisutni. Također, (polu)periferni prostori izloženi su pojačanom uvozu licenci za emitiranja ovih tipova kulturnih sadržaja na medijskom tržištu, dok domaća produkcija kvalitetom zaostaje i izvozom ne može pratiti ritam uvoza. Tako da i na ovom primjeru svjedočimo samo još jednom u nizu simptoma ekonomske nejednakosti tzv. tranzicijskih zemalja u usporedbi sa zemljama tzv. središta.(D.J.)
Hajrudin Hromadžić, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, trenutno na istraživačkom boravku na Institute for Cultural Inquire u Berlinu, Njemačka
MIRELA HOLY
DANAS JE VAŽNIJE IMATI I IZGLEDATI NEGO NEŠTO BITI
Kako komentirate sve ono što smo posljednjih dana slušali i gledali u Saboru, primjerice, koliko je taj cirkus još jedan prilog društvu spektakla na hrvatski način?
- Mene događanja u Saboru i Vladi nisu iznenadila jer je proteklih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti prisutan kontinuitet upravo takve politike golog partikularnog interesa. Iznenadilo bi me kada bismo dobili drukčiju politiku, pravu politiku, politiku javnog interesa u kojoj se političari i političarke bore za svoje političke ideje i programe. Jedina razlika u odnosu na prijašnja vremena je u tome što se političari više i ne trude zaogrnuti svoje gole materijalne interese u viteška odijela tobožnjeg javnog interesa. Na to su pristali i mediji, i građani, pa čak i nevladine udruge, pa se više i ne propituje politika iz pozicije javnog interesa, kao ni politička vjerodostojnost nekog političara ili neke političke stranke. Oni koji bi trebali biti savjest i korektiv društva ne analiziraju ono što neki političar govori i ono što stvarno radi, ne upozorava se na raskorak između retorike i prakse, ne upozorava se na golem jaz koji postoji između stranačkih političkih i izbornih programa i onoga što neka opcija radi u Vladi i/ili Saboru. Sve je postalo forma, pozornost javnosti namjerno je fokusirana na formu - na to kako neki političar ili političarka govori, kakvu odjeću nosi, kakvu šminku i frizuru ima. Namjerno se ignorira sadržaj onoga što se govori i još važnije, onoga što se radi, te koliko je to što se govori i radi u poveznici s javnim interesom i prethodno deklariranim političkim stavovima i programima. Politika je u cijelosti postala roba koja se pakira u atraktivnu ambalažu iza koje nema nikakvog sadržaja, ili je sadržaj drastično različit od ambalaže. Na taj se način, potpunom dominacijom političkog infotainmenta, proizvodi pristanak javnosti za takvu društveno štetnu praksu. Najgore je to što su građani 'kupili' namjerno im plasiranu laž o tome da je to što im se nudi stvarna i prava politika. No to nije politika, to je glumljenje politike koje se savršeno uklapa u ideju društva spektakla Guya Deborda, francuskog teoretičara i utemeljitelja Situacionističke internacionale.
Kako objasniti da je riječ o medijski posredovanoj stvarnosti, komunikacijskom i konzumerističkom društvu spektakla?
- Debord je u “Društvu spektakla” objasnio da se spektakl ne može shvatiti samo kao vizualna obmana koju stvaraju masovni mediji, već je riječ o pogledu na svijet koji se materijalizirao, koji je vladajući oblik života i u vijestima, i u političkoj propagandi, i u reklami, i u zabavi. Društvo spektakla i tzv. celebrity kultura (kultura slavnih) istovremeno su i metoda/sredstvo za postizanje cilja - proizvodnju pristanka javnosti na život u ovakvom indoktriniranom sistemu i cilj - dominacija konzumerističkog kapitalizma. Kultura slavnih počiva na dvije temeljne emocije - divljenju/fascinaciji i zavisti te na taj način ostvaruje primat ekonomije nad društvenim životom. Naime, mnogo je društveno važnije imati i izgledati nego nešto biti - cjelovita osoba s integritetom. Mediji i društveni mehanizmi kontinuirano perpetuiraju taj ideal, političari mu se idolopoklonski prilagođavaju jer je to način na koji opstaju u sustavu. Pogrešno je misliti da su političari ti koji kreiraju takvu matricu, i oni su, baš kao i 'slavni slavni' (glumci, pjevači, sportaši itd.), roba koja se prodaje i, u konačnici, predstavljaju prosjek i presjek društva u kojem živimo.
Izloženi smo svednevice spektakularizaciji, tabloidizaciji i "selebrizaciji” društva na svim razinama. Koji su uzroci posvemašnje trivijalizacije?
- Prema Dubordu spektakl je faza u kojoj roba kolonizira cijeli društveni život, s time da ta komodifikacija nije samo očigledna, mi u spektaklu više i ne vidimo ništa drugo jer je svijet koji vidimo postao svijet robe. To je na tragu njemačkog teoretičara Niklasa Luhmanna, idejnog začetnika teorije sistema, koji je upozorio da kada smo u sistemu nismo u stanju vidjeti slijepe pjege tog sistema. S druge pak strane, prema Gramscijevoj teoriji kulturne hegemonije vladajuće elite uz pomoć ideologije, vjerovanja i vrijednosti opravdavaju i time mentalno pokoravaju podčinjene, održavajući tako postojeći sustav moći. I supkulture koje kritiziraju sustav zapravo služe održanju tog sustava jer stvaraju dojam da je kritika dopuštena i moguća, a hegemonijsko društvo slobodno. Ja bih rekla da je sadašnje stanje odraz toga što smo svojom voljom prihvatili pravila igre društva spektakla, dopustili smo da se svedemo na potrošače roba kojima je važnije da imamo novac i izgled, privid i status nego da živimo kao slobodna bića s integritetom. Živjeti kao slobodno biće s integritetom zahtjevan je zadatak jer podrazumijeva prihvaćanje potpune odgovornosti za vlastite činove. A tako živjeti nije u skladu s filozofijom 'manjeg otpora'.
Zaključno: Ima li razlike između društva spektakla u Hrvatskoj i onoga drugdje u svijetu?
- Strukture i matrica svagdje su jednake. Živimo u globaliziranom svijetu, svijetu globaliziranog tržišta. U takvom društvu smo važni samo onoliko koliko funkcioniramo kao potrošači roba i idolopoklonici spektakla.(D.J.)
Dr. sc. Mirela Holy autorica je nove knjige “Vražica nosi Pradu, a bogovi konfekciju”. Na Veleučilištu VERN predaje kolegij “Kreiranje i upravljanje imidžem slavnih osoba
SHOW ZA PUBLIKU
Pernar zna što javnost očekuje
Zastupnik Živog zida Ivan Pernar svako malo poseže za čitavom lepezom uvijek novih medijsko-cirkusantskih točaka koje, sadržajem i formom, jesu kombinacija stranačkog djelovanja i aktivističkog performansa. Urlanje u parlamentu, opstrukcija saborske procedure, pasivni otpor unatoč višestrukom kršenju poslovnika, snimanje pred pučkom kuhinjom, nenajavljeni upadi u srednje škole, držanje predavanja pred zatvorenim vratima Sabora kojima se pobija teorija evolucije, šetanje modnom pistom, otvaranje karnevala "vjenčanjem" s izraubanom starletom, skupljanje novčanih priloga među saborskim zastupnicima za posrnulo poslovno carstvo Ivice Todorića i odlazak na Todorićevo imanje - sve je to dio onoga što javnost, pretvorena u publiku, očekuje s tribina medijskog cirkusa.