Svoju prvu ulogu, djevojčice Jagode u predstavi “Pobuna junakinja”, Matea Grabić odigrala je kao polaznica dramskog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Već je tada prilično sigurno znala da njezin put od žutih opeka vodi ravno u Talijin hram.

“Opera za tri groša”, “Unterstadt” i “Hotel Slobodan promet” predstave su HNK-a Osijek u kojima je Matea igrala još kao studentica glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na kojoj je 2014. i magistrirala. Iste godine kada je postala članicom ansambla, osječkog HNK-a, ova danas 26-godišnjakinja donosi nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje umjetnika do 28 godina, za ulogu Nene u predstavi “260 dana” Marijana Gubine, u režiji Dražena Ferenčine.

- Mislim da sam bila na početku osnovne škole kada sam išla u Dječje kazalište gledati “Heidi”. Tada sam mislila da su glumci ljudi koji ne žive među nama “običnim smrtnicima” pa sam se začudila vidjevši da u predstavi glumi djevojčica iz moje škole. Prišla sam joj nakon predstave i pitala ju kako je dospjela u kazalište i predstavu. Nekoliko dana kasnije već sam krenula u dramski studio. I ta se ljubav nastavila i kroz osnovnu i srednju školu.

Svjesna si da si među malobrojnijim glumcima koji su rano otkrili vezu s kazalištem. Obično zalutaju na akademiju tražeći poljoprivredni fakultet.

- Kod mene se taj trenutak opčinjenosti kazalištem dogodio rano, čim sam 'opipala' scenu. Voljela sam odlaziti u dramski studio i kasnije sam znala da želim upisati akademiju, no priznajem - bilo me strah.

Čega?

- U to sam vrijeme mislila da glumac mora biti 'drukčiji', zanimljiv, plijeniti pozornost. Ja nisam nikada bila dijete koje želi nekoga impresionirati time što sam i tko sam. Moja potreba za scenom dolazila je u konkretnom zadatku kojim se mogu baviti/igrati.

Nisi valjda mislila za sebe da si dosadna? Ili samo da ne želiš biti dežurni klaun, nisi ekstrovertirana poput većine glumaca?

- Možda čak i to jer mislim da nisam ekstremno zabavna osoba. (SMIJEH) Brbljava sam i vesela, no mislim da ljudi imaju pogrješnu sliku o glumi i glumcima jer misle da je glumiti lako i da se svodi na naučeni tekst.

Što to vama nije lako? I tko je kriv za tu iskrivljenu sliku.

- Jednim su dijelom krivi i mediji. Nemam ništa protiv onih glumaca koji su non-stop u medijima, svatko bira svoj put, no mene to trenutno ne zanima. Zašto bi netko gubio vrijeme na moju privatnost? Imam sreće da o meni može govori moj rad.

Ne moraju nužno svi znati kakve boje ti je donje rublje i voliš li više sladoled od kokosa ili višnje, no vjerujem da mnoge zanima kako razmišljaš o kazališnim temema, pa i nekima izvan struke, da zaokruže sliku o tebi i da ne misle da su glumci s drugog planeta.

- Valjda su tako i moji roditelji razmišljali jer je moj tata htio da studiram nešto “normalno” i konkretno od čega ću “moći (pre)živjeti”. No, kada su vidjeli s koliko žara ja to radim, kada su počeli dolaziti na ispite, i sami su se zaljubili u glumu.

Kakvu si predodžbu imala o akademiji prije nego što si ju upisala?

- Još sam kao srednjoškolka pohađala i dramski studio koji su vodili studenti glume.

Nisu ti zgadili glumu?

- Upravo suprotno.

Čini se da je kod tebe sve išlo sigurnim, utabanim i jedinim mogućim putem?

- Pitanje je bilo samo hoće li mi gluma biti životni poziv ili hobi. Uvijek sam bila marljiva, bila spremna uzeti knjigu u ruke pa mi je studij kroatistike bio siguran izbor, dok je gluma konstantno kopanje po sebi. To ne znači da drugi studij ne bi donosio prepreke i dublje posvećivanje sebi, ali u kazalištu ste tomu izloženi neprekidno. Svaki projekt znači da nešto novo morate saznati o sebi, u vrlo kratkom vremenu i vrlo konkretno tomu pristupiti.

Iznenadiš li samu sebe kad počneš raditi na ulozi, kopati po sebi?

- Ponekad da i divno je kada se to dogodi. Iako vjerujem da sve te likove s kojima se susrećemo možemo pronaći duboko u sebi, samo je pitanje kako im se približiti, kako ih otjelotvoriti. Uvijek je u životu pitanje što činiš i kako to činiš. U radu na ulozi mi smo u potrazi za istinom, a publika reagira na ono što prepoznaje, što ju dira, što razumiju, na ono istinito.

Imaš li neku mantru prije izlaska na scenu? Kako se neutraliziraš od svakodnevice, svog privatnog JA?

- Imam nekoliko vježbica. Prije izlaska na scenu potrebno je osamiti se, kako bih ta dva sata koja slijede mogla biti koncentrirana i prisutna i da sve ono izvan teatra za mene tada ne postoji.

Očito si našla dobar recept za to jer si svoj sadašnji matični teatar u prvoj godini počastila nominacijom za NGH?!

- Odmah na početku dobiti takvo priznanje jako je lijepo i ugodno. Ako radite iskreno, dobro, predano, bilo što, urodit će plodom. Ja vjerujem u rad.

A u borbu? U HNK-u su u ansamblu trenutačno četiri generacijski bliske glumice, poput mladih lavica. Ima li borbe? Ne nužno prljave i podmukle, može biti i poštena.

- Možda će zvučati diplomatski, ali mislim da je posao ravnatelja drame da svaka glumica dobije priliku, kao i da se jednako bori za sve članove svoga ansambla. Prije svega redatelj ima pravo birati osobe s kojima želi raditi, i to poštujem iznad svega, a na upravi kazališta je da mu i omogući najbolju podjelu, kao i da se brine o svome ansamblu da su svi zastupljeni, da svi igraju.

Može li se za ulogu lobirati sam(a) za sebe?

- Mislim da ponekad može, no ja mislim da će uloga izabrati mene. Nisam to dosad prakticirala, ali ako netko je, to je njegova osobna stvar. Ako netko osjeća da je bio ili jest zapostavljen, a spreman je raditi, u redu je da se (iz)bori za sebe. Imala sam sreću da sam još na akademiji s kolegicama - a bilo nas je devet na klasi, u odnosu na trojicu muških kolega! - razvila odnos u kojemu se ništa nije guralo pod tepih pa poslije govorilo iza leđa. Tada sam se naučila različitosti. Ne moram se ja svidjeti svima, niti se meni svi sviđaju. Bitno je poštovati druge i drukčije. Ljepota leži u prepoznavanju i divljenju. Ljudi se previše bave nebitnm - tko će što igrati, a ja mislim da je svaka uloga prekrasna. Koju god dobijem, meni je baš ta tada najljepša, moram ju zavoljeti da bih u njoj uživala.

- Danas se mladim ljudima nudi obilje sadržaja, no generalno im je dosadno i ne znaju što ih veseli i kako žele provoditi svoje vrijeme, a ja sam to otkrila vrlo rano. Volim provoditi vrijeme u kazalištu, volim i očekujem sve i ne očekujem ništa od te igre, mislim da je to najbolje u glumi. Za sada još nisam pronašla ono nelijepo.

Kako se osjećaš kad dobiješ ulogu u ruke?

- S obzirom na to da se svaki put iznova moram otvarati i kopati po sebi, naravno da tu bude i straha, ali uvijek je dominantno oduševljenje, euforija i znatiželja. Iako ne znamo kako će i u kojem smjeru redatelj voditi proces i slagati predstavu, koja je njegova poetika, tko su mu suradnici, u kakvom su stanju glumci iz ansambla, kakva će se sinergija dogoditi i što će na koncu od svega nastati, preduvjet je vjerovati u ono što stvaramo.

Kažeš da se gledatelja koji je platio svoju ulaznicu ne tiče što se zbiva iza scene ni proces rada. Mislim da se tu varaš!
- Želim reći da ih ne treba zanimati jesam li ja taj dan dobre ili loše volje, nego samo ono što će gledati naredna dva sata. Danas svatko ima pravo sve komentirati, mnogo nestručnih si uzima za pravo kritizirati naš rad. Znam da je javan, no mislim da ljudi danas prvo idu za nalaženjem nečega lošega u nečemu. Ne zanima me tuđe mišljenje ako ja iz njega ne mogu 'rasti'. Kazalište je proces koji nikada ne završava, uvijek može bolje.
Duguješ mi odgovor na pitanje što je za tebe najbolje u glumi.
- Danas se mladim ljudima nudi obilje sadržaja, no generalno im je dosadno i ne znaju što ih veseli i kako žele provoditi svoje vrijeme, a ja sam to otkrila vrlo rano. Volim provoditi vrijeme u kazalištu, uživam u svim dijelovima rada na predstavi, jednostavno volim i očekujem sve i ne očekujem ništa od te igre, mislim da je to najbolje u glumi.
Osjećaš li se izgubljeno, nemoćno kad dobiješ ulogu u ruke i tek ti predstoji posao ili te svladaju euforija i oduševljenje?
- S obzirom na to da se svaki put iznova moram otvarati i kopati po sebi, naravno da tu bude i straha, ali uvijek je dominantno oduševljenje, euforija i znatiželja što će sve donijeti nova uloga. Iako ne znamo kako će i u kojem smjeru redatelj voditi proces i slagati predstavu, koja je njegova poetika, tko su mu suradnici, u kakvom su stanju glumci iz ansambla, kakva će se sinergija dogoditi i što će na koncu od svega nastati, preduvjet je vjerovati u ono što stvaramo. Glumac mora biti zdrav, mora se osjećati dobro da bi mogao stvarati.

Glumac u prvom redu treba biti izvrstan psiholog!

- Da, to je temelj svega. I dobro zapažati. Uz to, treba se truditi biti što bolji čovjek jer kako kaže Andrić: Život nam vraća ono što mi drugima dajemo. Ljudi su previše otuđeni jedni od drugih, a upravo je teatar mjesto susreta, progovaranja.