Magazin
PRIČA JAČA OD ZABORAVA

Doček hercegovačke djece s Kupresa u slavonskom Oriovcu - sto godina poslije
Objavljeno 15. travnja, 2017.
Našem rodu odrediše bozi, sam si svojoj nevolji pomozi!

Čovjeka je lako uvjeriti da je sretan, al' je teško uvjeriti ga da je sit! Tom poučnom rečenicom valja započeti ovu priču iz nekih davnih vremena, koja, međutim, nikako ne bismo smjeli zaboraviti, naprotiv, treba “ponoviti gradivo” kako se mračna strana prošlosti više nikad ne bi ponovila.

Krenimo, dakle, redom.

Kada je 1917. godine glad u južnoj Hrvatskoj prevršila svaku mjera, a austrijska se vlast oglušila na vapaje ispaćenog naroda, hercegovački fratar Didak Buntić organizirao je uz pomoć dr. Josipa Šilovića spašavanje gladne djece dolaskom u Slavoniju.

Dugotrajna suša i odsutnost muškaraca unovačenih na bojišta Bukovine, Galicije, Soče i Kobarida, često u zarobljeničkim logorima Rusije i Francuske, pridonijeli su gladi. Združena s bolestima, ponajprije dizenterijom i tifusom, glad je prijetila pomorom. Već je između 1915. i 1917., u devetnaest hercegovačkih župa, od gladi umrlo 325 osoba.

Otac hrvatske socijalne politike i filantrop, dr. Josip Šilović razvio je u vrijeme Prvog svjetskog rata u Uredu za pomoć postradalima u ratu mrežu vrsnih suradnika (Đuro Basariček, Velimir Deželić, Peter Rogulja i dr.), što je jamčilo uspjeh unatoč činjenici da ni slavonske oranice nisu više bile što su nekad bile jer su ih orale i sijale na njima ženske i dječje ruke. No široko slavonsko srce nije se unatoč tome smanjilo.

Iz Oriovca, Radovanja i Kujnika na ratištu je bilo što domobrana u 28. osječkoj pučko-ustaškoj regimenti, što redovnih u 78. više od dvije stotine. Desetci su poginuli, bilo je i puno invalida, a broj onih za koje se ne zna gdje su rastao je iz dana u dan.

NEVOLJA KUDELJU NA TANKO PREDE

Kao da se sav čemer zgusnuo 8. rujna 1917. godine na stanici u Brodu. Otac invalid izlazi iz vlaka pa bukovom protezom i štakama lupka prema uskotračnom peronu za Bosnu. Među djecom koja izlaze iz vagona uskotračne željeznice prepoznaje svojeg sina kojeg iz Hercegovine vode u Slavoniju.

Vijest o dolasku hercegovačke djece nikoga nije iznenadila jer su je i kapelan Ivan Balenović, ravnajući učitelj Ambrozije Štampar i časne sestre već najavljivali.

Zapis svjedoči: Dne 5. listopada 1917. (oko dva sata poslije podne) zagrebačkim vlakom došlo je u Oriovac 108 hercegovačke djece. Istog dana primio je općinski upravitelj i bilježnik Mato Rakić iz Oriovca djecu na kolodvoru u Brodu, te su pod njegovim vodstvom dovedena u Oriovac.

Na kolodvoru u Oriovcu dočekalo je djecu mnoštvo naroda, kao i sva školska mladež s hrvatskim trobojnicama. Pošto su djeca svrstana u red, pozdravila ih je jedna učiteljica, a zatim je dugačka povorka krenula u mjesto, gdje je na trgu kod spomenika bio postavljen veliki stol s grožđem, jabukama, kruškama, orasima, različitim kolačima itd. Tu je pozdravio mališane općinski upravitelj i bilježnik Mato Rakić s “dobro došli”, dok su školska djeca zapjevala “Lijepa naša domovina”.

