Magazin
INTERVJU: NEBOJŠA BLANUŠA

Na krilima populizma demokracija se može pretvoriti u teror većine vođen zakonom gomile!
Objavljeno 11. veljače, 2017.
PREDSTOJNIK ODSJEKA ZA HRVATSKU POLITIKU NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, O FENOMENU POPULIZMA U SVIJETU I HRVATSKOJ...

Vezani članci

POPULISTIČKA RETORIKA OBMANE ILI GLAS NARODA (II.):

Ljiljana Buhač: Političari bi trebali proći psihološke testove

POPULISTIČKA RETORIKA OBMANE ILI GLAS NARODA (I.):

Danas je bolje biti 'otvoreno glup' i 'narodnjački' nego pametan i 'daleko od ljudi'

S polazišta političke i socijalne psihologije, može li se reći da je populizam u politici sve izraženiji, da je postao trend? Od Trumpa do Pernara gotovo je mali korak, da tako kažemo. Kako to komentirate?

- Populizam je postao globalna pojava, i usto je dobio i status bauka koji kruži planetom. Takva je pozornost posebno istaknuta, jer se zadnji primjeri politički uspješnog populizma zbivaju u tzv. centru svijeta. No Brexit i izbor Donalda Trumpa samo su posljednji dio niza neugodnih iznenađenja za postojeći, uvjetno rečeno, liberalno-demokratski poredak. Kako bi rekao meksički politički teoretičar Benjamin Arditi, riječ je o uznemirujućoj narodnoj buci koja nije više samo privremeni šum u komunikaciji između građana i njihovih uobičajenih predstavnika. Populizam nije više samo nepozvani gost loših manira koji krši pravila uljudnog ponašanja za političkim stolom kako su ga, metaforički rečeno, obično prikazivali mainstream mediji koji, u našim prilikama, također tako prikazuju Pernara. Populizam nije više na margini političkog spektra, kako bi neki rekli, kao “normalna patologija” koju demokratski sustavi mogu izdržati, nego je počeo zasjedati u središte moći s potencijalom da postane “patološka normalnost”. Odatle bojazan mnogih da nam se pred očima ponovno odvijaju tridesete godine 20. stoljeća i strah od transformacije desnog populizma u nacifašizam. Možda su Amerikanci ponovno trebali pogledati Brechtov “Zadrživi uspon Artura Uija”, kojeg je pisao 1941., čekajući tada vizu za SAD. S druge strane, zbog njihova povijesna iskustva, ne čudi me kako u Der Spiegelu od prije nekoliko dana Trumpa nazivaju patološkim lažljivcem, rasistom, tiraninom i uspoređuju ga s Neronom.

No, osim što je masovni fenomen, populizam je ipak sastavni dio demokracije?

- Točno je da se na populističkoj retorici mogu zlonamjerne vođe uspeti na vlast, ili takvi postati u samom procesu “kvarenja vlašću” te izražavati autoritarne i čak totalitarne tendencije, cezaristički se postavljati kao da su iskonska utjelovljenja volje naroda, jer su tobože i sami “ljudi iz naroda” pa znaju što narod misli, govori, i što želi da vođe čine. No takvi u krajnjoj liniji institucionaliziraju strah, pokornost i političku paranoju od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Tome treba dodati opasni prijezir prema znanosti i obrazovanosti te krhkim mehanizmima kontrole javnog informiranja koji im smetaju na njihovom “uzvišenom” putu. Međutim, i same strukturalne promjene u odnosu među granama vlasti, u kojima je težište sve više na izvršnoj vlasti, pogoduju pojavi snažnih, odlučnih i karizmatičnih vođa. No, populizam se ne smije promatrati kao sam po sebi loš fenomen. On je sastavni dio demokracije kao politika osporavanja, izražena u radikalnim demokratskim protestima i pokretima koji proširuju raspon i doseg uključenosti građana u javne poslove. To vam je primjerice zahtjev za izravnom demokracijom kojem smo svjedočili u ovom desetljeću. Takvi procesi opet u sebi nose ambivalenciju. Mogu dovesti do iskazivanja građanskih vrlina, otvaranja novih tema koje zanemaruju etablirane političke elite i proširenja političkog sudjelovanja građana, ali mogu nas dovesti i do povećanja nepovjerenja, polarizacije (kao što je kod nas proizveo referendum o definiciji braka), ksenofobije, te do otvorenog nasilja, kako prema političkim predstavnicima, institucijama, tako i drugim, često manjinskim grupama. Sjetite se samo kako je započela Miloševićeva antibirokratska revolucija i do čega je sve dovela.

