Objavljeno 16. veljače, 2017.
Ograda služi da se odvojimo od susjeda i prometnica te da stvorimo svoj kutak mira, a važno je odrediti visinu
Mir koji priželjkujemo nakon radnog tjedna sve je češće samo puka želja u društvu u kojem živimo.
Zbog toga, jedna od prvih akcija koja se poduzima nakon odabira prostora za stanovanje je podizanje ograde. Žive ili mrtve, svejedno, cilj je na neki funkcionalan način stvoriti svoj kutak mira i intime. Oni koji nemaju previše vremena i smisla za bavljenje biljkama odabrat će građevinsku varijantu tipa zida ili ograde, dok će drugi, nešto nježniji u duši, odabrati neku vrstu žive ograde.
Definiranje želja
Sada dolazimo pred sljedeće pitanje: koji tip i vrstu žive ograde želimo u svojem okolišu? Odabir nije nimalo lak. Da bismo napravili selekciju, prvo se moramo odlučiti za visinu buduće ograde. Neke vrste, tipa šimšira, rastu vrlo sporo i pogodne su za nisku ogradu koju nećemo morati često šišati. Uz to, ta živica visine do 50 centimetara definira naš posjed ne zatvarajući ga, već je on i dalje dio okruženja. Živice visine od jednog do dva metra daju dojam zatvorenosti, naglašavajući naše vlasništvo i u tu skupinu pripada većina ograda koje se podižu oko privatnih parcela. Žive ograde visine 1,5 - 3 metra prihvatljive su za vrt većih dimenzija kako ga ne bi "progutale", a predstavljaju zvučnu i mehaničku barijeru ako se nalazimo u blizini prometnica ili nekog drugog izvora buke. Daju nam potpuni dojam zatvorenosti, ali i limitiraju mogućnost sadnje drugih biljaka unutar vrta. Osim što čine zvučnu i mehaničku barijeru, živice imaju estetsku ulogu i pridonose stvaranju ugodnije mikroklime.
Živica može biti šišana u pravilnim oblicima, ali ju je moguće pustiti i u prirodnoj formi. Šišani oblici izgledaju urednije i strože, jer zahtijevaju intervenciju šišanja jedan do dva puta mjesečno u vrijeme vegetacije ako želimo da nam živica izgleda onako kako smo zamišljali. Ako nemamo previše vremena baviti se održavanjem živice, bolje je da u startu odaberemo neku slobodniju formu i vrstu koja je prilagođena takvom rastu. U pravilu su to razne vrste grmolikog rasta koje sadnjom na udaljenosti od dva do tri metra možemo formirati u slobodno rastuću živicu.
Budući da se uglavnom radi o cvjetajućim grmovima, u prilici smo dobiti veselu i razigranu sliku gotovo tijekom cijele godine. U tom slučaju možemo odabrati jednu ili više vrsta, ovisno o afinitetima, a unutar jedne vrste možemo odabrati jednu ili više varijeteta. Dobar odabir je i suručica, forsitia, teucrium i svaka druga vrsta koja formira gust i pravilan grm. Ovaj model mnogo je lakši za održavanje, a funkcionalan je u istoj mjeri kao formalne živice na koje su ljudi naviknuli i na koje se misli kada se govori o živoj ogradi.
Vrste manjeg lišća lakše su za održavanje i moguće ih je uredno orezati i s pomoću motornog ili električnog šišača živice, dok je vrste s većim lišćem uvijek ljepše šišati ručno.
Pravila sadnje
Idealno je sadnice posaditi u razmaku od 30 centimetara i to u cik-cak liniji, ako imamo dovoljno mjesta. Ako nismo previše vješti i nemamo oko sokolovo, možemo si posao olakšati na način da zategnemo tanju špagu duž cijele zamišljene crte sadnje, da bismo je obavili na istoj udaljenosti od zida. Ako želimo da živica ne zauzme veliku površinu, sadit ćemo je jednoredno, ali opet u istom razmaku. Da bismo si olakšali posao, dobro je odrezati letvu ili nešto slično na mjeru pa je koristiti za određivanje mjesta sadnje, vodeći računa da mjerimo od sredine jedne do sredine sljedeće rupe. Moguće je kopati i kanal, pri čemu se olakšava postavljanje sadnica na isti razmak, ali si stvaramo dodatni posao na iskopu i zatrpavanju. Sadimo na dubinu od 30 cm, opet ovisno o veličini sadnice, odnosno kontejnera, vodeći računa da nam biljka bude posađena samo nešto niže od onoga što je bila u posudi. Na dno rupe dodamo malo zrelog stajnjaka, umjetnog gnojiva ili komposta iz vlastite proizvodnje, pazeći da ne dođe u direktan dodir s korijenjem. Na gnojivo stavljamo sloj zemlje pa tek tada sadnicu. Nakon sadnje tlo oko biljke treba dobro ugaziti i zaliti te napraviti "zdjelice" oko nje, da bismo spriječili otjecanje i omogućili zadržavanje vode uz biljku. Zalijevanje po sadnji je obavezna mjera koja se nikako ne smije propustiti, čak i u slučajevima ako je zemlja vlažna od prethodne kiše. Tako će se zemlja priljubiti uz novoposađenu biljku i istisnuti suvišan zrak koji ostaje u tlu nakon sadnje. J.Kn.
Održavanje
Kada se odlučujemo za formalnu varijantu, moramo znati da će uredno održavanje živice razumijevati naš angažman od nekoliko sati do nekoliko dana mjesečno, ovisno o njenoj dužini, visini i vrsti. Nerijetko je slučaj da se živom ogradom omeđi cijela parcela, što može iznositi i više od sto metara dužine. Osim što u samom startu iziskuje mnogo novca (jedna sadnica stoji od 30 do više od 100 kuna, ovisno o visini, starosti i vrsti, a sadi se tri komada na metar dužine), održavanje će nam s vremenom biti opterećenje, pogotovo kada živica naraste više od dva metra. Stoga treba biti mudar od samoga početka i odabrati najprimjerenije biljke.
Orezivanje potiče rast
Ono što se često zaboravi ili se ne zna jest nužnost prvog reza sadnica odmah nakon sadnje, da bismo dobili ujednačenu visinu i smanjili lisnu masu, jer je svako presađivanje za biljku šok. Na taj način omogućavamo da se brže uspostavi veza korijen - nadzemni dio i da prilagodba na novu poziciju prođe bezbolnije. Rez se provodi na način da se odreže do 1/3 vršnog i postranih izbojaka neposredno iznad pupa (oko jedan centimetar). Biljka će na mjestu reza uskoro potjerati nove izbojke pa ćemo tom mjerom dobiti gušću živu ogradu. Česta je pogreška izbjegavanje reza dok živica ne dosegne željenu visinu, u želji da se što prije zaklonimo od neželjenih pogleda. Međutim, u tom slučaju dobit ćemo rijetku i nefunkcionalnu ogradu, a kasnijim rezom nikad ne možemo postići istu kvalitetu kao da smo to učinili pravovremenim, učestalim i ne drastičnim rezom. Kad kažemo učestalo orezivanje, onda mislimo na orezivanje žive ograde bar jednom mjesečno u tijeku vegetacije, a prema potrebi i češće.