Nazočno općinstvo ganuto do suza, vidjevši mališane izgladnjene i slabo obučene, nadari ih različitim darovima, te mnogi od mališana vidjevši tako srdačan i lijep doček zaplakaše. Nato su časne sestre milosrdnice dijelile voće i kolače, što su sakupile po Oriovcu.

Onda je započelo dijeljenje djece u nove domove. Svaki je vikao “ovo je moj” ili “ovo je moja curica”, tako da je općinski upravitelj jedva mogao svakoga zadovoljiti, i u tom se djeca raziđoše. Čim su djeca porazdijeljena, odmah su ih dobri ljudi i dobre majke preobukle, pa ih sutradan nitko nije mogao prepoznati, da su to ona jučerašnja djeca. Bilo je to hvalevrijedno djelo dobrih Oriovčana. Prekosutra, bila je nedjelja, sva su djeca trebala doći u školu da se svrstaju u razrede, ona koja su za školu. Te su bila odmah upisana, dok su veći morali u crkvu službi Božjoj.

Tom prilikom poklonilo im je općinsko poglavarstvo dopisnice, a časne sestre milosrdnice odmah su napisale karte njihovim roditeljima da budu utješeni i da znaju gdje im se djeca nalaze.

Ovim je zapisom (uz manje gramatičke korekcije, da sve bude razumljivije, nap.u.) Narodna zaštita u dvobroju 17-18., 1917. godine sačuvala trag kojim smo krenuli.

MEMORICID

Tko su i od kuda su ti novo pridošli Oriovčani? Postoji li popis njihovih primatelja? Gdje ih tražiti?

Povjesničarka, dr. Mira Kolar u knjizi “Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvog svjetskog rata” (Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; 2008.) donosi samo dio popisa primatelja djece na skrb, ali i razjašnjava okolnosti koje daju neizravne odgovore. Popisi pristigle djece završili su u nekim državnim ustanovama, dok je popis primatelja pravljen 1921. godine te su izostavljena neželjena i nepoćudna imena. Osim hrvatskih nedostaju imena i židovskih i veleposjedničkih obitelji.

U Popisu za Požešku županiju koji je napravio Vasilije Belošević među 568 nema ni jednog primatelja iz Oriovca.

Možda bi nam traganje bilo uspješnije da nisu istog dana, 27. travnja, umrli Ana Erpačić, pok. Mate, i što je važnije župnik oriovački Krunoslav Bešlić. No, dok su Anu volovima odvukli na Groblje svetog Marka, Krunoslava je čekalo mjesto na Mirogoju. Saborskom i županijskom zastupniku tako i dolikuje. U tim okolnostima ostali smo zakinuti za eventualnu bilješku u Memorabilii Župe sv. Emerika.

Ni Spomenica Obće pučke dječačke učione, ni Djevojačke učione č. s. milosrdnica, osim bilješke da će biti zabava u korist siromašne hercegovačke djece ne donose nikakva druga podatka. Svu kotarsku i općinsku arhivu dao je 1945. godine drug baćo B. izbacati i uništiti, tako da se ni s te strane tamo nije imalo ničemu nadati. Činio je ono što mu je naređeno. Isto su činili u Magistratu u Brodu. Kako je Sava blizu, učenici učiteljske škole nisu imali pretežak posao. Iz ruke u ruku, pa u Savu.

Od stotinu i osmero djece sačuvao se samo spomen na Josipa Sesara. Jozu Dugačkoga, kako su ga zbog visoka stasa prozvali neki podrugljivi susjedi. On se nije imao kamo vratiti. Rođen u Kočerinu, selu između Posušja i Širokog Brijega 1908. Majka Matija, rođena Čorluka, umrla je u porodu s desetim djetetom, a otac se tek deset godina nakon svršetka rata vratio iz ruskog zarobljeništva. Osim za stariju sestru Drinu, koju je uzeo lužanski učiteljski par Keršek, za drugu braću i sestre nije znao. Kada se Blaženka Keršek udala za trgovca Stjepana Sableka u Požegu, povela je i Drinu. Uzorno im je vodila gospodarstvo. Ostala je s njima i pokopana u obiteljskoj grobnici dr. Tomislava Sableka. Prihvatili su je kao člana obitelji zbog urođenih vrlina i sposobnosti, kako svjedoči gospođa Ljerka Sablek, koja ju je osobno poznavala.

