Magazin
POPULISTIČKA RETORIKA OBMANE ILI GLAS NARODA (I.):

Danas je bolje biti 'otvoreno glup' i 'narodnjački' nego pametan i 'daleko od ljudi'
Objavljeno 11. veljače, 2017.
U SVIJETU BANALNE GROTESKE POPULIZAM JE MORE RELATIVIZMA I (NE)DOSLJEDNOSTI

Populizam je termin koji se u politici (zadržimo se na njoj) upotrebljava za označavanje one vrste djelovanja koja uključuje demagogiju, karizmatične lidere i nuđenje jednostavnih, površnih i neučinkovitih (iako naizgled privlačnih) rješenja za kompleksne probleme poput ekonomske krize, nezaposlenosti, europskih integracija, mjera štednje, imigracije...

Između brojnih definicija, ona nizozemskog politologa Casa Muddea jedna je od najutjecajnijih. Prema njoj populizam je “ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda”.

BANDIĆ ILI KOLINDA

Radi se o fenomenu koji, u modernom smislu riječi, vuče korijene iz 19. stoljeća, ali i razornih posljedica u prvoj polovini 20. stoljeća s nacizmom i fašizmom, a ponovno bujanje doživljava početkom devedesetih godina. Bilo kako god, populizam nije stvar prošlosti, naprotiv, svjedoci smo njegovog rasta i posljednjih godina kako u svijetu tako i Hrvatskoj, posebice za predizbornih kampanja, kad se radi o politci. Taj “trend” mnoge zabrinjava pa se i papa Franjo sve češće obrušava na populističke tendencije, čak spominje i 1933., kada je Njemačka sebi izabrala vođu koji ju je odveo u propast.

O bauku populizma u knjizi “Populizam i globalizacija” piše i politolog Anđelko Milardović: “Ni jedno stoljeće nije bilo prožeto različitim tipovima i fenomenologijom populizma kao dvadeseto. Bez obzira na to radilo se o lijevim ili desnim totalitarnim diktaturama, liberalnim i konsolidiranim demokracijama ili zemljama u tranziciji, populizam je u svojim različitim pojavnim oblicima ostavio traga”, naglasio je Milardović.

No, zašto je i u hrvatskoj politici populizam sveprisutan, i zašto za njim poseže sve više domaćih političara? Odgovor je jasan - nerijetko im donosi naklonost i glasove na izborima. Svjedoci smo da su za glas više na izborima političari često spremni učiniti sve - čistiti ulice u cik zore, najavljivati da će pojesti snijeg, piti sumnjivu vodu, skakutati s oklopnih vozila, naslikavati se uz komande grdosije od broda, pustiti fotoreportere da ih uslikaju kako marljivo sami liče zidove... Milana Bandića, primjerice, zovu kraljem populizma u Hrvatskoj, a on je osvajao sve lokalne izbore od 2000. Čini se da mu ni istraga, ni pritvor u Remetincu nisu naškodili. Zagrebačkom gradonačelniku populizam je i dalje mio, i dalje vjeruje da donosi glasove. Doduše, možda Bandić i ne zna da je populist (i što to znači), ili zna pa to efikasno koristi te i dalje vlada Zagrebom.

Primjer “narodnjačenja i prostačenja” bivši je splitski gradonačelnik i bivši saborski zastupnik Željko Kerum, koji se ovih dana sprema za povratak na čelo Splita. Tu je i predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović. Kada je privremeno preselila ured u Split, stigla je upravljati trajektom, fotografirati se s Hajdukovim dresom i Dioklecijanovim legionarima, a vrhunac narodnog veselja bio je posjet splitskom pazaru i noćno ribarenje u Sućurju na Hvaru. Populizam joj nije bio stran ni u drugim prigodama, iako ona možda toga nije svjesna, a savjetnici je o tome ne savjetuju. No, s takvim svojim postupcima Grabar Kitarović jedno je vrijeme (do dolaska Plenkovića) bila uvjerljivo najpopularnija političarka.

Na pitanje tko je naš kralj populizma politički analitičar Žarko Puhovski odgovara: “To je Kolinda Grabar Kitarović, nitko od domaćih populista trenutačno nije ni blizu nje”. Puhovski obrazlaže: “Njezina biografija, koja je izazvala toliko pozornosti, primjer je populizma. Ima sve bitne sastojke priče koje ga promiču: Djevojku sa sela, naviklu na grub život, koja se svojom nezaustavljovom ambicijom izvlači odatle (mada joj ostaje u srcu). Zahvaljujući primarno usađenim, tradicionalnim, dakako, vrijednostima, ona spoznaje da se može snaći i u svijetu. Premda konzervativna, i dalje ističe i njeguje svoju ženstvenost i unatoč uspjehu ostaje odana svojoj obitelji”, tvrdi Puhovski, dodajući da smo, nasuprot Kolindi, imali Zorana Milanovića, primjer antipopulista: “Ako mu se išta ne može prigovoriti, onda je to populizam. Njemu, zapravo, nije stalo do ljudi uokolo, osim ako ih vidi u ulozi publike za svoja mudrovanja. Naime, bliži je ponašanju političara u totalitarnome, no u demokratskome sustavu”, smatra Žarko Puhovski.

DODATNI SADRŽAJI

No, za mnoge je upravo Zoran Milanović primjer populističkog političara. Kako su se približavali koji izbori, češće ga se viđalo među građanima, u rukovanju i prodavanju magle. Iako je ljevičarski populizam najčešće manje isključiv nego desni, glavna razlika među njima nije ta hoće li ovaj ili onaj populizam biti isključiv ili ne, nego koga će isključiti, što, dakako, ovisi o tome radi li se o lijevoj ideologiji socijalizma ili desnoj konzevativizma, pojašnjavaju sociolozi.

“U našoj tradiciji sve populističke varijante dosad su rabile prije svega, ako ne i isključivo, nacionalni obrazac. Socijalni se pojavljivao tu i tamo, ali samo kao dodatak”, zaključuje svoju ocjenu populizma Žarko Puhovski.

Premda teoretski jasan, u praksi se građanima populizam može činiti kao nejasna retorička taktika. Dr.sc. Gabrijela Kišiček, sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi: “Populizam kao retorička taktika temelji se, između ostaloga, na korištenju pogreške argumentum ad populum (argument za puk), a koja se sastoji od isticanja popularnih i uvriježenih mišljenja. No, samo zato što je nešto popularno vjerovanje, ne znači da je ono točno, valjano ili istinito (bar ako nije potkrepljeno podacima, činjenicama ili istraživanjima). U Hrvatskoj je danas popularno naglašavati da su 'svi političari pokvareni', 'svi lažu', 'ni jednome ne treba vjerovati'..,. i kad se radi o privatnim razgovorima to se može i isticati i govoriti, ali ako se stranačko opredjeljenje temelji dominantno na tome, a ne obrazlaže se jasno, koncizno i konkretno, ulazi se u sferu populizma”.

Primjer populističke stranačke opcije i retorike je Živi zid, predvođen Ivanom Viliborom Sinčićem i sveprisutnim Ivanom Pernarom. Ljudima, glasačima koji su umorni od političkih prepucavanja dviju najvećih opcija, razočarani u politiku i političare, takvo što na prvu može zvučati prihvatljivo, mišljenja je Kišiček.

