Ako je suditi prema Trumpu, u modi su tzv. alternativne činjenice, pa se čini da se taj “koncept” može primijeniti i na prošlost kad se radi o nekim hrvatskim povjesničarima iz desnog spektra.

Drugim riječima, objektivno uzevši, što je istina, što laž, što mit (alternativna činjenica, recimo tako, da budemo u trendu), kad se radi o logoru u Jasenovcu, koji je “zahvaljujući” Mesiću i ploči HOS-a iznova aktualan?

- Ako bih mogao biti ironičan, “alternativna stvarnost” i “alternativne činjenice” bit će sjajno prihvaćene u većem dijelu hrvatskog društva i znatnom dijelu nekih znanstvenih disciplina. One su u određenom smislu, a posebno kada se govori o prošlosti, tu, među nama, već jako dugo. Općenito, u društvu gdje se traži lakši put, gdje svako propitivanje, rasprava, suočavanje s argumentima, izaziva nelagodu, jer se tako može doći do nepoznatih ili “problematičnih” podataka, koji postojeću, idealnu, sliku u glavi nakrivljuju, ovo je sjajno. Sve što vam ne odgovara, sve što je očito drukčije no što biste htjeli, sada možete pobiti “alternativnim podatkom”, ma kako malo to imalo veze sa stvarnim činjenicama.

Premijer Plenković najavio je osnivanje posebne komisije za suočavanje za prošlošću. Kako to komentirate?

- Prijedlog premijera Andreja Plenkovića da se stvori povjerenstvo koje će propitivati totalitarizme u 20. stoljeću u Hrvatskoj možda neće izlaziti s “alternativnim činjenicama” (premda se, ovisno o sastavu, ne bih posve iznenadio ni da se dogodi upravo to), ali nejasno je koji je smisao komisije. Sasvim sigurno, takvo će povjerenstvo biti izvrstan izvor kada se bude analiziralo što su u Vladi Republike Hrvatske, i od Vlade izabrani povjesničari, bude li uopće moguće izaći s jedinstvenim stavom, mislili o 20. stoljeću - 2017. godine. Ništa više od toga neće se moći zaključiti i ništa više nisu postigle ni druge komisije koje su organizirali Rumunji, na primjer. Povijest se ne piše komisijski, komisije povjesničara teško mogu doći do jedinstvenih pogleda i to nije ni potrebno ni poželjno. Naravno, možete možda zakonski zabraniti pisanje drukčije od onog koje je po volji vladi, na tragu onoga što je govorio Plenkovićev prethodnik Tomislav Karamarko. U tom slučaju, podsjetio bih da je sovjetski vođa Mihail Gorbačov 1988. zabranio ispitivanje povijesti na završnim ispitima u Sovjetskom Savezu dok se udžbenici ne prerade, jer su desetljećima tumačili propisanu, friziranu istinu, ideje koje su nastale u komisijama i forumima, zaleđene tvrdnje, u koje nitko neće vjerovati, premda će ih mnogi možda ponavljati. To nije put, vjerujte mi.

Ako komisija nije rješenje, što nam onda treba napraviti, svesti priču o Jasenovcu izvan politike, prepusti sve povjesničarima, istraživačima...?

- Povijest se ne piše komisijama, povijest se ne piše rezolucijama. Slobodno kritiziranje, rasprava, slobodna misao i odgovornost za izrečeno, to je ono što nama treba. Baš zato što znamo koliko su besmislena, teška i neuspjela bila nastojanja da se piše zajednička povijest Partije u Jugoslaviji, Historija naroda SFRJ (nikada nije došla do 19. stoljeća), pa ni UNESCO-ova povijest čovječanstva, ne smije se inzistirati na povjerenstvima i propisima.

No, Hrvatska unatrag 25 godina ima iskustva s povjerenstvima, komisijama, rezolucijama...?

- Hrvatski Sabor donio je rezoluciju o Domovinskom ratu. U njoj se ne spominje Bosna i Hercegovina. Pa znači li to da tamo nije bilo rata? Da Hrvatska baš nikakve veze nije imala sa zbivanjima u BiH? Tko to vjeruje? A vidite, to je rezultat jednog “povjerenstva”, koje nije bilo puno drukčije od ovog koje sad predlaže premijer Plenković. Nije posao povjerenstva da piše knjige, a još manje će vrijediti određivanje što se smije, a što se ne smije reći.

Vratimo se na Jasenovac. Zašto je to tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira na to što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

- Žao mi je što se ponovno bavimo prošlim na način na koji se prošlim ne bi trebalo baviti. Gledajte, u Jugoslaviji se licitiralo brojem ubijenih u Jasenovcu. Broj je rastao, postao je prvorazredno političko pitanje. Nismo ga do kraja razriješili, jer je dovoljno ući u Gradinu u BiH u Republici Srpskoj pa da vidite kako se i dalje govori o milijunima ubijenih, kao da je neki logor manje strašan ako je u njemu ubijeno 80.000, a ne milijun ljudi. A onda su na sve to došle i ploče s ustaškim sloganom, koje Vlada nema hrabrosti maknuti.

Jedna izreka kaže da društvo koje ne zna govoriti o prošlosti, mora šutjeti o budućnosti. Kod nas se već previše dugo događa upravo to - stalno se govori o prošlosti na iskrivljen način, a o onom što nam najviše treba, o tome kako ćemo i gdje ćemo sutra, nemamo ni ideju ni viziju.(D.J.)

(Dr. sc. Tvrtko Jakovina profesor je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu)