Magazin
LOGOR JASENOVAC (I.):

Jasenovac: Zašto se ne zna istina?
Objavljeno 4. veljače, 2017.
Zašto još ne znamo stvarni broj žrtava u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Vezani članci

LOGOR JASENOVAC (II.):

Blanka Matković: Brojiti se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže!

LOGOR JASENOVAC (III.):

Igor Vukić: “Logor smrti” je Jugopropaganda

LOGOR JASENOVAC (IV.): ISTINA I LAŽI, MIT ILI ALTERNATIVNE ČINJENICE

Tvrtko Jakovina: Povijest se ne piše komisijski

Mogli bismo početi citatima i parafraziranjima citata. Ili pitanjem - kad sjećanje postaje povijest ili kad mit postaje stvarnost, primjerice. Spomenimo tu i Platona, koji je, zboreći o mitu, kazao kako je mit provođenje onoga što potječe iz mišljenja, a ne iz znanstvene nepobitnosti.

Kad sve to, i još puno toga, povežemo sa “slučajem Jasenovac”, možemo zaključak svesti na rečenicu poput ove: Mišljenje o Jasenovcu stvorio je komunistički režim Titove FNRJ, a onda se to i takvo postratno mišljenje pretvorilo u mit s vlastitom dramaturgijom povijesne “istine”.

Kako god bilo, Republika Hrvatska ni 25 godina od osamostaljenja, neovisnosti i uspostave demokracije, posljednjih godina još i u članstvu Europske unije, nikako da se izvuče iz bespuća vlastite povijesti, napose iz vremena Drugog svjetskog rata, NDH i komunističke Jugoslavije. Pritom je dojam da se konačna istina uvijek nekako odgađa, a da se beskonačni mit razvlači do beskraja. Naravno da onda u takvom kontekstu ni afera ne manjka, naprotiv, sve ih je više.

NE ZNAŠ ŠTO BI, OSNUJ KOMISIJU

I upravo kad smo pomislili da će zahvaljujući uljuđenoj, apaurinskoj komunikaciji novog premijera Andreja Plenkovića ideološki prijepori biti u drugom planu, ustaše i partizani iznova su nam se sručili na glavu i užarili medijski prostor. Tako su u nešto više od mjesec dana dva događaja obilježila hrvatsku političko-ideološku stvarnost i izazvala (opet) žučljive rasprave u javnosti. Prvi je postavljanje ploče HOS-a u Jasenovcu (u čast svojim pripadnicima poginulim u Domovinskom ratu), s notornim usklikom “Za dom spremni”, a drugi snimke Stjepana Mesića s početka 90-ih, u kojima on nešto lupeta o NDH-ovskom Jasenovcu kao idiličnom radnom logoru. Oba slučaja bila su okidač za reakcije iz tzv. lijevog i desnog političkog (i povjesničarskog) spektra, s dakako posve suprotnim mišljenjima o Jasenovcu, koji je ponovo postao razlogom za međusobna prepucavanja i podmetanja.

Desnom ešalonu hrvatskih povjesničara Mesićev je istup, dok onako kroz puna usta kobasica i pečene paprike objašnjava svrhu i ulogu Jasenovca, bio još jedan poticaj da se razmašu svojim argumentima, dok su s druge strane užarene barikade povjesničari ljevičari (i političari, civilne udruge...) reagirali dvojako - šutnjom ili pokušajima da se u Mesićevu slučaju opravda “kontekst” (i Mesić), premda je bilo i onih koji su Mesića odmah osudili zbog teških riječi o Jasenovcu.

Desnima je Mesićeva verzija (interpretacija) Jasenovca (logora) poslužila kao dodatni dokaz - eto, ako to govori bivši predsjednik RH u dva mandata, onda mora da tu ima istine te da je dosadašnja službena verzija Jasenovca samo i jedino Titova ostavština.

Ranije postavljana spomen-ploča HOS-a u Jasenovcu (protiv koje je i ovog tjedna prosvjedovala skupina antifašista, netko će reći preživjelih Titovih SUBNOR-ovaca) izravno je potaknula premijera Plenkovića da najavi osnivanje posebne komisije koja bi trebala jednom za svagda raščistiti probleme vezane uz totalitarne režime i njihovu simboliku, pa tako i onu zaostalu iz vremena NDH. Ako ta premijerova inicijativa urodi plodom, Jasenovac bi napokon mogao ostati tamo gdje mu je i mjesto - u povijesti, umjesto u sadašnjosti, bar u smislu istraživanja, dokumentarističke građe, dokaza i činjenica, a ne mita, falsifikacija i manipulacija. Jer napokon je vrijeme da se dopusti (i zakonski) otvaranje svih arhiva (naročito UDBE), što je Slovenija već napravila, kako bi s NDH-ovskog Jasenovca, ali i stratišta iz komunističkog poraća, bio skinut veo mita i saznala se prava istina.

“Hrvatska ove godine mora tražiti konsenzus i odrediti se prema povijesti. Jasno ćemo osuditi ustaški režim koji je počinio brojne zločine, ali isto tako trezveno reći i što se događalo poslije”, rekao je premijer Plenković i naveo da takva rasprava nikada nije temeljito provedena, te dodao da se na osnivanju komisije radi temeljito i studiozno sa stručnjacima. Plenković je rekao da je interes za komisiju za suočavanje s prošlošću velik, te da će do kraja veljače izići s referentnim okvirom i članovima komisije.

Komisija bi mogla imati i dodatnog posla jer je, primjerice, predsjednik Koordinacije židovskih općina Hrvatske Ognjen Kraus još prije nekoliko godina izrazio u ime velikog dijela židovske zajednice neslaganje sa sadašnjim muzejskim postavom u Jasenovcu, te zatražio njegovu izmjenu. Ocijenio je kako taj postav “ne prikazuje punu istinu o holokaustu i strahotama NDH, te ublažava istinu o ustaškom režimu”. Kraus je još dodao: “Najjasnija slika koju se nalazi u Jasenovcu je rukovanje poglavnika Ante Pavelića s Hitlerom.”

BISKUPI O MANIPULACIJAMA

Što se, pak, Mesića tiče, on se ispričao (pismeno), valjda povrijeđen svime što se o njemu vidjelo (uključujući i snimke s YouTubea), a u međuvremenu se Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) ogradio od Mesićevih izjava o Jasenovcu, Artukoviću... Mesić je, pak, početkom ovoga tjedna čak dao ostavku na mjesto počasnog šefa Saveza antifašističkih boraca. No iz njihova “legla” (zgrade) ne namjerava se iseliti, niti ga na to prisiljavaju antifašisti.

Na vlastiti zahtjev dužnosti je razriješena i ravnateljica Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić. Navodno zbog privatnih razloga, ali kao glavni razlog “smjene” spominje se njezino “ignoriranje niza skandaloznih događaja oko Jasenovca u posljednje vrijeme”.

Na problem Jasenovca nadovezala se i Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat, koja je uputila pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek (time i Vladi) u povodu znanstvenih istraživanja i objavljenih rezultata o temo logora Jasenovac koji su u protekle dvije godine privukli veću pozornost javnosti. U pismu stoji da su istraživanjem dokazali da je za više od tisuću poimeničnih osoba s jasenovačkog popisa ustanovljeno da zapravo uopće nisu stradale u Jasenovcu, već u stranim logorima, na bojišnici, u različitim gradovima, itd., a mnoge od njih su preživjele rat.

U listopadu prošle godine i hrvatski biskupi su se na 53. plenarnom zasjedanju HBK posebice osvrnuli “na neprimjeren odnos prema prošlosti koji se onda odražava u našoj sadašnjosti”, a ta se neprimjerenost tiče odnosa prema žrtvama u jasenovačkim logorima, prema žrtvama komunističke diktature te žrtvama u Domovinskome ratu. Ocijenili su kako se u posljednje vrijeme sve očitije nastoji manipulirati okolnosti i brojem žrtava u Drugome svjetskom ratu, osobito u iznošenju neistina i neutemeljenih tvrdnja glede logora u Jasenovcu. Biskupi pozivaju mjerodavna tijela hrvatske države da ulože potreban napor kako bi se - na transparentan način, a to znači, kako navode, u skladu s najboljim suvremenim znanstvenim metodama i kulturološkim pristupima - rasvijetlila istina o jasenovačkim logorima, kao i događaji i stradanja nakon Drugoga svjetskoga rata.