Sve u svemu, populističke metode i populistička retorika stara je kao i sama politika. I uobičajena je u svim državama, na svim razinama. Ili, kako to kaže Aleš Bunta, slovenski filozof: “Političara je moguće diskreditirati svime, samo ne njegovom glupošću. Za političara je danas, i to posve ozbiljno, veća prepreka to da je pametan, što znači 'daleko od ljudi', nego to da je 'otvoreno glup'. A Krešimir Macan, hrvatski komunikolog, poentira: “Ako vas ljudi ‘lajkaju’, nije im bitno zašto i glasaju za vas. Ako idete s činjenicama, dosadni ste. Ali ako održite vatreni govor poput Pernara, svi će reći da pričate gluposti, ali imate muda. I uvijek će naći opravdanje da vas podrže”.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
NENAD ZAKOŠEK:
Populizam polarizira društvo

Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Nenad Zakošek, upozorava: “Zbog prostora koji mediji posvećuju političarima i današnje popularnosti masovnih medija, i političari koji nisu populisti ponekad koriste populističke metode i instrumente. Također, osim populizma kao političkog stila, možemo govoriti i o populizmu kao integralnom modelu politike. Neka od njegovih obilježja su kritika političke klase, mobilizacija nižih slojeva, artikulacija u obliku protestnog pokreta, pojednostavljivanje društvene stvarnosti i ukidanje racionalnog političkog diskursa”. Zakošek još dodaje: “Populizam polarizira društvo, svoje političke protivnike i 'strane elemente' u društvu stigmatizira u ime 'moralne većine', potiče netoleranciju, potkopava demokratske političke institucije i nameće simplicirana pseudorješenja koja teže autoritarnoj transformaciji društva.

Zakošekov kolega s istog fakulteta Berto Šalaj, ovako zaključuje. “Populisti narod vide kao jedinstvenu, homogenu skupinu i zbog toga ne vjeruju u pojedinačne političke interese... Populizam ima središnju koncepcijsku jezgru, pozivanje na narod i antagonistički odnos prema elitama, ali su mu potrebni dodatni sadržaji i vrijednosti kako bi osmislio politički svijet o kojemu govori i u kojemu djeluje”.

IVICA ŠOLA

PERNAR POPULIST? MA DAJTE, NE VRIJEĐAJTE STIPICU RADIĆA!

 

Što uopće znači reći za nekoga da je populist? Najveći populist u povijesti hrvatske politike bio je Stjepan Radić. Već 1902. godine piše djelce "Najjača stranka u Hrvatskoj", u kojoj udara temelje za svoje populističko djelovanje.

U kojem smislu? Premda populizam ima danas isključivo negativnu konotaciju, no ako populizam shvatimo kao osluškivanje bila naroda i njegovu artikulaciju, onda politika bez populizma jest autoreferencijalni ples raznih oligarhija, daleko od naroda i njegovih problema, želja i stremljenja. Tako i Radić već zarana "populistički" uočava da u Hrvatskoj postoji "peti stalež", seljaštvo, koji je daleko najbrojnija društvena skupina, a potpuno je isključen iz političkog života i odlučivanja, da nema osobu ili stranku koja bi artikulirala njegove probleme, zastupala ih. Radićeva je krilatica bila, među inim, vratiti politiku narodu. Čista populistička politika.

Ako skočimo s početka prošloga stoljeća u današnjicu i pogledamo Trumpov inauguracijski govor, njegova je krilatica "radićevska", rekavši kako "treba Ameriku vratiti Amerikancima". I on je artikulirao želje i probleme najveće populacije u SAD-u, radničke, koja sve više radi, a sve manje ima, dok srednji sloj nestaje, a nitko ne artikulira njihove probleme. Američka ljevica, kao i posvuda, ne bavi se više radničkim pravima, nego homoseksulnim, a marksizam su zamijenili rodnom ideologijom, prešavši u kratko vrijeme put od Marxa do šupka. Hillary se pak najviše lizala sa salonskim američkim feministicama, muškaračama koje toliko vrište iz svih medija da ti se čini da su sve Amerikanke kao one, da ni jedna ne šljaka za sitniš i s teškom mukom podiže troje djece i, što je neoprostivo, svaku večer liježe s muškarcem koji je, da nevolja bude potpuna, zakoniti muž, a k tome još i bijelac.

