Kad nije na probama u svom matičnom kazalištu, onda je u Zagrebu na setu “Zlatnih dvora” ili u Vukovaru glumi u “Motelu mrak” ili u Kölnu u “Crnom kruhu”, predstavi nastaloj prema komadu njezina supruga Davora Špišića, a možda je i u komisiji Dramsko-scenskog dijela LiDraNa, a možda na tko zna kojem dijelu kugle zemaljske ili je podrška članicama osječkog kluba Mammae. Anita Schmidt Slavoncima je poznato ime sa svih kazališnih dasaka u regiji, a nacionalnoj publici i rado viđeno lice s malih ekrana - nekoć u serijama “Stipe u gostima”, “Zakon”, “Cimmer fraj”, “Dobre namjere“... odnedavno i u “Zlatnim dvorima” Nove TV pa i kratko u “Crno-bijelom svijetu” HRT-a.

Prije nekoliko me dana na Facebooku prilično razveselio i nasmijao jedan status na tvom profilu u kojem jedna mala Lana kaže svojoj mami: “Znaš što sam danas otkrila? Da je Anita glumica. Vidjela sam ju na TV-u u filmu. Ajd ju pitaj je li to istina!” Prilično sam sigurna da se to odnosi na tvoju ulogu dr. Sonje u seriji “Zlatni dvori” Nove TV. Kakvim ocjenjuješ svoje najnovije televizijsko iskustvo?

- Beskrajno zabavno i sretna sam što sam ušla u ovaj izvrstan projekt Nove TV, a i divno je raditi s profesionalnom ekipom, s iskusnim kolegama Milanom Štrljićem, Ecijom Ojdanić, dirljivo je pratiti profesionalne korake Katarine Baban, kojoj sam u njenoj prvoj profesionalnoj predstavi u kazalištu igrala majku, a sada gledam kako napreduje i kako se razvija u predivnu glumicu...

Lik ti je nekako, čitam što sama kažeš, sjeo i vrlo ti je sličan.

- Imam mnogo sličnosti s dr. Sonjom jer kao i ona obožavam Slavoniju, njezinu široku dušu i prirodu, a jednako obje volimo putovati po svijetu pa mi nije problem ući u lik.

Od profesionalke s toliko kazališnih utakmica iza sebe i ne očekujemo da imaš problema s likovima. Je li teško iz kazališne prakse, u kojoj se na probe smije i zakasniti, polako se radi mjesecima, uskočiti u posve druge okolnosti, kako one profesionalne glumačke, tako i po pitanju tehničke zahtjevnosti? Danas si na probama ili igraš predstave u HNK-u u Osijeku - u čijem si ansamblu od 1983. - već sutra ujutro si na setu u Zagrebu.

- Kao prvo, ne smije se nigdje kasniti! Inače, jako volim kazalište. Divno je osjetiti publiku, vidjeti njezine reakcije, voli li me ili ne taj trenutak kada sam na sceni. S druge je strane ljubav s kamerom, voliš li ju i voli li ona tebe. Kada su ta dva medija u pitanju, posve su to dva različita načina glume. Uz to, kazalište je ljubav na duge staze, a kamera ljubav na prvi pogled.

Može li se reći da kamera na drugi način glumcu pruža priliku za rast i razvitak jer kada odradiš snimanje, možeš u kućnim papučama i pidžami doma u miru pogledati što si i kako dobro napravila ili si pogriješila, analizirati se, dok je teatar (ne)uhvaćeni trenutak. Nikada nisi baš 100 % sigurna kako je bilo.

- Ne volim se baš gledati na televiziji, malo me strah jer vidim sve svoje grješke, ali onda i mogu biti bolja. No, i u kazalištu točno osjetiš kad i kako publika prima i prima li uopće, je li raspoložena. Svaka gluma ima svojih užitaka, ali i loših strana.

Između dviju klapa, možda i doslovce, hvataš avion za Köln jer još uvijek igraš i u “Crnom kruhu”.

- Predstava, koju je prema komadu Davora Špišića režirala velika redateljica Nada Kokotović u TKO Theateru, a u kojoj glumim s Neđom Osmanom i Anne Simmering, još je uvijek živa i publika, kako njemačka tako i ona koju čine stranci, posebice izbjeglice, sjajno reagira.

I to je bilo za tebe nesvakidašnje iskustvo: glumila si na njemačkom jeziku. Tvoje prezime odaje tvoje korijene, no glumiti na stranom jeziku...

- Ja njemački jezik znam, no na sceni govoriti stranim jezikom nešto je posve drugo i isprva mi je bilo frustrirajuće. Bilo me strah izaći, no snašla sam se vrlo dobro, predstava je jako dobra, užitak mi je igrati ju.

Kako uspiješ hendlati toliko različitih projekata u različitim medijima, na različitim adresama - od Osijeka, preko Vukovara, do Zagreba i Kölna? A još stigneš i svijet proputovati uzduž i poprijeko.

- Stvarno imam sreće s intendantom Božidarom Šnajderom i ravnateljem Drame Miroslavom Čabrajom, koji mi izlaze u susret, oslobode mi predstave, na vrijeme mi jave raspored.

I onda ti sve to doma precizno upisuješ u svoju križaljku, da ne promašiš aerodrom ili kolodvor, odredište ili polazište...?

- Srećom, imam supruga koji mi pomaže i precizniji je u tim križaljkama. Još uvijek mi je sve to užitak.

Užitak koji te puni ili umara?

- I umara me, no sjajan je osjećaj jedan dan igrati u Kölnu, drugi biti u Osijeku ili Vukovaru - koji mi je uvijek u srcu, ili trčati na set u Zagreb.

Putna je torba uvijek (polu)spremna?

- Već je pomalo spremna i za Peru i Boliviju! Polazak 21. srpnja, avionske su karte u džepu. Let traje 17 sati, a tamo ćemo biti tri tjedna.

Prošle ste godine bili na Šri Lanki. Kako birate destinaciju? Kao u crtićima: zažmirite, zavrtite globus pa što upiknete?

- Ispunjavamo si želje. Svatko ima neke pa kad se ukaže dobra prilika za avionske karte, brzo se složimo. Peru nam je dugogodišnja želja, no uvijek je (bio) preskup. Još uvijek skupljamo, uz pomoć “Zlatnih dvora”, ha, ha...

Zlatni honorari “Zlatnih dvora” otvaraju vrata Perua. Pripremate li se za ta putovanja studiozno ili riskirate?

- Prilično dobro proučimo sve o zemlji u koju putujemo, no na licu mjesta si 'lokalna' putovanja dalje osmislimo i organiziramo. Tako je bilo i na Šri Lanki, iako je vremena uvijek malo s obzirom na to što bismo željeli sve vidjeti i obići.

Jeste li imali neugodnih iskustava? Ima li straha?

- Ne želimo tako razmišljati jer se onda nikamo ne bismo maknuli. Ja sam čovjek svijeta, volim ljude i vjerujem u dobro, a kada s ljubavlju pristupaš svima, ne mogu ti uzvratiti nesrećom.

Kada dvoje ljudi od kazališta odu na dalek put, klone li se kazališta, detoksicirate li se od posla ili upravo suprotno?

- Naprotiv. U Kini smo gledali predivnu, začudnu predstavu u režiji Zhanga Yimoua na otvorenom, na jezeru. Scenografija je bila u vodi, u jednom se trenutku podigla, ispod prolaze plesači i izgleda kao da plešu na vodi. To se može vidjeti samo u Kini. Moj život su kazalište i film i uvijek se prepuštam njihovim užitcima gdje god mogu.

Je li svakodnevica - radna i osobna - lakša i ugodnija s partnerom koji je jednom nogom također u teatru? Podrška jedno drugom vjerujem da jest, no jeste li si i korektivni faktori?

- Itekako. Mi smo dobar tim pa timski razmišljamo i kada je posao u pitanju. Jedno drugomu pomažemo i ne bismo postojali bez onog drugog. Ponekad Davoru kažem da mu neka rečenica ne bi dobro zvučala na sceni jer ju glumac ne može izgovoriti. Onda se on dvije sekunde ljuti, ali onda ispravi. Kaže i on meni kad zeznem. Najlošije ikad odigrala sam upravo njegov tekst - “Jug 2”.

To ti je on rekao?

- Ne, prvo sam to sama rekla, a onda je on to potvrdio. Naime, više sam se bavila drugima, pomagala im jer je prvi put tekst igran u Osijeku, bilo mi je stalo, htjela sam da svi budemo najbolji, a onda sam na koncu shvatila da je premijera došla, a ja nisam ništa uspjela napraviti. To mi je bolna točka.

Ne opraštaš si?

- Ne, i nadam se da ću dobiti još koji put prigodu odgrati tu predstavu bolje.

Ako Davor piše tekst u kojem je jedna uloga za tebe, sugeriraš li mu išta?

- Ne, pustim mu da napravi lik kako on želi, ne volim se miješati, ali mu pomognem kada su tehničke stvari u pitanju.

Ansambl u kojem si 34 godine u posljednje vrijeme dobiva svježu krv.

- Divni su mladi ljudi koji su primljeni, nadam se da će ih biti još. I publici je drago vidjeti nova lica, iako je za kazalište dobro da ima spoj i starijih i mladih, a dobro je i da imamo Umjetničku akademiju u Osijeku.