Što je zapravo uzrok populizmu?

- Današnji populizam rezultat je akumulacije mnogobrojnih problema suvremenog svijeta: od globalnih promjena liberalizacije trgovine, kapitala koji slobodno fluktuira svijetom u potrazi za jeftinom radnom snagom i proizvodi sve veći broj gubitnika ovog procesa i njihove proteste, nadalje, zbog koncentracije kapitala u rukama relativno malog broja ljudi, posljedičnog rasta socijalne nejednakosti, ekonomskih kriza i recesije. Multikulturalne transformacije društava koja umjesto da postaju otvorenija, u uvjetima krize postaju getoizirirana i sve više ksenofobna. Dodajmo tome i velike prisilne migracije pod utjecajem ratova i migracije zbog neimaštine i potrage za boljim životom koje probleme iz prijašnje rečenice dodatno pojačavaju. Ne zaboravimo i postdemokratske procese u društvima u kojima postoje sve demokratske institucije, ali one postaju prazne ljušture depolitizirane do te mjere da vam se čini da nema alternative bilo tko da je na vlasti od velikih etabliranih stranaka. Zapravo je riječ o preotimanju političkih institucija od strane elita koje ih koriste za vlastito blagostanje, ostavljajući mnoštvo isključenim, izvan mogućnosti odlučivanja, bez prilike za ekonomsko postignuće i sa sve manjim šansama za dostojanstven ljudski život. Percepcija njihove korumpiranosti u svijetu je sve veća. Sve su ovo okidači doživljaja nesigurnosti na individualnoj i kolektivnoj razini koji su pridonijeli očaranosti građana populističkom retorikom koja proziva politički establišment. No, problem je u tome što sadašnji populisti rijetko kada nude suvisla rješenja koja su izvediva u postojećem svijetu te daju obećanja koja ne mogu ispuniti. Dovoljno je pogledati kako je Syriza u Grčkoj kapitulirala u svojim zahtjevima. S druge strane, ako Trump nastavi kako je počeo učinit će više štete nego koristi SAD-u, ne samo u ekonomiji, nego će dovesti i do politički tektonskih poremećaja koji onda mogu znatno štetiti već nagriženoj EU.

Stoji li teza da se populizam širi i s desne i s lijeve strane političkog spektra?

- Populizam se danas shvaća kao “tanka” ideologija, opći okvir za artikuliranje političkih identiteta i interesa te stil političkog komuniciranja koji s jedne strane postavlja (neiskvareni, prevareni i izdani) narod kao “sol zemlje”, a nasuprot njima korumpiranu političku elitu koja im radi o glavi, zajedno s pretpostavljenim prikrivenim i moćnim saveznicima. Kako bi stekao političku potentnost i mogao mobilizirati veći broj ljudi, populizam se u pravilu artikulira pomoću arsenala klasičnih desnih i lijevih ideologija kao što su nacionalizam, konzervativizam, socijalizam, komunizam, liberalizam, itd., a populističkim ga također čini i stav da politika treba biti izraz opće volje ujedinjenog naroda. Donedavno se smatralo kako je za Europu karakterističan više desni, a za Latinsku Ameriku lijevi populizam. No, to se ubrzano počelo mijenjati, posebice u kontekstu financijske krize u EU s izbornim uspjesima Syrize u Grčkoj i značajnih rezultata Podemosa u Španjolskoj, koji su izraz rascjepa u EU između bogatog sjevera i siromašnog juga. Od lijevih populističkih stranaka u drugim zemljama u Njemačkoj je to Die Linke, u Nizozemskoj Socialistische Partij. Također, Occupy Wall Street i Bernie Sanders novi su primjeri lijevog populizma u SAD-u, nasuprot Tea Party i neizbježnog Donalda Trumpa na desnom spektru. U Velikoj Britaniji desni populisti su UKIP i njihov bivši vođa Nigel Farage, kao jedan od dugogodišnjih vatrenih zastupnika Brexita, u Francuskoj Front national s Marine Le Pen, u Njemačkoj AfD, u Austriji FPÖ, u Italiji Lega Nord, u Belgiji Vlaams Belang, samo da navedemo neke od dugog niza takvih stranaka. Ono što je svima zajedničko jest to da dovode u pitanje postojeći status quo, jer percipiraju da se postojeće vodeće političke snage slabo nose s ključnim problemima današnjice te da političke procese depolitiziraju smještajući ih u sferu odluka eksperata, odbora, sudova itd.