Tako na ljevici nekada nije bilo, pa ni u SAD-u. Naime, što se Trumpovog proradničkog i suverenističkog "populizma" tiče, ironija sudbine je da riječ "populizam" nastaje baš u SAD-u, u isto vrijeme kada i radićevski kod nas, i to na promarksističkoj ljevici, u okviru Poeple's Party (Narodna stranka) koja je, kao i desničar Trump, tražila poboljšanje stanja radništva i žestoko kritizirala mainstream politiku i ekonomski i financijski establišment u Washingtonu i New Yorku. Nakon njihove "populističke" kampanje, u nekim crtama identične s Trumpovom (otvorili kao i on pitanje zapuštene infrastrukture), napravili su čudo i postali zakratko treća politička snaga. Kako donosi kolega Šalaj, rabili su koncem devetnaestog stoljeća identične fraze kao Trump danas: "Političke elite, govorili su, u sprezi s poslovnima, ukrale su američkom narodu demokraciju. Stoga je glavni cilj populista vratiti suverenost naroda, to jest uspostaviti vladavinu običnih i poštenih ljudi". Ako je takav populizam problem, ako je ukazivanje na loš sustav i zahtjev za suverenošću naroda (danas protiv anacionalnih globalista i financijske mafije bez granica), onda svatko tko nije populist jest opasan za narod. Da, populisti mogu iznevjeriti obećanje ili izmanipulirati narod, ali mogu i "nepopulisti".

Što se našeg bližeg susjedstva tiče, evo još jedan kretenski primjer etiketiranja sasvim normalnog čovjeka populistom i ekstremistom, a to su zadnji predsjednički izbori u Austriji, gdje su sve plašili babagorom Hoferom. To sam za Slobodnu Dalmaciju ovako prokomentirao: "Što se tiče 'populista' Hofera i zadnjih izbora u Austriji, pročitao sam tone njegovih intervjua, i nikako mi nije jasno prema čemu je on 'populist i radikal'. Prema tome što se ne slaže s prevladavajućim mišljenjem o problematici klimatskih promjena? Onda je i naš akademik Paar 'radikal i populist', kao i masa drugih znanstvenika i političara s drugom vrstom argumentacije, a ne radikalizacije. Prema tome što bi zatražio izlazak Austrije iz EU-a ako bi bila primljena Erdoganova Turska koja uhićuje novinare, suce, provodi teror nad manjinama, guši demokratske institucije, podupire teroriste...? Tko normalan želi takvu Tursku u EU, kakve veze takva Turska ima s "europskim vrijednostima"? Ako je EU prihvatljiviji takav Erdogan od Hofera, onda svaki normalan čovjek mora postati "ekstremist i populist". Je li Hofer ekstremist zato što se zalaže za princip supsidijarnosti u EU, da Bruxelles ne odlučuje o nečemu što mogu (i trebaju) nacionalne države? Koješta, Hofer je fenomen koji pokazuje što se dogodi kada analizu, argumente i mišljenje zamijene etikete i etiketiranja i "europske vrijednosti", za koje sve manji broj ljudi zna što točno znače. S druge strane njegov suparnik Van der Ballen, novi austrijski predsjednik, ima povijest ljevičarskog ekstremista koji je od crvenog postao zeleni, ordinarna lubenica, pripada stranci koja se više puta zauzimala za rješavanje "ključnih problema" koji muče običan narod u EU, kao što je spuštanje dobne granice za konsensualni seks s djecom, ili otvarala pitanje zabrane uvoza vibratora iz Kine, jer su problematične kvalitete!?".

A što s populizmom u Hrvatskoj? Nažalost, Hrvatska nema populističku stranku i lidera, populizam shvaćen kao osluškivanje i artikuliranje bila naroda. Živi zid to nije, oni su redikuli koji u vremenima krize parazitare na usudu najugroženijih čije probleme niti mogu, niti znaju, niti hoće riješiti. To nije populizam, to je smjesa lošeg društvenog aktivizma i fenomena kakve pronalazimo u medicinskim manualima, kao i dobrim češkim komedijama. No Živi zid će rasti, kao i Pernarova popularnost, ali ne zato što su "populisti", nego zato što artikuliraju značajan dio hrvatske populacije koja smatra da je normalno živjeti u tuđoj kući ili stanu, da je normalno posuditi novac i ne vratiti ih, da je normalno pravdu shvaćati kao dijeljenje tuđeg novca "najugroženijima" koji od socijale žive bolje nego sve radnice u Konzumu zajedno i ne pada im na pamet u sezoni dići dupe i otići nadničariti, koji do deset sati u osječkom Domu zdravlja pokradu sav WC papir i ubruse, kojima su u životu za sve krivi drugi, a oni vječite žrtve sustava.

I, za kraj, molim lijepo, ne govorite da je Pernar "populist", ne vrijeđajte pokojnog nam Stipicu Radića koji je, doduše, kao populist, u ono vrijeme surađivao s jednim Pernarom. No taj je bio normalan, ozbiljan populist, HSS-ovac. Na tog Pernara su u Beogradu zajedno s Radićem pucali, a ovom malom živozidašu u Beogradu plješću i podastiru crveni tepih.(D.J.)

(Prof. dr. sc. Ivica Šola, politolog, filozof i komunikolog, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku)

LINO VELJAK

REALITY  SHOW JE MODEL NOVOG POPULIZMA PO UKUSU MASA

 

Nakon pobjede Donalda Trumpa, mediji su puni priča o populizmu i njegovim pogubnim učincima. Ima li populizma u hrvatskoj politici i koliko? Kako se on danas manifestira?

- Činjenica da se danas u Hrvatskoj politički protivnici nerijetko međusobno optužuju za populizam trebala bi biti jasan dokaz kako populizma ovdje zaista ima. Teškoća je, međutim, što je sama riječ populizam dobrim dijelom oslobođena značenja: većina onih koji govore o populizmu vjerojatno ne bi znala odgovoriti na pitanje što je to populizam i kako se on manifestira (ili će čak reći da se populizam očituje u svakoj kritici koja im se ne dopada, populizam je svako ironiziranje nečije politike itd.). Populizam je, ukratko, postao praznom riječju, pukom pogrdom. Stoga bi bilo nužno razjasniti taj pojam. Najčešće se populizam, kada nije neodređena pogrda, nego analitički pojam političke teorije, veže uz odbacivanje političkih elita (pa i nekih institucija, posebno trodiobe vlasti) u ime naroda (“običnih ljudi”) zasnovano na “zdravom razumu”; obilježavaju ga antiintelektualizam, moraliziranje, personalizacija i polarizacija politike (“naš mudar, lijep i šarmantan vođa predvodi nas u borbi protiv svih vanjskih i naročito unutarnjih neprijatelja”) te obilno korištenje sofističke argumentacije (tko dovodi u pitanje naše vrijednosti, ne valja kao čovjek, što se dokazuje istinitim ili izmišljenim podacima o njegovu problematičnom ili nečasnom ponašanju, ako ne u sadašnjosti, onda bar u nekom prijašnjem vremenu). Populistička politika obilježena je, nadalje, oportunizmom i težnjom da se svidi ukusu mase, kao i davanjem nerealnih obećanja.

Stoji li teza da što je više populizma u politici, to je manje demokracije u društvu?

- Ako je demokracija vladavina većine, onda populizam i demokracija nisu u suprotnosti. Međutim, ako je ta većina svjetina ili rulja, a ne pluralistička zajednica građanki i građana koji dijele vrednote demokratske kulture, onda se sama demokracija izrođuje i postaje vladavinom rulje (preciznije, u tom slučaju rulja dovodi na vlast tobožnje zastupnike interesa naroda), što zakonito vodi u diktaturu. Hitler, za kojega neki smatraju da je bio jedan od najuspješnijih populista u prvoj polovini 20. stoljeća, došao je, uostalom, na vlast demokratskim putem, voljom (makar i relativne) većine njemačkih birača.

Što karakterizira današnji populizam - od aktualnog Donalda Trumpa do aktualnog Ivana Pernara? Može li se govoriti o trendu...?

- Ima značajna razlika između nekadašnjeg i aktualnog populizma. U vrijeme kad su Hitler i Goebbels (“tisuću puta ponovljena laž postaje istinom”) pripremali svoj dolazak na vlast, nije bilo televizije (ni, dakako, novih medija), a posebno nije bilo realityja. Reality je model novog populizma: što je netko glasniji, beskrupulozniji i bezobrazniji, to ima veće šanse za uspjeh - i to ga narod više voli. Nije nipošto slučajno što je Donald Trump započeo svoju političku karijeru (ili proveo pripreme za karijeru) u televizijskom reality showu. Reality ima još jednu važnu ulogu - to je odgojna uloga u najnegativnijem smislu riječi, ljudi se odgajaju za prihvaćanje prostaštva kao nečega normalnoga i prihvatljivoga, odgajaju se i za to da shvate kako nije važno govori li tko istinu ili laže, nego je jedino važno da svoje stavove uspije nametnuti većini. Na taj se način narod u kulturnom i duhovnom smislu preobražava u svjetinu, pri čemu se odgojno-obrazovni sustav iskazuje nemoćnim da onemogući takvu preobrazbu, a ponekad u njoj i sam donekle sudjeluje. Učinci te preobrazbe manifestiraju se, između ostaloga, u gubljenju razlike između narodnog predstavništva i realityja. Sve je više parlamenata (među koje, nažalost, spada i Hrvatski sabor) koji u zabrinjavajućoj mjeri počinju sličiti televizijskom spektaklu realityja.

Ima li Hrvatska radikalnih populista ili su oni koje vidimo i slušamo zapravo više populisti-kozeri, a ne ozbiljni populistički lideri, poput, recimo, desničarke Marine LePen?

- Ne bih nagađao, ali mogu biti sasvim siguran da će u slučaju nastupanja ozbiljnijih socijalnih tenzija (primjerice, kad se ili ako se iscrpi tržište rada u najrazvijenijim zemljama pa naši mladi nezaposleni više ne budu imali kamo ići) svoj glas dići radikalni populisti i u Hrvatskoj, koji neće biti obični kozeri i zabavljači. Tko je, uostalom, do prije dvije ili tri godine mogao i sanjati da Trump može biti išta drugo osim (simpatičnog ili nesimpatičnog) kozera? Ili, drugi primjer, tko je u Njemačkoj prije nastupa krize 1929. mogao čak i slutiti da će onaj zapjenušani ekstremist iz minhenskih pivnica ikad postati nešto drukčije od političkog marginalca?

Može li se zaključiti da se populizam danas širi i s desne i s lijeve strane političkog spektra?

- Danas još ne, bar ne na način da se takvo što može jednoznačno zaključiti! Međutim, ako se pokaže da je preobrazba naroda u svjetinu koja se povodi za junacima realityja dospjela do tolikog stupnja da je bilo kakva uspješnost u politici nemoguća bez prihvaćanja populističke retorike, onda bi se moglo očekivati da će se - u jednom mračnom scenariju - izbor svesti na biranje između različitih (ili prividno različitih) oblika populizma. Stoga je iznimno značajno ono što će se ove godine dogoditi u Francuskoj i Njemačkoj. Ako se pokaže da je demokratska politička kultura u te dvije stožerne zemlje Europske unije još uvijek otporna na sirenski zov populizma (pri čemu valja spomenuti da se u Njemačkoj uz desni populizam donekle diže i populizam ljevičarskoga predznaka), onda ima nade za Europu (pa stoga i za Hrvatsku). U suprotnom... Ne usuđujem se ni pomisliti na moguće scenarije prijelaza našeg kontinenta u novo barbarstvo.(D.J.)

(Dr. sc. Lino Veljak redoviti je profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana