Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije skrivao svoj trijumf nakon tijesne, ali zato ništa manje važne referendumske pobjede kojom je vratio zemlju sedam desetljeća unatrag likvidiranjem parlamentarne demokracije i stjecanjem neograničene moći kakvu je imao posljednji autokratski sultan Abdulhamid Drugi iz vremena Otomanskog Carstva.

Bio je to izravni obračun s razdobljem velikog reformatora i državnika Mustafe Kemala Atatürka te njegovim političkim i vrijednosnim nasljeđem kojim je svrstao Tursku uz bok zapadnjačkih zemalja te u konačnici utro put mogućoj integraciji s Europskom unijom o kojoj se bezuspješno spekuliralo posljednjih desetljeća, no sada smo sigurni da se ona neće nikada dogoditi. Njegova politička doktrina naziva se kemalizam (u Turskoj poznatija pod pojmom atatürkçülük), koji počiva na šest stupova: republikanizmu, populizmu, nacionalizmu, etatizmu, sekularizmu i reformizmu.

Atatürkov republikanizam (cumhuriyetçilik) nije bio ništa drugo nego drugi naziv za parlamentarnu demokraciju, vladavinu prava i trodiobu vlasti, temeljna načela na kojima počiva demokratska vladavina u bilo kojoj od zemalja slobodnog svijeta. U onim trenutcima kada Turskom nije vladala vojna hunta, koja bi obično preuzimala vlast u trenutcima kada je sukladno ustavnim ovlastima državu trebalo spasiti od islamističkog državnog udara, ta je zemlja bila uzor demokratske vladavine za brojne despocije diljem islamskog svijeta, ali i za narode i države Istočne Europe koji su stenjali pod komunističkom diktaturom, poput Brozove Jugoslavije. Jedno od bitnih obilježja kemalizma je i laicizam (laiklik) koji razumijeva strogu odvojenost islama i drugih religija od države, ili možda točnije “aktivnu neutralnost” turske države u odnosu na religiju.

Sve do dolaska kriptoislamističkog turskog vođe na vlast, u Turskoj je bilo zabranjeno nošenje hidžaba. Danas je Erdoganovu suprugu Emine nezamislivo vidjeti u javnosti bez muslimanskog pokrivala na glavi, moglo bi se reći da je ona postala predvodnica novog modnog trenda, a hidžab nosi sve veći broj Turkinja svih dobi. Erdogan je i prije referenduma koji mu je dao ovlasti da s Turskom može raditi što hoće izvršio tihu čistku “stare sekularističke garde” u vojsci i državnoj upravi, zamjenjujući ih s aktivistima iz redova svoje stranke i Gülenaovog pokreta. Iz vrha turske vlasti već su se mogle čuti najave kako sekularizmu više neće biti mjesta u novom turskom ustavu te kako Turska kao islamska zemlja zaslužuje vjerski ustav, što god to značilo. Vrhovno državno tijelo zaduženo za vjerske poslove Diyanet izdalo je 2011. fetvu kojom se zabranjuje držanje pasa kod kuće, slavljenje zapadnjačke Nove godine, sudjelovanje u igrama na sreću i tetoviranje, a zanimljivo je i nastojanje da se Turcima fetvom zabrani i uporaba toaletnog papira s obrazloženjem da bi se nakon velike nužde trebalo oprati vodom, kako to i inače islam strogo nalaže. Fetva je pravna ili moralna preporuka koja u Turskoj za sada nema snagu zakona, naravo dok sultan ne odluči drukčije. Bit će zanimljivo pratiti daljnji proces reislamizacije Turske s obzirom na činjenicu da je Erdogan privatno član derviške bratovštine naškibendijskog tarikata, što znači da je sljedbenik sufijskog islama. Zanimljivo, članovi iste derviške “lože” bili su i bivši turski predsjednici i premijeri Süleyman Demirel, Necmettin Erbakan i Turgut Özal.

Sve što je Atatürk ugradio u temelje moderne turske države zgazio je ambiciozni i spretni turski političar koji je karijeru počeo kao ulični prodavač limunade i đevreka. Fingiranjem navodnog vojnog udara u srpnju prošle godine koji mu je omogućio uvođenje izvanrednog stanja koje je još uvijek na snazi, Erdogan je odstranio sve potencijalne neprijatelje i protivnike. Zaredala su masovna uhićenja i otpuštanja. Procjenjuje se da se na udaru Erdoganovog režima našlo više od 110.000 sudaca, profesora, policajaca, državnih službenika i novinara. Kako bi obezglavio prokurdsku i ljevičarsku Demokratsku stranku naroda (HDP) turski nasilnik je u zatvor pospremio i dvoje supredsjedatelja te stranke Selahattina Demirtasa i Figen Yüksekdag, a bez posla je ostalo i 12.000 kurdskih učitelja te 24 izabrana gradonačelnika. Osim toga turski silnik je, koristeći se ovlastima koje je sebi dodijelio proglašavanjem izvanrednog stanja, ušutkao i 16 televizijskih kanala, 23 radijske postaje, 45 dnevnih novina, 15 časopisa i 29 nakladničkih kuća. Posve je jasno da je spomenuti sultanski referendum održan u ozračju strahovlade, a tome skandalu valja pribrojiti i brojne nepravilnosti u njegovoj provedbi. Bez obzira na tanki rezultat u svoju korist (Erdogan je osvojio 1,4 posto glasova više u odnosu na protivnike), tursko je društvo opasno podijeljeno.

Ostat će u Europi zabilježeno s gorčinom i nelagodom da su za Erdoganove sultanske reforme masovno glasovali Turci u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Nizozemskoj, iskazujući tako svoj prezir prema demokraciji u kojoj žive već desetljećima. To je veliki udarac zagovornicima masovne imigracije u Europu, jer pokazuje kako je integracija došljaka iz Azije gotovo nemoguć posao. Istodobno Erdogan je doživio poraz u najvećim turskim gradovima, uključujući i rodni Istanbul. Dok se Europljani drže kao pokisli, Turskoj je među prvima stigla čestitka iz ideološki sve bliže Saudijske Arabije. Suzdržana je i Gruzija, zemlja odakle Erdoganovi potječu. Poput Atatürka koji je bio kako se nagađa albanskog i slavenskog podrijetla, Erdogan je prije petnaestak godina priznao kako su njegovi preci stigli iz Butumija, glavnog grada gruzijske pokrajine Adžarije, u kojoj žive muslimanski Gruzijci. No, nisu svi muslimani podrijetlom iz Gruzije tako nezgodni. Potpisniku ovih redaka mnogo je draži pokojni kantautor Kazim Koyuncu, etnički Laz, čija pjesma otvara i zatvara izvrsni film “Auf der anderen Seite”, njemačkog redatelja turskih korijena Fatiha Akina. No, nije isključeno da je i Akin glasovao “za”. Još pamtimo njegov bojkot iz 2009. kada je odbio nazočiti premijeri vlastita filma u Zürichu, u znak prosvjeda zbog održavanja švicarskog referenduma o zabrani gradnje minareta.