Od umjetnica/umjetnika koji se prijavljuju na natječaj za 25. slavonski biennale tražimo da kroz svoj umjetnički rad prikažu i naglase svijest o različitostima, propitivanjem pozicija nas i njih kao afirmativne i inkluzivne sile u društvenom kontekstu - tek je jedna rečenica iz natječaja raspisanog u povodu nadolazećeg, 25. izdanja Slavonskog biennala.

Prigodom otvorenja u četvrtak, 8. prosinca, u Muzeju likovnih umjetnosti, razgovarali smo s kustosicom Valentinom Radoš.

Koja je važnost jubilarnog Biennala i što ga izdvaja među sličnim izložbama, pa i prethodnim Biennalima?

- Kada sam, s ostalim članicama žirija - Leonidom Kovač, Katom Mijatović, Jasminom Bavoljak i Ivom Prosoli - razmišljala o kustoskom okviru jubilarnog Biennala, koji je već polustoljetna manifestacija, odmah sam znala što ne želimo. Izložba koja treba biti prikaz i presjek suvremene likovne umjetnosti i svijeta koji nas okružuje nosi daleko važniju poruku od one slavljeničke, ali opet s povijesnom usidrenošću. Kako je prvi Biennale održan u Osijeku 1968., paralele sam povukla s revolucionarnim događajima koji su Europu i svijet oblikovali tada i koji su to događaji u toj ulozi sada, 2016. Naravno, bilo je prirodno osvrnuti se na protekle dvije godine, od posljednjeg Slavonskog biennala, koje su u jednakoj, ako ne i većoj, mjeri, promijenile vizure kulturnog identiteta “starog” kontinenta, kao i svjetove izvan naših graničnih prijelaza. Slika jedinstva pokazala se ranjivom pred izazovima iznutra i izvana, rezultirajući (ponovnim) jačanjem autoritarizma, rasizma i seksizma. Živimo u svijetu gdje se svjetlosnom brzinom virtualno i nesmetano putuje cijelim svijetom, a s druge se strane stvarno kretanje ljudi usmjerava s pomoću žilet-žice i podizanjem zidova. Načela tradicionalne demokracije paralizirana su pred jačanjem populizma i medijski kreiranih slika stvarnosti koje mimički imitiraju glas “naroda”. Promatrajući svijet iz te i takve perspektive, postaviti 25. slavonski biennale kao tradicionalnu smotru likovnog stvaralaštva činilo se gotovo nemoralnim imajući na umu snažnu komunikacijsku ulogu i moć koju umjetnost inherentno nosi. Mislim da su izložbe poput Biennala, dugovječne, stabilne i koje pokrivaju određeno prošlo vrijeme, po ispitivačkim i propitivačkim karakteristikama važne, i to ih definira. Mislim da se ovaj biennale razlikuje od prijašnjih upravo zbog koncepcijskog pristupa - natječaj je bio postavljen kao konkretan problem/pitanje za koje tražimo umjetnike da daju svoje odgovore.

Što je obilježilo suvremenu umjetničku scenu ove godine, nacionalnu i međunarodnu?

- Teško je izdvojiti pojedine stvari koje su obilježile “scene”. Suvremena umjetnost je uvijek živa, ona ključa, budna je i uvijek ima aktivan i usmjeren pogled. Ona je kritička i propitivačka, ona problematizira i čini stvari vidljivima. Zato je i ova izložba naslovljena “Granice vidljivosti”. Znali smo da želimo izložbu koja aktivno sudjeluje u političkom, socijalnom, ekonomskom i kulturnom diskursu. Od svih mogućih aktualnih tema i problema, ocijenili smo da je pitanje “migrantske krize” najvažnije, posebice što se Biennale postavlja u Osijeku, koji kroz svoju povijest simbolizira sretište različitih kultura i naroda. Iz njega je prije četvrt stoljeća krenula rijeka ljudi iz ratnih strahota u izbjeglištvo, a i danas se iz istoga grada svakodnevno na stotine ljudi upućuje nekamo dalje, gdje je, vjeruju, bolje, kako bi pronašli nove životne prilike. I kako se povijest uvijek ponavlja, u jesen 2015. gradskim su ulicama ponovno prolazile kolone izbjeglih, ali sada je Osijek bio tek prolazna točka na balkanskoj ruti.

Kakva je perspektiva osječke likovne scene u sve izraženijoj globalizaciji?

- Teško je govoriti o osječkoj likovnoj sceni jer to nije izolirano mjesto gdje se nešto određeno događa, što je mijenja i razlikuje od drugih scena. Međutim, osječki su umjetnici vrlo aktivni u izlagačkim aktivnostima, daleko izvan naših gradskih granica, kao što i umjetnici iz drugih sredina dolaze u naš grad izlagati. Mislim da su granice grada, regije i države odavno manje-više izbrisane - nema nekih veći razlika. Umjetnost je sveljudski jezik.

Kako su tekle pripreme - konceptualne, mislilačke, pa i fizičke i stvarne?

- Pripreme su tekle dobro, no naravno, kako se bliži otvorenje, 8. prosinca, sve je više posla i sve radimo ubrzano. Iako Biennale traje dva mjeseca tek svake druge godine, to ne znači da se na njemu ne radi i ostatak vremena. Imam osjećaj da, kada se jedan Biennale “skine”, već počinjemo razmišljati o sljedećem. Zapravo je prvi dio posla odrađen kada se odrede članovi žirija, što je jako važno. Idealno je kada se okupe ljudi specijalizirani u različitim područjima, ali koji imaju zajednički jezik. Rad na izložbi poput Biennala poprilično je dinamičan – jedan period je tiho, dok traje natječaj, i onda kada krene, krene sve. Naravno da je najintenzivnije prije samog otvorenja. Treba koordinirati radove, umjetnike, katalog napraviti, postaviti izložbu... No to je sve kreativno i zapravo najljepši dio ovog posla - kontakti i susreti s ljudima, s umjetnicima i s publikom.

Kako ste zadovoljni odzivom umjetnika? I “kvalitetom” pristiglih radova?

- Izuzetno sam zadovoljna. Prijavljenih je bilo više od 130, a na kraju je žiri odabrao 26 radova za izlaganje. Uz njih, imamo i četiri rada izravno pozvanih autora: Nadia Kaabi Linke, Ana Bilankov, Milomir Kovačević Strašni te Borko Vukosav i Marina Paulenka. Radovi predstavljaju gotove sve medije: od performansa, filma, videa, instalacija, pa do slikarstva i grafike. Zanimljivo je da kada se rade ovakve skupne izložbe, uvijek radovi imaju neke zajedničke poveznice, kao konceptualni ključ. Ove godine imamo dosta radova koji se bave važnošću memorije i sjećanja, odnosno time koliko smo ranjivi kada ih izgubimo. Velika je tema i trauma rata, progonstva, izbjeglištva, spašavanja gole kože i egzistencije... Komentiraju i ulogu humanizma i zajedništva - malih oaza dobrote - koji uvijek postoje i u najtežim trenutcima nađu put djelovanja. Imamo radove koji progovaraju o našim percepcijama granica, onim stvarnima i onim nametnutima, onim fizičkim i onim mentalnima. I, naravno, o načinima kako te granice prijeći, nadići, prebroditi, pobijediti. Gotovo svi govore o čežnjama za boljim vremenima, ljepšim mjestima, sretnijom budućnosti; govore o manipulaciji i obmani, ali i o istini i vjeri. Znakovita je i činjenica da 25. slavonski biennale prvi put istinski, i prema propozicijama poziva i prema tematski zadanom okviru, pruža međunarodni i sveljudski prikaz.

Je li broj prijava premašio očekivanja?

- Nije, jer su moja očekivanja uvijek velika!