Vijest o objavi "Bijele knjige EK" kojom je Jean Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, predstavio moguće scenarije budućnosti EU-a do 2025. godine, prošla je nezapaženo u domaćoj medijskoj javnosti.

Predstavljanjem "Bijele knjige" Europska komisija javno je priznala krizu funkcioniranja Europske unije i da je postojeći oblik stvar prošlosti. Uzroci krize Europske unije su višestruki. Najčešće se ističe kako EU ovakvim funkcioniranjem više ne može odgovoriti zahtjevima globalnih promjena i duhu vremena, a zbog svoje prevelike birokratiziranosti trom je i prespor u odlučivanju. U "Bijeloj knjizi" nudi se pet mogućih scenarija budućnosti Europske unije što izravno utječe i na Republiku Hrvatsku. "Bijela knjiga" (engl. white paper) dokument je u kojem se javnosti iznose stajališta vlade, organizacije, udruge ili tvrtke vezani uz neko značajno pitanje. Sam izraz "bijela knjiga" veže se uz bijele korice koje su takvi dokumenti nekada imali. U diplomaciji se "bijela knjiga" doživljava kao izjava o vladinoj politici. "Bijelu knjigu" najčešće piše tim eksperata o određenoj temi kao što je izvještaj o vladinoj politici ili kakvom značajnom događaju koji ima utjecaj na ukupna globalna ili šira mikroregionalna zbivanja.

"Bijela knjiga EK" kao dokument o mogućoj budućnosti EU pripremljena je i objavljena u povodu 60 godina Rimskog sporazuma. Rimski sporazum, potpisan 25. ožujka 1957. godine, ugovor je o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju (EURATOM). Osnutkom EEZ-a uspostavljena je carinska unija između zemalja potpisnica (Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg), čime su stvoreni temeljni ciljevi zajedničkog tržišta kako bi se osigurao slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala. Znači li objava "Bijele knjige EK" potvrdu kako je ideja Europske unije nakon punih 60 godina u nepremostivoj krizi ili je tek riječ o strukturalnom preslagivanju i prilagođavanju novim geostrateškim uvjetima na globalnom tržištu?

Europska komisija daje pet mogućih scenarija budućnosti EU-a:

1. Zadržati status quo

2. EU samo kao jedinstveno tržište

3. EU s više brzina

4. EU s manje ovlasti, ali efikasniji ustroj

5. EU koji će raditi zajedno u više područja.

Odlukom o izlasku Velike Britanije iz članstva otvorilo se pitanje budućnosti Europske unije. Europa je bila svjetski gospodarski lider više od 800 godina. Danas Europa gubi svoju ulogu lidera i teško se miri s pozicijom "izgubljene moći". Na Zapadu se sve više javlja strah kako bi 2025. godine svjetsko središte mogla postati Kina, odnosno luka Šangaj. Europska unija danas se proteže na jedinstveno tržiše na kojem sudjeluje oko 500 milijuna ljudi. To je više ljudi nego što pokriva američko tržište. Zbog povijesnog nasljeđa i izraženog nacionalizma među članicama EU-a to se ne koristi kao komparativna prednost. Osim toga, Europska unija od 2011. godine proživljava ozbiljnu bankovnu krizu o kojoj politički krugovi javno ne govore. Iz postojeće bankovne krize generiraju se svi ostali problemi u Europskoj uniji.

Pravi uzrok krize u EU su velike europske banke, o čemu političari šute, jer promašena ulaganja u privatni sektor trebaju sanirati europski porezni obveznici. Kriza europskog bankovnog sustava nastala je zbog nepostojanja zajedničke, jedinstvene monetarne i fiskalne politike. Zemlje koje su ušle u eurozonu i koriste eurovalutu kao domaće sredstvo plaćanja nalaze se pod nadzorom ECB-a kao monetarnog suverena. ECB ima samo jednu zadaću - očuvati stabilnost cijena i samo jedan alat u svojim rukama – visinu kamatne stope. Problem funkcioniranja EU-a je što ne postoji jedinstvena fiskalna politika. Svaka država članica EU-a vodi vlastitu fiskalnu politiku i za pokrivanje proračunskih deficita može se zaduživati na međunarodnom i lokalnom tržištu izdavanjem obveznica (promisorry note) bez nadzora jedinstvenog europskog tijela.

U potrazi za profitom velike europske banke su se, prije izbijanja velike financijske krize u SAD-u 2008. godine, zaduživale na američkom novčanom tržištu i ulagale u emisije privatnih i državnih obveznica na europskom tržištu. Na taj su način velike europske banke postale prezadužene financirajući projekte privatnog sektora, ulažući najviše u nekretnine perifernih zemalja Europske unije, tzv. PIIGS (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska). Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, koji su imali mogućnost "tiskati vlastiti novac" i spašavati svoje banke, u eurozoni jedini tko ima pravo tiskati novac je Njemačka, odnosno ECB. Paradoks je u tome što države članice eurozone nemaju mogućnost tiskati vlastiti novac, ali zato imaju obvezu pomagati u spašavanju svojih velikih nacionalnih banaka. Problem velikih europskih banaka je u tome što je njihova zaduženost višestruko veća od ukupnog bruto domaćeg proizvoda nacionalne države, tako da one svojim problematičnim bilancama opterećuju nacionalno, ali i europsko gospodarstvo.

Koji će scenarij i kakvu strategiju razvoja do 2025. godine izabrati EU najviše ovisi o modelima spašavanja i sanacije velikih europskih banaka. Zadržavanje statusa quo znači kupovanje vremena bez značajnijih stukturnih prilagodbi. Scenarij u kojem bi EU bio samo zajedničko tržište odražava povratak na režim nacionalnih valuta. Scenarij EU-a s više brzina predstavlja selektivnu podjelu EU-a na uspješne zemlje sjevera i manje uspješne zemlje juga, čime se eliminira jednakopravnost članica. Treći model EU-a s manje ovlasti i više efikasnosti dovest će do smanjenja golemog birokratskog okvira kao metode postojećeg funkcioniranja EU-a uz decentralizaciju ovlasti na nacionalna gospodarstva. EU kao model rada u više područja dovest će do uspostavljanja mikroregija, što bi načelno odgovaralo razvijenijim zemljama, dok je manje prihvatljiv slabije razvijenim perifernim zemljama. Zbog toga će rasprava o "Bijeloj knjizi EK" čekati dok se ne završe i ne vide rezultati izbora u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Republika Hrvatska treba u idućem razdoblju pozorno pratiti rasprave koje će se povesti na razini Europske komisije i imati razrađen odgovor na svaki od predloženih scenarija. U svakom slučaju, "Bijela knjiga EK" potvrđuje poznatu izreku Miltona Friedmana: "Jedino kriza, stvarna ili prjeteća, dovodi do stvarnih promjena."