Nekada je bio poznati dječji glumac, a danas ga gledamo kao psihopata i serijskog ubojicu u seriji “Motel Bates”, čiju treću sezonu možemo pratiti subotom na Drugom programu HTV-a, dok se u Americi prikazuju finalne epizode. FREDDIE HIGHMORE rođen je na Valentinovo prije 25 godina u Londonu, a proslavile su ga uloge u filmovima “San za životom” i “Charlie i tvornica čokolade”. Osvojio je nagrade Critics' Choice za najboljeg mladog glumca dvije godine zaredom, 2004. i 2005., a ove godine i People's Choice za glumačku izvedbu Normana Batesa u četvrtoj sezoni “Motela Bates”.

Gledamo treću sezonu “Motela Bates” – zacijelo si zadovoljan time kako je serija prihvaćena kod publike?

- Kad dobiješ priliku postati dio dobro poznate i obožavane priče, ne želiš to uprskati. No, uzevši u obzir to da je naša serija smještena u sadašnjost te se vraća u prošlost kako bi prikazala zašto je Norman postao psihopat, dopustili smo si donijeti vlastite interpretacije i ne biti ograničeni na izvorni materijal. Nikada nisam ni pokušavao oponašati izvedbe Anthonyja Perkinsa iz originalnog filma, iako mi je, naravno, on bio nevjerojatan izvor nadahnuća prema kojem sam izgradio svoj lik.

Činiš se vrlo blagim čovjekom, imaš li svoju mračnu stranu?

- Imam, a ta mračna strana izađe na vidjelo samo onda kad gledam ili igram nogomet.

Glumom se baviš već 20 godina. Kako je izgledalo tvoje prijelazno razdoblje u svijet odraslih glumaca? Toliko smo čitali o mladim zvijezdama kao što su Lindsay Lohan i Macaulay Culkin, koji su se borili s odrastanjem u industriji...

- Nisam imao nikakvih problema jer sam cijelo vrijeme imao podršku svoje obitelji. Između snimanja filmova vraćao sam se u školske klupe državne škole u Londonu, umjesto da sam se školovao kod kuće kao mnogi kolege. Nisam išao u školu u Los Angelesu, gdje je vjerojatno teže održavati tu razliku između normalnog života i posla u filmskoj industriji. U Londonu nisam bio definiran kao glumac. To što sam studirao strane jezike umjesto dramske umjetnosti pomoglo mi je da ostanem prizemljen.

Sjećaš li se kad si prvi put pogledao Hitchcockov “Psiho”?

- Imao sam 13 ili 14 godina, mnogi su mislili da sam ipak bio premlad. No, smatram da ne postoji ništa izrazito loše u gledanju tog filma u toj dobi – više se radi o psihološkom uzbuđenju i neizvjesnosti koju sam izgrađuješ. Upravo to htjeli smo ponoviti u “Motelu Bates”. Seriju pokreću psihološke intrige, a ne pitanje “koga će Norman ubiti ovoga tjedna?”

Jesi li satima vježbao tumačiti Normana pred ogledalom?

- Ne, ne. Jednostavno dođeš na ideju i provedeš je u djelo. Dobra strana rada na televizijskoj seriji je ta što možeš nadograđivati lik na temeljima koje si postavio prethodne sezone. Radeći na filmu sve moraš isplanirati unaprijed, jer sve snimaš izvan redoslijeda. Kad ide kronološki, možeš vidjeti taj napredak.

Koliko serija postane čudna?

- Osnovno pitanje je: što je Normana Batesa učinilo psihopatom? Jesu li za to zaslužni priroda ili odgoj – je li bio predodređen postati serijskim ubojicom, ili je takav zbog svoje majke i napuhanog grada u koji su se preselili? Često kažem da “Motel Bates” podsjeća na “Twin Peaks”, jer čujem da ljudi to govore. Nikad nisam pogledao potonju seriju.

Zašto se u današnje vrijeme toliko kultnih filmova pretvara u TV serije?

- Bilo bi nemoguće napraviti “Motel Bates” kao film, jer vam treba vremena da prikažete Normanovu preobrazbu u luđaka. Osim toga, u kratkom razdoblju danas možete proizvesti vrlo kvalitetnu seriju.