Nastaju li problemi kad populisti dođu na vlast?

- Poseban problem je kad se populisti popnu na vlast, primjerice u Poljskoj, ili u Mađarskoj Viktora Orbana, koje su zbog svojih ustavnih promjena, ograničavanja prava i ugrožavanja slobode medija svakako već postale iliberalne demokracije na putu prema autokraciji. Slične tendencije pokazivali su neki istaknuti članovi naše prijašnje vlade. Premda izrastaju unutar specifičnih konteksta svake od država, populističke stranke te pokreti i ljevice i desnice nude različita, najčešće pojednostavljena rješenja tih problema. Obilježja lijevog populizma su antikapitalizam, antiglobalizacija, negativan odnos prema bankama i multinacionalnim kompanijama, pacifizam i težnja uspostave socijalne pravde, kao i tendencije prema egalitarizmu, tj. inkluzivni populizam koji uključuje i zalaganje za prava seksualnih manjina i imigranata. Desni populizam u pravilu je etnocentričan i ksenofoban te se osim u okrivljavanju stranaca za “zagađivanje” kulture, otimanje radnih mjesta, u zadnje vrijeme iskazuje i kroz “šovinizam socijalne zaštite”, u smislu da takve usluge države trebaju biti ograničene samo za njene “prave” građane, ali ne i za imigrante i izbjeglice.

Pretvara li se populizam u širi i opasniji ovodobni fenomen (koristi ga i politički marketing), s obzirom na to što sve slušamo u javnosti, kako od političara tako i od drugih aktera u društvu?

- Stara je priča o tome kako je populizam opasnost, ili čak patologija demokracije. Nizozemski politolog Cas Mudde smatra kako populizam često poprima ružno lice kad dođe na vlast, čemu svjedočimo u već spomenutom susjedstvu u Mađarskoj i Poljskoj, dalje u Venezueli, za vrijeme i nakon Chaveza, koja je danas u svojevrsnoj agoniji i kako se situacija razvija, svakako u SAD-u. Međutim, pitanje je je li to nužnost. Veći broj autora danas se slaže kako je populizam sastavni dio demokracije i u onom dijelu gdje na dnevni red stavlja probleme koje elite nastoje potisnuti iz javne rasprave, predstavlja demokratsku tendenciju u pravom smislu riječi. Ali u populističkom djelovanju ima nekoliko problema. Jedan je opasnost da demokracija postane teror većine vođen zakonom gomile. Drugi je da takvim popularnim raspoloženjem manipulira elita koja se predstavlja kao svojstvena narodu i vođe koje se predstavljaju kao da su “jedni od njih”, mali ljudi iz naroda. To je izrazito opasno ako znamo koliko je važna uloga identifikacije sljedbenika s vođom, o čemu nas je povijest 20. stoljeća temeljito i zlokobno odavno obavijestila. Daljnji je problem populizma njegova zavodljivost u formi monističke sekularne religije koja proizvodi osjećaj pravednog postupanja, moralizam i manihejsko shvaćanje politike kao borbe između dobra i zla. Mudde je u pravu stoga kad tvrdi da populizam kao iliberalni demokratski odgovor na nedemokratski liberalizam nosi sa sobom visoku političku cijenu koja polarizira društvo. Na psihološkoj razini to se ostvaruje kao percepcija da su ideje i postupanja onih s druge strane “barikade” pogubni za cjelokupno društvo i odustaje se od ideje pluralizma. No, kada institucije ne rade svoj posao, kada korupcija i zlouporaba moći raste, pitanje je što je alternativa populističkom pokretu?

Može li se zaključiti da je populizam ujedno i narcizam?

- Narcizam je sastavni dio svake osobe, no problem je u kakvom se zrcalu ogledamo, tj. kojim vrijednostima i standardima mjerimo vlastita postupanja. Za političke vođe to je mnogo važnije upravo zbog javne funkcije koja utječe na mnoge ljude, zbog održanja sustava provjere i ravnoteže, posebice u ovako međuovisnom svijetu. Stoga posebno brine Farageova izjava za Time kako stvarna moć danas leži u ličnostima, a ne u formalnim titulama, u moći karizme da okuplja mase, sklapa poslove i veze kako to prilike nalažu, u svijetu sličnijem onom trgovaca konjima, a ne birokrata. Ne znam je li ta izjava bila inspirirana njegovim kolegom Trumpom, ali on se u zadnje vrijeme u psihijatrijskim krugovima spominje kao egzemplar malignog narcizma koji je veliki problem prije svega za okolinu takve osobe. U ovom slučaju on je već sada problem cijelog svijeta. K tome, psiholog Dan P. McAdams njega, upotrebljavajući teoriju velikih pet osobina, opisuje kao snažno ekstravertiranog, s neumornom željom za stalnim nagrađivanjem svojeg djelovanja te nimalo ugodnog, tj. bezosjećajnog, grubog, bahatog i bez empatije, kojemu je srdžba u podlozi potrebe za divljenjem od strane drugih, uz predodžbu kako je svijet opasno mjesto za življenje. Uz to, vrlo niska mentalna otvorenost zbog koje vrlo rijetko provjerava svoja uvjerenja, nepovjerljivost, sklonost tvrdom pregovaranju i visokorizičnom ponašanju, čine od njega opasnog, nestabilnog i “zapaljivog” predsjednika SAD-a. To vam je teatralni bijes desnog populista. Kod njega je izražena i autoritarnost prema kojoj je kompatibilan svojim biračima koji ga doživljavaju kao velikog zaštitnika od svih mogućih “kradljivaca” američkog načina života.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

HRVATSKI POPULISTI

Neki su “bivši”, dok su drugi u usponu

- U Hrvatskoj također postoji populistička retorika, ili neki njeni elementi, i kod etabliranih stranaka i visokih dužnosnika kao što su Sanader, Milanović, Josipović, Karamarko, a kojemu je uzor bio Viktor Orban itd. Mogu se složiti s kolegom Bertom Šalajem da su najdosljedniji populisti kod nas Dragutin Lesar, don Ivan Grubišić, Željko Kerum, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Bandić. Toj listi svakako treba dodati i Ivana Pernara. Neki od njih već su potpuno marginalizirani i “bivši”, dok su drugi u usponu. Na njihovu repertoaru populističkih manevara vidjeli smo predstavljanje sebe kao ljudi iz naroda, kao političkih autsajdera, kao samoizgrađenih ljudi s kojima bi se mali ljudi trebali poistovjetiti, predstavljaju se kao zaštitnici najugroženijih, neki su već krenuli u lov na buduće birače u srednje škole, itd. U Hrvatskoj postoji, zbog svih prije navedenih problema, prostor nezadovoljstva koji je u zadnjih petnaestak godina ispunjavan populističkom mobilizacijom, no doseg tih snaga bio je ograničen i kratkog trajanja. Populisti jesu ukazivali na ozbiljne probleme hrvatskog društva i politike, korumpiranost, kriminal, otuđenosti političke kaste od naroda, osiromašenja velikog broja građana, ali su kao organizirane političke snage podbacili. Je li to dobro ili loše? Prosudite sami. Ako vam je dobro, onda ništa.

Možda ste propustili...

NOVA KNJIGA HELENE SABLIĆ-TOMIĆ - U OSJEČKOM NUTARNJEM GRADU

Ponos bez predrasuda

REPORTAŽA: ČUDESNI MJANMAR - DRAGULJ JUGOISTOČNE AZIJE (IV.)

Na rubu stresa s busom i vrućom puncom