Tako je Jozo ostao sam kao prst. Ipak, da njegov slučaj nije bio osamljen svjedoči spominjanje prezimenjaka Grge Sesara kao diverzanta u grupi komunista I. Lovinčića i neimenovanog partizana iz Drenovca, najprije brodskog, pa potom požeškog. Ovoj dvojici treba dodati i “malu Srpkinju”, koju je primila tvrda pravašica Elza, kako svjedoči u svojim Uspomenama i prosudbama - Hrvatska na putu k oslobođenju (Chicago, 1976.) njezin sin Franjo Dujmović.

JOSIP SESAR

Josipa je izabrao Gašpar Tomljenović (1862.), iskusni umirovljeni K. und K. oružnik, jedan od stotinu i dvadeset sudrugova otpuštenih pod optužbom da nisu spriječili atentatore na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine.

Udovac s kćerkom Olgom u drugom braku s Mandom Bigler, kćerkom oriovačkog pekara Franje, nije imao djece. Josip će uz pomajku dobiti i sestru Olgu, s kojom će i njegovi sinovi kao tetom biti bliski sve do njezine smrti 1984. godine. Njegov odgoj bio je usmjeravan bogatim iskustvom policijskog prepredenjaka rođenog u Lovincu. Često su Jozine uši bile u ličkim šapama. Muštrao ga je nadajući se stvoriti od njega oštroumna žandara. Poslali bi ga, kad su bili u vinogradu, po vodu. Kada bi donio opletenu petlitrenku, Gašpar bi malo otpio pa pljunuo.

- Oder amo, ovo ti nije voda sa Šonoga već s česme.

Pružio mu je praznu pletenku. Do Šonoga na vrhu Mašale bilo je više od dva kilometra. I tako iz dana u dan. No, kruha nije bio gladan. Promjena u životu djeteta, koji se u suzama sjećao krševitog zavičaja, majke i oca, došla je s Presvetlim. U ljetnikovacu, Oriovačko brdo kbr 236, živio je Mirko Mihaljenović, umirovljeni sudac Suda sedmorice. Presvetli, kako su oslovljavali, 1878. kao iurist postao je članom prve studentske organizacije Hrvatski dom pri Kr. sveučilištu Franjo Josip I.

Više od sluge htio je Josipa učiniti umirovljeni sudac Mihaljenović. Dao mu je smještaj, pristojnu odjeću i obuću, a ni u hrani nije oskudijevao. Vidjevši potencijal i volju, upućivao ga je gospodarenju i manirama dobre građanske kuće. Plaćao je za njega okružnu blagajnu, dapače slao ga je u konvikt u Zagrebu.

Još nedavno, suznih očiju, svjedočio mi je umirovljeni prof. i dekan Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu i ekspert UNESCO-a Eugen Bauman o Jozi Sesaru, Jozi Dobrom, koji ga je svaki dan pratio, a po snijegu i na leđima nosio u školu.

- Jozo je bio moj drugi otac. Kada sam pošao u gimnaziju u Brodu, svijetlio mi je fenjerom do stanice ili prtio snijeg. Na Emerikovo bi mene i Dodu pratio na Plac k licitarima. Sjećam se da sam bratu kupio oblizalo-šljaku, baki licitarsko srce, a otati bebu. Zajedno smo se otimali za stranicu Obzora, u kojem je Marija Jurić Zagorka objavljivala “Viteza slavonske ravni” i “Gordanu”. Zimi su i u njegovim rukama bile knjige Matice hrvatske, na koje je otata Mirko bio pretplaćen. Otata nas je već prije škole naučio čitati.

Presvetli je umro u veljači 1935. godine. Na samrti je pred svjedokom potpisao da sve ostavlja Hrvatskom radiši.

Danas ništa ne podsjeća na Mirka Mihaljenovića, sudca Suda sedmorice. Živi samo kao dobri duh u sjećanjima Kazimira, pok. Karla, Josipa i Petra.

Sve je nestalo kao magla nad Savom kad ograne sunce.

U Oriovcu je ostao Josip Sesar, dječak iz Kočerina, sela između Posušja i Širokog Brijega. Providnost je htjela da dan prije smrti 3. listopada 1987. godine, gotovo na sedamdesetu godišnjicu dolaska u Oriovac, razmota, sjedeći u vinogradu, te svoje dane, svojih sedamdeset oriovačkih godina po obroncima Čerina, svojim Doljnjim krajem, Kipšajem, Simerišćem, Urijom, Jelasom sve do Kobaša na Savi.

Kloštar i Gospa, sjećanja na sretni brak s voljenom Micom i sinove na koje je bio ponosan, učinili su ga spokojnim...

Piše: Jozo ERPAČIĆ

JOZINA PAPRIKA

Prvi urod Seljačke radne zadruge 1946. godine, puna kola nabrane paprike, povjeren je predsjednikovim sestrama. Cijeli bogoveti dan tjerale su na požeškom sajmištu muhe s konja. Kupaca nije bilo. I oni koji bi došli tako bi otišli, praznih ruku. Sutradan, ranom zorom, s istom paprikom u istim kolima, ovog puta našao se i Jozo. “Hercegovci su dobri trgovci. Da vidimo našeg Jozu”, kazaše ljudi. U hladu Klasija, nasuprot Benčevićevom dućanu, prizvao je Jozo nekoliko gospoja. “Oriovačka paprika, gospojo! Probajte! Ja ju bez kruva jidem. Probajte! Jutros nabrana.” Gužva oko kola postala je sve veća. Kantar (vaga) radi, kola se prazne. Paprika bi bila prodana za tren oka.

ZAKLJUČAK IZ KNJIGE

“U 1919., iako je rat završio, sve biva kao odsječeno mačem. Vlasti nove države u Beogradu boje se čvršćeg povezivanja juga i sjevera Hrvatske te nastoje da se hercegovačka djeca što prije i u što većem broju vrate na svoja ognjišta (...) dopuštajući ostanak u većem broju samo pravoslavnoj djeci pa su se onda kasnije za tu djecu morali brinuti Hrvatski radiša, Napredak pa i pa i Srpski privrednik jer je ponovno trebalo voditi brigu o školovanju i budućnosti te djece (...) za kojom pod utjecajem započete agrarne reforme na veleposjedima počinju dolaziti i njihovi roditelji, odnosno solunski dobrovoljci.

Za razliku od 1917. i 1918., kada je akcija dolaska djece imala humanitarno obilježje, povratak 1919. bio je pod snažnim utjecajem politike.

Treba naglasiti pozitivan odjek ove akcije, u koju je bilo uključeno svećenstvo svih triju vjera, ponajviše katoličko, a ponajmanje muslimansko.

Svijest o vrijednoj moralnoj baštini budi Tugomil Alaupović, a slijede ga mnogi (...) koji su vjerovali u mogućnost pozitivne tradicije da se izbjegne centralizacija. Bez pomoći svijeta, sami Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Slovenci povezali su brigu o svojoj djeci. No 1919. slijedilo je veliko razočaranje jer se nastojalo poništiti sve pozitivne rezultate i kroz kaotičan povratak umanjiti veliki humanitarni cilj ove akcije, pa i zaboraviti da je takva akcija vođena pod vodstvom zemaljske vlade u Zagrebu i bosanske u Sarajevu, odnosno pod vodstvom učitelja i svećenika. Nije se spominjalo ono što je bitno za cijelu akciju, a to je da su se spašavala djeca bez obzira na vjeroispovijest.

