Kad se napokon zaokruži priča, sve zbroji i oduzme, kakav bi bio zaključak, što su pokazali protekli parlamentarni izbori? Koliko je sve bio uspješan ponovni test demokracije i stranačkih kompetentnosti - kakav bi bio poučak za velike i poučak za male, da se tako izrazim, kad se radi o stranačkoj sceni u Hrvatskoj? Na ta i neka druga aktualna pitanja za ovotjedni Magazin odgovara Davor Gjenero, politički komentator i analitičar s Krka.

- Brojne su pouke koje je moguće izvesti iz ovogodišnjih parlamentarnih izbora. Najvažnija od njih, naime potvrda poetičnog prepjeva rimsko-pravne sentence nestora hrvatske pravne misli, Baltazara Bogišića, da "što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi", vjerojatno je najvažnija. Ustavni udar koji je pokušao provesti predsjednik Milanović protekom vremena nije izgubio karakter urote protiv demokratskog poretka, a većina birača želi stabilnost i pravnu sigurnost, a ne anomiju i kaos što im ga je Milanović nudio. Oni koji su se za Milanovićem poveli u njegovu udaru na demokratski poredak i diobu vlasti, te pokušaj da tim udarom zagospodari svim departmanima vlasti u Hrvatskoj, sad snose posljedice.

SDP više nije stranka u pravom smislu riječi, pretvorio se u autoritarno organiziranu sljedbu populističkog vođe, ali nezadovoljstvo time što im ni to nije osiguralo relevantna politički utjecaj vrije unutar stranke, a samo je pitanje vremena kad će dovesti do smjena u vrhu. Nažalost, posve je neizvjesno hoće li to ispostavljanje odgovornosti za avanturističko sudjelovanje u ustavnom udaru biti svedeno samo na personalne promjene ili postoji minimum šanse da se stranka pokuša rekonstituirati, da pokuša postati ponovno umjerena demokratska lijeva opcija, kao što je bila u vrijeme dok ju je vodio pokojni Ivica Račan. Nažalost, devastacija u stranci je tako duboka da je vrlo malo izgleda za obnovu SDP-a kao demokratske stranke lijevog centra, a da je sve bliže scenarij koji nije dobar za demokraciju u Hrvatskoj i uravnoteženu parlamentarnu arenu - konačni gubitak SDP-ova statusa stranke s nacionalnim značenjem i njezine potpune marginalizacije.

Posljedice sudioništva u Milanovićevu ustavnom udaru već su pogodile i Most, a raskol koji se dogodio u toj stranci tek je imao povod u definiranju nastupa na izborima za Europski parlament, a stvarni razlog prekida suradnje Mosta i bračnog para Raspudić ipak je sudjelovanje Nine Raspudića u unutarnjem krugu planera Milanovićeva ustavnog udara.

Nakon svakih, pa i proteklih, parlamentarnih izbora uvijek se iznova povedu rasprave o podjelama, lijevoj i desnoj Hrvatskoj, pa čak i da je HDZ zaokrenuo udesno, s obzirom na pregovore s DP-om. Koliko su takve kvalifikacije utemeljene ili su ipak pretjerane kad se radi o podjelama?

- U cijeloj Europskoj uniji jača uvjetno desni populizam, koji ne pripada ustavnom luku. Upravo je taj trend vjerojatno potaknuo Zorana Milanovića da pokuša pokrenuti dinamiku jačanja populizma u Hrvatskoj. SDP, na koji se oslanjao u svom pokušaju ustavnog udara, ionako je već otprije bio organizacija očišćena od političkih vrijednosti, a autoritarno organizirana. Pretvaranje SDP-a u autoritarnu sljedbu započelo je još u razdoblju od 2007. do 2016, kad je tu stranku vodio Milanović, a nakon smjene Bernardićeva tima, koji je pokušavao obnoviti SDP kao stranku demokratskog lijevog centra, 2020. godine, proces pretvaranja organizacije u autoritarnu sljedbu dramatično je ubrzan, da bi on bio dovršen 17. ožujka ove godine kad je stranka aklamacijom prihvatila Milanovićevo vodstvo i pridružila se njegovu ustavnom udaru.

Od početka tog ustavnog udara ključna Milanovićeva ideja bila je okupljanje populističkih opcija, nasuprot demokratskima, centrističkim. Njegova retorika već je dugo kvazisuverenistička, protueuropska i antiatlantistička. Lako je prepoznati koncept "neliberalne demokracije", što ga diljem Europske unije zagovaraju političke opcije na platnoj listi totalitarnog režima Vladimira Putina, koje Putin doživljava kao svoje jatake u pokušaju razaranja ključnog neprijatelja - europske integracije i europskog mirovnog projekta.

Neupitno je da se dio političkog tijela koje je tradicionalno povezano s HDZ-om odmaknuo blago udesno, a da je i to posljedica atmosfere populizma, koji je u hrvatskoj parlamentarnoj areni djelomice uvezen, a djelomice ga je kreirao trenutni predsjednik Republike i ustavnim udarom dodatno je zaoštrio taj trend. Svaka ozbiljna politička stranka mora pratiti prioritete svog biračkog tijela, ali se ozbiljan politički rad ne svodi samo na praćenje trenutnih prioriteta glasača. Ozbiljne političke stranke utječu na svoje birače, a HDZ je već u prethodnim razdobljima utjecao na oblikovanje svog biračkog tijela i pomicao ga je prema centru parlamentarne arene. Ne čini se da od tog posla izgradnje nacionalne političke kulture i formiranja svjetonazora umjerenog desnog centra, što je obilježje europskih demokršćanskih stranaka povezanih u Europsku pučku stranku, HDZ i njezin vođa Andrej Plenković samo tako odustaju.

Kako komentirate poziv Peđe Grbina na hitno sastavljanje saborske većine svih koji su protiv HDZ-a, navodno je MOST pristao...?

- I formalno bez Milanovića, nakon što je objavio da se odriče njegove premijerske kandidature, Peđa Grbin radi isto što je radio i kao formalni trabant Zorana Milanovića - sudjeluje u kreiranju atmosfere političke nestabilnosti u Hrvatskoj. Jasno mu je da s bijednih 37 mandata SDP ne može biti ključna stranka izvršne vlasti, te da formiranje anti HDZ parlamentarne većine nije izvedivo. Nestabilnost što ju je Milanović kreirao stvaranjem histerije o nekakvoj općoj korupciji u Hrvatskoj Grbin nastavlja pokušajem stvaranja nekakve koalicije u parlamentu, koja bi razgrađivala institucije, ali ne bi imala cilj osigurati parlamentarnu stabilnost, većinu i izvršnu vlast koja bi stvarno nešto isporučivala građanima - biračima. Riječ je mahanju ručicama i nožicama utopljenika koji bez stvarnog plana i bez sposobnosti da ispliva iz vode koja ga guta pokušava bar još neko vrijeme ostati iznad vode, ne odreći se svakog utjecaja u ionako raspadajućoj stranci.

Svima su puna usta borbe protiv korupcije, ali postoji i druga strana priče, napose u slučaju Milanovića... Što nam o tome možete reći?

- Kad ono što je Milanović radio definiram kao histeriju o korupciji, ne mislim da korupcija nije strukturni problem hrvatskog društva. Međutim, strukturni se problemi ne rješavaju pukom smjenom vlasti, a pogotovo ne dovođenjem na vlast aktera koji su snažno povezani s rizikom korupcije. Za Milanovića smo prije nego što je 2011. prvi put preuzeo bilo kakav prerogativ izvršne vlasti znali da je povezan s rizikom korupcije, zbog činjenice da je tada njegov odabranik za zagrebačkog gradonačelnika bez natječaja davao poslove u gradu osobi blisko povezanoj s Milanovićem, zbog netransparentnog stambenog kredita kakav je bio nedostupan običnima građanima, a odmah nakon smjene vlasti počelo je Milanovićevo razgrađivanje protukorupcijskih institucija, izgrađenih u vrijeme pristupanja Europskoj uniji. Najprije su dramatično sužene ovlasti onoga što je trebalo biti Protukorupcijsko povjerenstvo, a onda i zarobljavanjem tog povjerenstva imenovanjem na njegovo čelo osobe za koju je poslije sam Milanović rekao da je bila bez referenci za takav posao. Važno je bilo da takvo povjerenstvo u očiglednim slučajevima Milanovićeve upletenosti u rizik korupcije nije reagiralo. Čak je i njegov lutak na čelu SDP-a, koji je Milanoviću držao tercu u stvaranju histerije o korupciji HDZ-ove vlasti, uhvaćen u evaziji javnog novca. Dakle, pjevalo se o korupciji drugih, a ništa se nije radilo na stvaranju mehanizama nulte tolerancije prema korupciji.



Za kraj, koje su nejrealnije kombinacije da se sve dovede do nekog logičnog kraja - do 76 ruku za saborsku većinu, a onda i za novu vladu, je li tu HDZ i dalje u prednosti, s obzirom i na pregovore s DP-om, ali i na neke druge, moguće opcije...?

- Ne krijem da sam liberalni demokrat i da je moj politički stav pristran. Pristrano mislim da je za Hrvatsku optimalna arhitektura izvršne vlasti kakva je uspostavljena nakon isključivanja Mosta iz prve Plenkovićeve vlade 2017., te nakon parlamentarnih izbora 2020. godine. Dakle, optimalna je koalicija umjerenog desnog centra s manjinskim zastupnicima i zastupnicima liberalno-demokratskih političkih opcija. Takva arhitektura čak ni matematički nakon ovih izbora nije moguća (takva koalicija imala bi 74 mandata i za većinu joj nedostaju bar još dva), a ne vidi se ni spremnost triju liberalno-demokratskih opcija koje su stekle parlamentarni status, IDS-a, Fokusa i Nezavisne platforme Sjeverozapad, za sudjelovanje u takvoj parlamentarnoj većini. U datim okolnostima mislim da bi bilo optimalno da HDZ sklopi koaliciju s osam zastupnika nacionalnih manjina i da 69 mandata unese u političke pregovore s Domovinskim pokretom o stvaranju većine. Na taj bi se način zaštitilo postignuto u prethodna dva mandata, prije svega činjenica da su hrvatske manjinske zajednice, a pritom je najvažnija srpska nacionalna manjina, oblikovale ideologiju konstitucionalnog patriotizma, čime je stvoren snažan zid protiv prodora patogenog velikosrpskog koncepta "Srpskog svijeta". Jedino u Hrvatskoj taj koncept ne prolazi, a njegov zagovornik na nedavnim parlamentarnim izborima, Dragan Crnogorac, osvojio je čak deset puta manje glasova od zastupnika konstitucionalnog patriotizma, Milorada Pupovca.

Model suradnje HDZ-a s manjinskim zastupnicima, očito je, daje povoljne učinke, koje treba čuvati, pa bi bilo dobro očuvati ih i u ovom izbornom ciklusu. Istovremeno, ovakvim načinom izgradnje koalicije Domovinski pokret ne bi morao odustajati od svojih izbornih najava, a svu odgovornost za održavanje koalicijske suradnje s manjinama preuzeo bi samo HDZ. (intervju rađen u ponedjeljak, prije nastavka pregovora hdz-a i dp-a, nap. u.) (D.J.)