SEDLAR I GOLDSTEIN...

U dramu oko Jasenovca uključen je i Jakov Sedlar. On je prošle godine kazneno prijavljen zbog navodnih falsifikata koje je koristio u proizvodnji svog filma “Jasenovac - istina”. Prema tužiteljima postupci i činidbe kojima se poriče i znatno umanjuje djelo genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina jesu i manipulacije brojkama, negiranje podatka, fotomontaža, krivotvorina, fotografije pogrešnih lokacija, izmjena biografija...

Nakon predstavljanja Sedlarova filma povjesničar i publicist Slavko Goldstein predstavio je, pak, svoju knjigu “Jasenovac - tragika, mitomanija, istina”, polemički odgovor na knjigu “Jasenovački logor - istraživanja” objavljenu u izdanju Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Prema Goldsteinovim riječima, polemika oko koncentracijskog logora Jasenovac u nas je bila i još uvijek jest uvelike obilježena nacionalističkim motivima. Prema njegovu mišljenju, o Jasenovcu se u najnovije vrijeme javlja niz falsifikata, laži i netočnosti među kojima je i prikazani film o Jasenovcu Jakova Sedlara.

Kad se sve zbroji i oduzme, “slučaj Jasenovac” doista je već postao zamorna tema. Zato je krajnje vrijeme da se logor Jasenovac prepusti povijesti i povjesničarima, pri čemu je zadaća Plenkovićeve komisije time značajnija. No, sudeći prema svemu što posljednjih mjeseci i godina slušamo i gledamo, rasprave o tome što je konačna istina ili beskonačni mit mogle bi potrajati još cijelo stoljeće...

Damir GREGOROVIĆ/Darko JERKOVIĆ
SPOMEN-PODRUČJE

Spomen-područje Jasenovac sagrađeno je uz uže područje bivšeg koncentracijskog logora III Ciglana Jasenovac. Na spomeničkom prostoru zemljanim humcima i udubljenjima označena su mjesta autentičnih logorskih objekata i stratišta unutar samog logora. Put do spomenika Cvijet popločan je pružnim pragovima. Oni simbolično označavaju dio sačuvane pruge kojom su transporti zatočenika stizali u logor. Uz spomenički prostor u Jasenovcu, Spomen-područje Jasenovac brine se o sačuvanom autentičnom logorskom objektu Kula i logorskom groblju u Staroj Gradiški, o romskom groblju u Uštici te o masovnim grobnicama u Krapju, Mlaki i Jablancu. Djelatnost Spomen-područja Jasenovac razvija se u više smjernica - od prikupljanja, istraživanja, stručne obrade, zaštite i prezentacije muzejske građe i dokumentacije o djelovanju ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac - do programa odgoja i obrazovanja, organizacije izložbi i izdavaštva, kontinuirane suradnje s preživjelim zatočenicima/cama i organiziranje komemoracija u počast jasenovačkim žrtvama. Uz Memorijalni muzej u Spomen-području Jasenovac djeluje i Obrazovni centar.

NATAŠA MATAUŠIĆ

JASENOVAC NIJE NI MIT, NI SLUČAJ, NEGO STVARNOST

 

Koncentracijski logor Jasenovac bio je najveći logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i jedini koji je radio gotovo cijelo vrijeme njezina postojanja. Bio je najveći ne samo po prostoru na kojem se prostirao nego i po broju žrtava koje su u njemu stradale.

Osnovan je, kao i drugi logori u NDH, zbog koncentracije, izolacije, prisilnog rada i likvidacije Srba, Židova i Roma, rasnim zakonima diskriminiranog stanovništva, kao i protivnika ustaškog režima, u prvom redu komunista i antifašista, a za odmazdu i članova njihovih obitelji. To su nepobitne činjenice i svaki bi se razuman povjesničar, pa tako i šira društvena javnost, s time trebala složiti, u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Sve ostalo samo su interpretacije kojima je cilj smanjivanje odgovornosti ustaškog režima za tamo počinjene zločine.

Za mene osobno tema Koncentracijskog logora više nije prijeporna, ni problematična, kao uostalom ni za mnoge druge povjesničare koji se bave temom ustaških logora. Prijeporan je i polemičan upravo za one koji žele dokazati suprotno - da je to bio isključivo radni logor, u kojem se umiralo zbog bolesti i iscrpljenosti, ne pokušavajući pri tome elaborirati zašto su ti ljudi bili bolesni i iscrpljeni. Sigurno ne zbog lagodnog logorskog života. Logor Jasenovac nije ni mit, ni slučaj, nego stvarnost kroz koju su prošli njegovi mnogobrojni zatočenici, traumatična točka hrvatske povijesti koju se ne može kozmetički preparirati u nešto što nije bio.

Nažalost, nepobitna je i činjenica da je Jasenovac neodvojiv od politike. Oduvijek se koristio, kao uostalom i danas, za stvaranje, razvijanje i/ili podupiranje različitih i/ili dijametralno suprotnih političkih stavova o karakteru NDH. Političari koji pak dolaze na službene komemoracije koje se održavaju svake godine u povodu obilježavanja proboja posljednje grupe preživjelih zatočenika logora, a u znak sjećanja i odavanja počasti svim žrtvama logora, koriste govornicu za izražavanje svojih političkih stavova umjesto za osudu svih motiva koji su doveli do njegova formiranja i ondje počinjenih zločina.

O broju žrtava Koncentracionog logora Jasenovac, njihovoj nacionalnoj, vjerskoj i političkoj strukturi postojalo je (i još uvijek postoji) mnogo različitih brojki, proračuna, procjena i pretpostavki. Vrlo su često te procjene i pretpostavke bile bez ikakvih osnova u znanstvenim istraživanjima i u direktnoj suprotnosti s egzaktnim statističkim i demografskim podacima o brojevima i kretanjima stanovništva. Neumjerena preuveličavanja broja žrtava (više od 1,000.000) i neumjesna smanjivanja (ni desetak tisuća) korištena su u dnevnopolitičke svrhe, kao i različite špekulacije, koje ponekad nisu imale nikakvu vezu sa samim logorom, da se dokaže da je Jugoslavija bila jedan od najvećih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, da se dokaže genocidnost Hrvata.

Danas više ne možemo govoriti o procjeni. Djelatnici Spomen-područja Jasenovac, Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović, uz velike napore i sustavnim znanstvenim istraživanjima, koristeći se s više stotina dostupnih izvora (knjiga, dokumenata i izjava preživjelih zatočenika), kao i terenskim istraživanjima, a polazeći od rezultata poimeničnog popisa ratnih žrtava Saveznog zavod za statistiku SR Jugoslavije iz 1964. godine, objavili su 2007. godine “Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.”. Ni u jednom trenutku njegovi autori nisu rekli da je taj popis konačan, nego upravo suprotno - da nije konačan, ni potpun, da se postojeći uneseni podaci neprestano dopunjuju, a eventualne pogreške ispravljaju. Takvim načinom rada prikupili smo do ožujaka 2013. imena i podatke za 83.145 žrtava. Oni koji prigovaraju i pokušavaju dokazati da je i taj broj žrtava uveličan, netočan, znanstveno neutemeljen i proizvoljan zaboravljaju na činjenicu da je svaki broj zbroj pojedinačnih ljudskih sudbina, njihovih nadanja, strahova i planova, koji su uništeni kada je uništen i život i da zločin nije ništa manji ako je i zbroj ubijenih manji.

Iz izvještaja Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske iz travnja 1956. saznajemo da su tada još uvijek bili sačuvani tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova) te da je manjim dijelom bio sačuvan i objekt za proizvodnju cigle (Ciglana), zatim dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Svi ti ostaci sravnjeni su sa zemljom i prekriveni njome pri hortikulturalnom uređenju terena bivšeg ustaškog logora Jasenovac, a prema zamisli arhitekta Bogdana Bogdanovića, koji je smatrao da bi svaka rekonstrukcija bila neautentična.

Spomen-područje Jasenovac ne obuhvaća samo prostor nekadašnjeg ustaškog logora Jasenovac na desnoj obali rijeke Save. U njegovom sastavu su i mjesta bivših ustaških logora i logorskih ekonomija u Uštici, Mlaki, Jablancu, Krapju, Bročicama, Bistrici, Dubičkim krečanama, kao i područje logora Stara Gradiška. Grobni lokaliteti, nakon ekshumacija žrtava i njihove djelomične ekshumacije, nalaze se u većini tih mjesta. Žrtve ekshumirane na području logora Jasenovac pokopane su na groblju Limani, nedaleko od jasenovačkog spomenika. Žrtve su ekshumirane bez forenzičnih istraživanja, a identifikacija žrtava obavljana je uz prisutnost članova porodice ili prijatelja.

Ni do danas nisu provedena sustavna iskapanja terena. Obavljeno je nekoliko sondiranja terena, od kojih je najznačajnije ono obavljeno 1964. Nakon devedesetih godina nije se više pokušavalo obavljati bilo kakva istraživanja toga tipa, što je svakako šteta, jer bi mogla dati odgovore na neka pitanja koja su danas vrlo aktualna, kao što je ono je li logor radio i nakon 1945., ovaj put kao komunistički.

Odgovore na to pitanje vrlo je opširno elaborirao Slavko Goldstein u knjizi “Jasenovac - tragika, mitomanija, istina”, objavljenoj 2016. Knjiga je napisana kao reakcija na napise “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, kojima se nastoje smanjiti i relativizirati zločini ustaša isticanjem zločina komunista. I dok logor Stara Gradiška ubrzo nakon svibnja 1945. postaje “Zavod za prisilni rad”, odnosno komunistički logor za “državne neprijatelje”: zarobljene pripadnike vojske NDH, suradnike ustaškog režima i katoličkog klera - područje logora Jasenovac svakako nije imalo uvjete za takvo što. O tome na najočitiji način, fotografijom kao izuzetnim povijesnim dokumentom svjedoči i knjiga Đorđa Mihovilovića, djelatnika JUSP-a Jasenovac: “Jasenovac 1941.-1947. Fotomonografija”.(D.J.)

Nataša Mataušić, prof. povijesti, muzejska savjetnica, predsjednica UV JUSP Jasenovac

ROMAN LELJAK

TITO JE NAREDIO 21. KOLOVOZA 1948. DA SE LOGOR ZATVORI

 

Slovenski novinar, publicist i dugogodišnji istraživač Udbinih i jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, Roman Leljak (rođen 1964. u Đurmancu, u Hrvatskoj), nedavno je obznanio da snima dokumentarni film o jasenovačkom logoru od svibnja 1945. do 21. kolovoza 1948.

Zašto baš spomenuti datumi ili na temelju kojih ste povijesnih vrela odredili upravo to razdoblje?

- Pitanje Jasenovca još uvijek je otvoreno, što je neupitna činjenica s kojom će se svatko složiti. Stoga sam htio na temelju povijesnih dokumenata, koji su do sada potpuno nepoznati znanstvenoj i široj javnosti, pridonijeti rasvjetljavanju te problematike. Predložio sam Hrvatskoj radioteleviziji da o tome zajednički snimimo dokumentarni film, što su nadležni nakon predočenoga scenarija i dokumenata prihvatili. Temeljno je pitanje na koje ćemo filmom odgovoriti - je li jasenovački logor doista bio u uporabi i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, tj. od 8. svibnja 1945., kada je potpisan dokument o bezuvjetnoj predaji njemačkih oružanih snaga i svih vojska pod njemačkim nadzorom, sve do 21. kolovoza 1948. Dakle, o temi o kojoj se i danas tako žestoko lome koplja među hrvatskim povjesničarima, publicistima i političarima. Odgovor na pitanje zašto baš 21. kolovoza 1948. vrlo je jednostavan. U Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se dokument, A4 formata, koji je spomenutoga datuma potpisao Josip Broz Tito, kojim on izdaje naredbu da se zatvori, kolokvijalno rečeno, partizanski logor u Jasenovcu. Iz dokumenta je razvidno da su posljednji zatočenici, koji su se tada u njemu nalazili, bili njemački vojnici. Tito naređuje da se oni koji žele nakon puštanja iz logora prevezu do granice i omogući im se slobodan odlazak, a onima koji odluče ostati u Jugoslaviji da se odmah dadne državljanstvo. To se, najvjerojatnije, prvotno odnosilo na pripadnike njemačke manjine - folksdojčere. Manji je dio tih Nijemaca, jasenovačkih logoraša, i ostao u Jugoslaviji, dobio državljanstvo i regulirao svoj status.

Može li se konkretno govoriti o njihovu broju?

- Dopustite mi da neke zanimljivosti u tom smislu ostavim za film, no dobro je podsjetiti da je njemačkih vojnika nakon završetka Drugoga svjetskoga rata po različitim logorima diljem Jugoslavije bilo ukupno oko 96.000. Njih je oko 16.000 pogubljeno jer su bili svjedoci masovnih likvidacija 'narodnih neprijatelja', u kojima su iskapali masovne grobnice, u njih bacali trupla pobijenih ili ih u nekim slučajevima iskapali i prenosili na druga 'pogodnija', zapravo nedostupnija i skrovitija mjesta. Međutim, to nije potpuni kraj jasenovačkoga logora jer se na temelju dokumenata sa sigurnošću može tvrditi da su i nakon 1948., dakle službenoga zatvaranja logora, zatočenici iz Nove Gradiške bili upućivani tamo na rad.

Što se zapravo u logoru nakon rata, onako općenito prema vašim spoznajama, radilo i događalo?

- Činjenica je da je poslijeratni logor u Jasenovcu bio veliko gradilište jer je, kao što je poznato, u proljeće 1945. bio od savezničkih zrakoplova bombardiran i poprilično uništen. Stoga je nakon rata počelo raščišćavanje logora i prvo obnavljanje baraka u kojima bi mogli boraviti logoraši, u najvećem postotku zarobljeni pripadnici ustaških i domobranskih postrojba, koji su u većim i manjim skupinama dovođeni s Bleiburga i križnih putova. Oni su prema iskazima svjedoka tamo bili likvidirani nakon obavljena posla i dolaska novih skupina zarobljenika. Jasno je da je teško utvrditi njihov točan broj i pitanje je - je li to uopće moguće. Smatram da je to donekle moguće, samo su potrebna politička volja i znatna materijalna sredstva. Naime, iskapanjem svih jasenovačkih masovnih grobnica došlo bi se do bar približnoga broja ne samo pogubljenih žrtava u doba Nezavisne Države Hrvatske nego i zarobljenika poslijeratnoga partizanskoga logora, čime bi napokon prestalo licitiranje i manipuliranje brojem žrtava. Nažalost, nekima očito do danas nije u interesu rasvjetljavanje toga stalno gorućega problema. To je gotovo nevjerojatno, posebice što mnoštvo dokumenata govori o broju ubijenih, točnim lokacijama grobišta, čak i razmacima između iskopanih jama, načinima na koji su logoraši ubijani, tko su bili egzekutori, tko je odvozio trupla, popisivao ih, zakopavao i slično, što znači da bi sve činjenice trebale biti kao na dlanu. A konačni konkretni ishod je nikakav!

(Intervju, koji donosimo u skraćenoj verziji, izvorno je objavljen u Glasu Koncila 12. siječnja 2017. Autor intervjua: Tomislav Vuković)