Akcija spašavanje gladne djece s juga i Jadrana bilo je svjetlo u mraku Prvog svjetskog rata, ali njezin sjaj nije iskorišten kako treba (...). Nažalost oni koji su htjeli austrougarsku vladavinu prikazati u najcrnjem svjetlu, učinili su sve da i ta akcija padne u zaborav i da se razbuktaju političke strasti, nadmetanja vjerske, nacionalne, ali i klasne netrpeljivosti, otvorivši vrzino kolo koje do danas nije stalo”, piše dr. Mira Kolar u knjizi “Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvog svjetskog rata”.

BORASI U SLAVONIJI

Mali Ivo o ocu i materi zbori...

 

Kako se zoveš? Ja sam Ivo Boras. A odakle si? Iz Ljubuškoga. Imaš li oca i majku? Majku imam i teško mi je bilo ostavit, a za oca ne znam evo već osamnaest mjeseci. On je u soldačiju pošao, car ga je pozvao.

- Pa zar ne piše kući?

- Pisao je prije, ali sad već 19 mjeseci nikako. Dok je bio ljuti boj na nekoj planini Karpati zvanoj, pisao je često. On je bio u Rusiji, pa onda nam najposljednji put spremio knjigu (pismo) iz Rusije, pisao nam je da je ranjen i da se ne brigamo odveć za njega... i na koncu pozdravio nas, svakoga. A poslije nigda.

Tu mi se Ivo načas zamisli, znao sam da mu misli lete ostavljenoj majčici u onu malu potleušicu. I k ocu u daleku čak Rusiju - pa sam načas prekinuo razgovor i utješio ga da će se otac vratiti kući, jer je naš premilostivi vladar ponudio svim neprijateljima, pa i Rusiji mir - skrenuo sam razgovor na drugu stranu.

- Koliko ti je, Ivo, godina?

- Ima mi sedam. Još nisam pošao u školu, ali vele da ću sada u Zagreb i ondje u školu. Da me nije groznica zadržala u špitalu, već bih bio u školi.

- Imaš li braće?

- Ima nas trojica - ja, brat i jedna sestra. Ja sam najmlađi. Jedan mi je brat već otišao u Hrvatsku. Mi smo se bili zajedno vozili u mašini, kad mene ostavilo u Sarajevu radi bolesti. Tako je sada kod kuće samo sestra s majkom.

- A ideš li rado u Zagreb?

- Pa kako da ne idem.

- A zašto to?

- Učit ću ondje školu. U školi ću učiti pisati, jer još ne znam. A i čitat i računat, pa ću moći odmah spremati moju knjigu.

- Jesi li otprije bio bolestan?

- Pa i nijesam. Putem me je ono stala hvatat groznica, ali me je sada prošla. U špitalju mi je bilo vrlo dobro, jako dobro

- Bolje nego kod kuće?

- Kod kuće nijesam jeo ni mrve. Doma mi majka fasovala kvarte. Isprva 4 kg brašna za četiri dana, a za četiri osobe. Drugo ništa. Ničeg nije bilo, došla na to suša, prošle pa i ove godine sve izgorjelo. Kvarte postale manje i eno brat i ja odosmo oci kute. Ali bit će dogodine, ako Bog da, opet svega, tamo dok car sklopi mir, pa ćemo se vratiti majci.

- A nije ti bilo žao ostaviti majku i sestru?

- Kako da nije. Majku mi je bilo žao ostaviti. Da sam od svoje volje, na put ne bi išao. Zapisao me pristav. Kad smo se s majkom praštali, zaboljelo me. Počeo sam plakati i majku grliti. Ali fratar nije dao da se kući vratim. Majka je plakala, ali mi ni ona nije dala natrag kući. Ja sam se iz špitalja dvaput javio majci. Vertenca je za mene pisala, a kad sad u školi naučim pisati, pisat ću majci sam.

Tako je tekao naš razgovor. Treći dan smo se rastali u Slavonskom Brodu. Sljedovanje na potrošačke karte čuvanca...

(Mira Kolar: Zbrinjavanje gladne djece)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina:
Dužni smo pričati istinu o
Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra