Magazin
POPULISTIČKA RETORIKA OBMANE ILI GLAS NARODA (II.):

Ljiljana Buhač: Političari bi trebali proći psihološke testove
Objavljeno 11. veljače, 2017.
ŠTO O POPULIZMU U HRVATSKOJ POLITICI I DRUŠTVU KAŽU NAŠI SUGOVORNICI...

Možemo reći da na hrvatskoj političkoj sceni postoji populizam i da je uzeo maha. Kod nas se populizam koristi u negativnom značenju. Tome su zasigurno pridonijeli i sami političari.

- Političari sve više koriste populistički pristup svoje osobne prezentacije i primjenjuju ga za diskreditiranje suparnika. Samom željom da dođu na vlast, ili zadrže vlast, pritom u većoj ili manjoj mjeri političari nastupaju populistički kako bi sebe definirali kao predstavnike “volje naroda” i zastupnike njihovih dugoročnih interesa. Nažalost, njihova populistička prezentacija isključivo je u interesu njihove samopromocije, a ne artikuliranje problema, niti je u interesu najšireg sloja stanovništva, odnosno građana. Vidimo da se političari koriste raznim demagoškim trikovima, daju nerealna obećanja koja bez imalo grižnje savjesti ne ispune, a i ne srame se toga. Žele sve prikazati kao borbu za “običnog” čovjeka. Ovaj pristup vrijeđa inteligenciju građana. Smatraju da su građani neobrazovani, neinformirani, i čine sve kako bi se stekla ili zadržala vlast.

- Kada osobe uđu u politiku i postanu interes medijske pozornosti, lako se zaljube i očaraju sami sa sobom. Kako bi ostali u središtu pozornosti podliježu populizmu i izgube kontakt sa stvarnošću. Ne možemo se baš pohvaliti s komunikacijom naših političara. Daleko je od primjerene za javni prostor. Jadan od najaktivnijih populista je gospodin Pernar, koji je zaokupio javnost svojim osebujnim nastupima i izjavama. Koristi populistički pristup, dodvorava se javnosti i građanima izjavama koje ljudi žele čuti, ali često bez argumentacije za izrečeno. Poruke koje šalje građanima u suprotnosti su s njegovim ponašanjem i stilom života. Koristi komunikaciju na osobnoj razini, ona može biti jedno vrijeme prihvatljiva za širu javnost, ali je kratkog daha. Koristi dramatičan pristup u naglašavanju onoga o čemu govori. Igra se glasom. Tehnika naglašavanja u komunikaciji ima sve manje efekta što se više koristi. Previše naglašavanja vodi ka nikakvom naglašavanju. Manipulira situacijom. Pazi gdje su kamere i snimaju li ga. Uvijek ima samodopadan osmijeh na licu. U fokusu svojih nastupa prvo je on, a onda eventualno drugi loši dečki. Ljudi su željni senzacija i on im ih pruža. Dopala su mu se svjetla reflektora i on to obilato koristi. Gospodin Pernar je narcisoidan tip. Nažalost, i ostali političari ne koriste primjerenu komunikaciju u javnom prostoru. Primjenjuju komunikaciju na osobnoj razini, koriste se teške riječi (laže, ukrao, prevario, lopov...), zaboravljaju da bi trebali biti primjer i model prihvatljivog ponašanja i kulturne komunikacije. Izostaje bavljenja sa sadržajem, jer se bave osobom i sami sobom. Zaboravljaju da kada se obraćaju jedni drugima da zapravo komuniciraju s građanima, odnosno svojim biračima. Žele poštovanje od građana, a sami ih ne poštuju. Dugo ćemo još čekati da političari shvate da trebaju služiti svome narodu, a ne vladati.

- Sa psihološke strane populizam možemo tumačiti kao samodopadnost, odnosno narcizam. To mogu biti šarmantne osobe, osobe koje teže samoisticanju, hvaljenjem i potrebom za priznavanjem. Misle samo o sebi i zadovoljavanju svojih potreba te kako, u ovom slučaju, zauzeti što bolju političku poziciju. Nažalost, našim političarima narcisoidnosti ne nedostaje. Populizam poprima patološka obilježja. Psihijatri tvrde da je psihopatologija u politici stara činjenica. Treba naglasiti da populizam ima svoju granicu, a kada se ta granica prijeđe, tada nastupa narcizam - poremećaj ličnosti kojeg psihijatri kod političara često uočavaju. Također određeni tipovi, a i tipovi koji imaju poremećaj ličnosti, vrlo se vješto i lako probijaju u vrh politike i vlasti. Svjedoci smo takvih slučajeva koje smo vidjeli nedavno, a i sada ih možemo vidjeti. Bilo bi dobro da i političari prolaze psihološke testove kao i svi građani pri odabiru za posao.

- Populizam koji koriste i primjenjuju naši političari daleko je od pravog pojma populizma. U našem političkom diskursu populizam je postao sinonim za demagogiju, davanje lažnih obećanja te manipulaciju građana. Kada ljudi odluče nagrađivati djela tada neće biti više mjesta za populiste ovoga tipa. Svaki istup političari, a i druge relevantne osobe u društvu, koriste kao svoj osobni marketing, svoju osobnu promociju... Ekonomska inferiornost građana, želja za većim pravima, boljim uvjetima života..., neki su od faktora koje su populisti prepoznali i iskoristili te počeli veličati “skromnog”, “radišnog” i “neiskvarenog” seljaka, građanina, profesora..., u odnosu na “korumpiranu” ili “odnarođenu” političku elitu. Naši su političari napravili korak dalje te se drže one: potrebno je iskreno i uvjerljivo hiniti poštenje i daleko ćemo dogurati. Populizam ove vrste koje primjenjuju naši političari mogu zaustaviti samo birači. Sve polazi od birača i sve završava kod birača. Birači bi trebali prepoznati stabilnu i odgovornu osobu koja drži do izgovorene riječi, koja ne obećava što ne može ispuniti. Birači ne bi trebali nagrađivati političare koji ih obmanjuju i manipuliraju. Mediji tu mogu odigrati veliku ulogu.(D.J.)

(Mr.sc. Ljiljana Buhač, konzultantica je i stručnjakinja za poslovnu komunikaciju i osobni razvoj iz Zagreba)

SLAVEN LETICA

VLADAVINA, POLITIČKI I KULTURNI TEROR VIRTUALNE RULJE

 

Nedavno se, mirno, kako je i živio, s ovoga na onaj svijet preselio pisac, dramatičar i srednjoškolski profesor, Šibenčanin Ivo Brešan.

Živio je i umro u rascjepu vremena: stvarao je na pola puta između licemjerne “elitne” i senzacionalističke medijske kulture. “Besmrtnici” iz HAZU-a nisu ga željeli primiti u vlastito društvo, a sam je umro s uvjerenjem kako je njegova književnost u vrlom novom svijetu, čije su zvijezde pisci priručnika samopomoći tipa Mirjane Krizmanić (njezina knjiga “Tkanje Života” prodana je u više od 90.000 primjeraka), i Brune Šimleše (posljednja mu se knjiga zove “Ljubologija”), zastarjela, suvišna i nepotrebna.

Kao nešto malo manje stari pisac (on je bio književnik, a ja znanstveni pisac) znam, nažalost, da je Ivo Brešan bio u pravu, kao što je i uvjerenje Miroslava Krleže sličnog predznaka bilo ispravno: u vrlom novom svijetu traži se i izvrsno trži popularno i populističko štivo o pet ili deset koraka koji vas vode do sreće, ljepote, užitaka, bogatstva i moći.

Da je bio u pravu svjedoči i lako dostupna (guglanjem) statistika - njegov video na YouTubeu pregledan je prosječno 200, maksimalno 1200 puta, dok video Ivana Pernara ima prosječno više od 100.000, a maksimalno 1.300.000 pregleda.

Dakle, kad me pitate što mislim o populizmu za koji radije koristim hrvatsku istoznačnicu NARODNJAŠTVO, osobno ne razmišljam samo o uzletu ili renesansi POLITIČKOG NARODNJAŠTVA - onoga Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Giuseppea Piera 'Beppa' Grilla, Nigela Paula Faragea, Marine Le Pen, Željka Keruma, dr. Bože Petrova, Ivana Pernara i mnogih drugih - nego na opći - hrvatski, europski i svjetski - kulturni trend eksplozije narodnjaštva na svim područjima ljudskog života.

Utopijski snovi sanjani na početku razvoja interneta da će nove komunikacijske tehnologije - internet i društvene mreže - omogućiti razvoj izravne demokracije i da će do neslućenih granica povećati “mudrost gomile” (ideju o mudrosti gomile prvi je sustavno razradio James Surowiecki u knjizi The Wisdom of Crows, tiskanoj 2004.), u 21. stoljeću postali su noćna mora suvremenog čovjeka i svijeta. Umjesto vladavine mudraca i učenjaka zemljama i svijetom zavladali su narodnjaci, populisti, ili, kako sam to već objasnio u Magazinu - prodavači magle.

Da mog čitatelja još jednom podsjetim na činjenicu da je hrvatski prijevod knjige How Mumbo-Jumbo Conquered the World (2005.) britanskog novinara i televizijskog voditelja Francisa Wheena objavila nakladnička kuća Algoritam iz Zagreba. Naslovi i podnaslov hrvatskog prijevoda knjige “Kako su prodavači magle zavladali svijetom: kratka povijest modernih sljepara” (knjigu je, doslovce, briljantno prevela pokojna Božica Jakovlev, a uredila Irena Miličić), izvrsno izražava temeljnu ideju pisca knjige: da i u današnje, prividno krajnje razumnom, načitanom, informacijski lako i sveopće pristupačnom, prosvijećenom dobu, različiti “prodavači magle” ili “sljepari” - lažni znalci i još lažniji proroci, šarlatani, prevaranti, muljatori, žmukleri, opsjenari, vračari, demagozi, laskavci, politički zavodnici prevaranti, pa i pravi pravcati lopovi, totalne neznalice i moralne propalice (na sve te izraze upućuje slengovski engleski pojam 'mumbo-jumbo') - mogu biti slavljeni kao simboli i utjelovljenja mudrosti, znanja, nade, spasa, blagostanja, razvoja, izlječenja ljudi, posrnulog gospodarstva i države.

Javni umnici-prodavači-magle-narodnjaci, ali i političari-narodnjaci-opsjenari, pa i raznorazni samozvani eksperti za liječenje neizlječivih bolesti, zdravu hranu, bildanje samosvijesti i ega, ostvarenje sreće, blagostanja i uspjeha u životu zavladali su hrvatskom, europskom i svjetskom JAVNOM SFEROM, posebice onom virtualnom.

Dakle, fenomen saborskog zastupnika Ivana Pernara Robespierra, čije samopromidžbene videouratke pogleda više stotina tisuća ljudi, dok neko “dosadno” izlaganje predsjednika Europske komisije (čitaj Europske vlade; European Commission) Jean-Claude Junckera pogleda prosječno manje oko 40.000 ljudi, simptom je općih političkih, “znanstvenih”, “zdravstvenih”, publicističkih i medijskih trendova u dobu u kojem su dva vodeća rječnika engleskog jezika Oxford Dictionaries i Merrian-Webster za riječi 2016. godine izabrali čudne nazive: prvi - postistina (post-truth), i drugi - nadstvarno (sureal). Evo kako su ti rječnici definirali svoje riječi godine:

Postistina: pridjev koji “se odnosi ili označava situacije (okolnosti) u kojima objektivne činjenice (istina) manje utječu na javno mišljenje od lažnih vijesti i priča usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja”. Nadstvarno: označava naglašeno iracionalnu stvarnost nekoga sna.

S druge strane Atlantika, najbliži suradnici Donalda Trumpa pokušali su neoborive statističke podatke dovesti u pitanje nudeći javnosti vlastite, izmišljene podatke, koje su nazvali - alternativnim činjenicama.

Korištenje poluistina, laži, postistina, nadstvarnosti i alternativnih činjenica pravi je užitak za suvremene narodnjake svih uvjerenja, sorti i boja: medicinske šarlatane, trumpovce, farageovce, pa i petrovce i pernarovce. Njihove sljedbe i sljedbenici, ali i horde i kohorte njihovih virtualnih obožavatelja, pretvaraju društvene mreže, blogove i portale u poticatelje virtualne rulje koja je spremna na sve i sva: trolanje i hejtanje, karakterna ubojstva i virtulani linč svih onih koji se usude izraziti javnu sumnju u genijalnost, ćudoređe, moralnu bezgrešnost i hegemoniju njihovih miljenika.

Zaključit ću ovako: prije punih 65 godina, u noći između 12. i 13. veljače 1961., u Zagrebu se u 27. godini objesio hrvatski pjesnik srpskog podrijetla Branko Miljković. Moja ga generacija posebno pamti po stihu: “Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”. Da je živ, možda bi na istom tragu danas rezignirano napisao sličan stih: “Internet i društvene mreže ne zrače mudrošću gomile, već lažima i slavom prodavača magle, narodnjaka i ludošću i mržnjom gomile”.

Suvremeni svijet, a time i mi Hrvati, zasad nemamo recept za zaustavljanje uzleta narodnjaka i narodnjaštva, pa ni za divljaštvo i najniže strasti - virtualne gomile. Koja osvaja glasače kutije, društvene mreže i vlast.(D.J.)

(Dr.sc. Slaven Letica, sveučilišni je profesor, ekonomist, publicist, analitičar društvenih i kulturnih fenomena)

MARIJA MATIĆ

VIŠE KRIZE, VIŠE POPULIZMA

 

U svome sam radu analizirala političko djelovanje Milana Bandića i Željka Keruma tijekom izbornih kampanja za lokalne izbore 2009. i 2013. godine.

- Analiza članaka, plaćenih oglasa i plakata u trima dnevnim časopisima, na temelju indikatora populizma do kojih sam došla u teorijskom dijelu rada, rezultirala je time da sa sigurnošću možemo reći kako populizam u hrvatskoj politici postoji. Naime, političko je djelovanje dvaju navedenih političara vrvjelo populizmom i bilo je školski primjer korištenja populističkih metoda u svrhu prikupljanja glasova. Smatram kako se danas nije mnogo toga promijenilo, dapače, danas je populizam vrlo popularan u hrvatskoj politici. Populističke metode koriste gotovo svi političari i gotovo sve stranke. Indikatori populizma do kojih sam došla u svom radu jesu korištenje riječi “narod” u diskursu, izjednačavanje s narodom, nepovjerenje prema elitama na vlasti i ostalim političarima, korištenje jednostavnog rječnika i dijalekta, pobuđivanje niskih strasti te pojava karizmatičnog vođe. Pogledamo li hrvatsku političku scenu, gotovo na svakom koraku vidimo nekoliko, ako ne i sve ove indikatore.

- Nenad Zakošek lijepo je rekao kako je populizam inherentan demokraciji, ali i kako sam demokratski pokret neprestano stvara populističke izazove. Za zaključiti je da će krizne situacije biti plodno tlo za pojavu populističkih vođa, političara i stranaka koji sve više koriste populizam u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva, a sve pod krinkom brige za narod. Već neko vrijeme svjedočimo krizi demokracije, odnosno postdemokraciji koju odlikuje nezadovoljstvo građana političkom scenom te posljedično pasivnost, što rezultira smanjenim izlascima na izbore, nepovjerenjem u političare, ali i nepovjerenjem u demokraciju općenito. Populizam bi u svojim ekstremnim oblicima mogao itekako biti opasan za demokraciju.

- Mišljenja sam da se današnji populizam također može analizirati pomoću navedenih indikatora. Zbog netolerancije i nezadovoljstva koje je proisteklo iz gospodarske i financijske krize te krize međunarodne sigurnosti, pobuđivanje niskih strasti i kritiziranje aktualne političke elite najprepoznatljiviji su populistički instrumenti kojima političari osiguravaju veći broj glasova, ali i pobjedu. Pobuđivanje niskih strasti naglašavanjem religije, nacionalizma i nepovjerenja prema manjinama vidljivo je kod Donalda Trumpa u njegovim čvrstim i netolerantnim stavovima i odlukama, kao što su gradnja zida na granici s Meksikom i zabrana izdavanja viza građanima iz muslimanskih zemalja.

- U Republici Hrvatskoj je, pak, određeni oblik populističkog djelovanja vidljiv u aktivnostima mladog saborskog zastupnika Ivana Pernara, koji je za jedan intervju otvoreno izjavio da je apsolutni populist. U njegovom djelovanju vidimo iste indikatore, iako u blažem obliku. U istom je intervjuu, između ostaloga, izjavio kako bi on ukinuo kontrolu u tramvajima, što je tipični primjer pobuđivanja niskih strasti. Neprestano sebe izjednačava s narodom i kritizira političku elitu. Nadalje, ispunjava medijski prostor istupima poput nedavnog upadanja u srednje škole i korištenja školaraca u političke svrhe.

- Populizam se može manifestirati kao politički stil koji se koristi, i to najčešće tijekom izbora, u svrhu prikupljanja što je više moguće glasova, ali i kao ozbiljniji problem, populizam kao neizostavni dio politike. U Hrvatskoj je u (sve) većoj mjeri prisutno korištenje populizma kao političkog stila, posebice tijekom izbornih kampanja, ali on sve češće ostaje prisutan i nakon izbora. Populizam kao neizostavni dio politike i kao svojevrsna populistička ideologija itekako može biti radikalan, kao što je slučaj Marine LePen, čije radikalno populističko djelovanje karakteriziraju, između ostaloga, nacionalizam i etnocentrizam. Elemente populizma u Republici Hrvatskoj koje bismo mogli okarakterizirati kao radikalne, vidimo u djelovanju stranke Živi zid, čiji je član ranije spomenuti Ivan Pernar. To je stranka koja je u vrlo kratkom vremenu uspjela skupiti velik broj pristaša, upravo zbog svojih stajališta - žestoko kritiziranje aktualne i bivše političke elite, kao i bankarskog sustava, isticanje važnosti naroda i običnog čovjeka, izjednačavanje s narodom i pobuđivanje niskih strasti (primjerice sprječavanje deložacija). No, o Živom zidu i njihovom političkom djelovanju dalo bi se još raspravljati.

- Populizam je u današnje vrijeme vidljiv i s desne i s lijeve strane političkog spektra. Možda je lakše prepoznati desni populizam, pogotovo onaj radikalni, s obzirom na to da ga karakteriziraju ekstremni nacionalizam i često otvoreni antagonizam spram manjina i “drugih”. S lijeve strane političkog spektra populizam karakterizira naglašavanje socijalizma i nepovjerenje prema bankarskom sustavu. Međutim, granica između lijevog i desnog političkog spektra na hrvatskoj političkoj sceni sve je mutnija i teže ju je razlučiti. I desni i lijevi koriste slične populističke metode i šalju slične populističke poruke.

- Kada govorimo o populizmu, nikako ne smijemo izostaviti važnost medija. Mediji su ti koji prenose i javnosti približavaju političke kampanje, oni su ti koji komentiraju političku scenu i političare. Isto tako, političari danas itekako dobro znaju koliko je važno biti u medijima i kako iskoristiti medijski prostor u vlastitu korist. Nažalost, u situaciji u kojoj birači više ne znaju kojem političaru ili stranci dati glas, u situaciji rastućeg nezadovoljstva demokracijom, te u situaciji općenite krize u društvu, ne iznenađuje činjenica da je populizam sve aktualniji. Kao što ste spomenuli, koristi ga i politički marketing. Populističke metode izvrstan su izvor “inspiracije”; budite aktivni na društvenim mrežama i u medijima, pokazujte građanima (biračima) da ste običan čovjek koji isto ide na plac, koji se vozi tramvajem i koji je drugačiji od drugih političara i slično. Takav se pristup pokazao uspješnim i normalno je da će se u njemu okušati i ostali političari. Birače se obećanjima može “kupiti”, a to je najvažnije. Populizam je “u trendu”, ali ozbiljno možemo govoriti i o trendu porasta populizma u politici, kako na svjetskoj razini, tako i na razini Hrvatske. U RH još uvijek svjedočimo populizmu kao političkom stilu, no pitanje je hoće li nastavak ovakve situacije u politici i društvu rezultirati populizmom kao inherentnom dijelu politike. Hoće li se ta granica između populizma kao stila i populizma kao ideologije smanjivati i nestati, i što bi takav scenarij mogao donijeti sa sobom.(D.J.)

(Marija Matić, magistra je anglistike i sociologije iz Zagreba)

VLADO JUKIĆ

POPULIZAM KOMENTIRA SAMOGA SEBE

 

Može li se reći da je populizam u politici sve izraženiji. Trumpa prozivaju zbog populizma, ali i kod nas Pernara. Kako to komentirate? Što o tome kaže psihijatrija?

- Populizma je u politici oduvijek bilo i bit će ga. On sada samo ima bolje mogućnosti svog izražavanja. Moderni mediji su mu na raspolaganju, koristi ih i to onda jača sam populizam. On povremeno toliko nabuja da se, srećom, ono što on nosi, raspukne kao balon od sapunice. Ne mogu govoriti o Trumpu kao populistu jer mi je teško dokučiti što je populizam, a što je prava politika. No, svakako njegove “metode” ohrabruju populiste. Na našoj političkoj sceni može se detektirati niz populista, a čini mi se što je manje sadržaja to je populizma više. Ovome ne treba poseban komentar. Populizam komentira samoga sebe. Psihijatrija o populizmu ne govori ništa jer to nije psihijatrijski fenomen. No, psihijatrija bi mogla reći o pojedinom nositelju populizma. Najčešće je riječ o osobama s izraženim narcizmom i ekshibicionističkim sklonostima.

Stoji li teza da se populizam širi i s desne i s lijeve strane političkog spektra?

- Apsolutno točno. No, populizam nema lijevu i desnu opciju - njegova je opcija sam populizam kojim nastoji postići određene rezultate koji mogu zadovoljiti populista političara. Čak bih rekao da njima nije ni važna ideološka opcija; vrlo često se slučajno našao na određenoj poziciji političkog spektra.

Pretvara li se populizam u patologiju, s obzirom na to što sve slušamo u javnosti, od političara kao i od drugih aktera u društvu?

- Da, populizam se pretvara u patologiju. Naime, ovdje je riječ o 'dijalektičkom načelu' - prijelazu kvantitete u kvalitetu. Kod nekih je političara ta kvaliteta već u samom startu zadovoljena, a neki tendiraju prema njoj.

Populizam i narcizam - kakve su tu "veze"?

- Odgovor na ovo pitanje već sam natuknuo. Populizam je vezan uz određeni oblik narcizma, ali ima i narcisa koji nikada neće krenuti prema populizmu. Ili su prekritični i ne žele se izložiti eventualnom suočenju s eventualnim odbijanjem što bi značilo veliku narcističku povredu. Narcisti i populisti praktički populizmom hrane svoj narcizam. Kada bismo bili jako strogi, onda bismo mogli reći da je riječ o osobama kod kojih nekritičnost nije samo narcističke prirode nego je određena i pomanjkanjem određenog spektra inteligencije. S druge strane oni populisti kod kojih je dobro razvijena socijalna inteligencija znaju se unatoč populističkim potezima, koji su većini vidljivi kao pretjerani, održati na političkoj sceni.

Zaključno, koji su i kakvi najčešći simptomi populizma u hrvatskom društvu i kako ih, da tako kažemo, liječiti?

- Ne znam može li se govoriti o simptomima populizma kao simptomima bolesti, a odatle ih liječiti. Čini mi se da je populizam u Hrvatskoj toliko prisutan i kao pojava i kao pojam da posebno ne treba isticati njegove simptome. No, kako ga liječiti? Sigurno ne čekajući da populisti 'prirodno' odu sa scene. Važnije bi bilo raditi na prevenciji, cijepljenju, jer bi ono eventualno moglo donijeti rezultate. Kada je o cijepljenju riječ, onda je poznato da se populacija protiv određene bolesti treba u više navrata cijepiti (recijepiti). Tako se stvara imunitet protiv određene bolesti. Kada bi mediji, bilo izravno, bilo neizravno, upozoravali na određene populističke poteze i na činjenicu da iza njih ne stoji ništa, onda bi to bio proces cijepljenja. Međutim, danas mediji sudjeluju u širenju infekcije populizma.(D.J.)

(Prof. dr. sc. Vlado Jukić, dr. med., ravnatelj Klinke za psihijatriju Vrapče)

Najčitanije iz rubrike