Vezani članci
ERDUTSKI SPORAZUM PONOVNO AKTUALAN
VESNA ŠKARE OŽBOLT:
Vezano uz temu Erdutski sprazum, razgovarali smo s dr. sc. Anom Holjevac Tuković, koja je doktorirala je na temi Srpska politika prema Hrvatskom Podunavlju od vojno redarstvene operacije “Oluja” do mirne reintegracije. Holjevac Tuković je voditeljica Odjela za znanstveno istraživanje u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata i autorica knjige “Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja”.
Kako danas, s odmakom od 21 godine, treba gledati na Erdutski sporazum iz 1995. godine?
- Nakon uspješnih vojnih operacija Bljesak i Oluja, Hrvatska je prihvatila mirovni plan i proces mirne reintegracije preostalog okupiranog područja, Hrvatskog Podunavlja. No, pitanje je bi li srpsko vodstvo pristalo na plan da srpske oružane snage nisu vojno poražane, pa se može reći da su spomenute oslobodilačke operacije bile preduvjet za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije preostaloga okupiranoga teritorija Republike Hrvatske. Reintegracija okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske pod ingerencijom Ujedinjenih naroda (UN) dobila je novo značenje u ključnim političkim pregovorima u Daytonu krajem 1995., budući da je ishod mirovnog procesa na području Hrvatskog Podunavlja bio osnova za mir i političku stabilnost na širem području ovog dijela Europe. Njime je omogućena reintegracija područja i stanovništva, uspostava mira i povratak hrvatske vlasti na hrvatskom državnom teritoriju bez novih vojnih operacija, i ono što je najvažnije, bez novih žrtava.
Proces mirne reintegracije tijekom svoga trajanja od dvije godine, osim uspješne provedbe, suočio je sudionike toga procesa s nizom poteškoća i problema koji su se očitovali kroz posljedice ratnih stradanja koja su imala apokaliptične razmjere, kao i prihvaćanje činjenice o slomu političke ideologije koja je zastupala ideju života svih Srba u jednoj državi. Usprkos tome, uspjeh mirovne misije postignut je dobro osmišljenim diplomatskim potezima hrvatske vlasti u okvirima svjetskih institucija Ujedinjenih naroda i Europske unije te kooperativnim djelovanjem na terenu između hrvatskih vlasti, lokalne srpske zajednice i Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda.
Temeljni sporazum o području Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema od 12. studenog 1995. godine (Erdutski sporazum) te Pismo namjere Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod Prijelaznom upravom UNTAES-a od 13. siječnja 1997. godine, bili su iznimno važni dokumenti za uspješan dovršetak procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Erdutski sporazum omogućio je uspostavu stabilnosti na tom području koje je bilo uništeno ratnim razaranjima, ljudskim stradanjima, migracijama i općim društvenim i gospodarskim nazatkom. Bilo je potrebno promovirati ozračje povjerenja uz omogućavanje svim prognanicima i izbjeglicama slobodan povratak svojim kućama. Uspješna provedba procesa mirne reintegracije uključivala je i reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, te prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture. U tom smislu bilo je potrebno promovirati ponovni razvoj i obnovu područja, a u tom kontekstu Hrvatska je u sklopu procesa mirne reintegracije, iz sredstava državnog proračuna i javnih poduzeća, uložila 1,7 milijarde američkih dolara u Hrvatsko Podunavlje. U odnosu na spomenuta novčana sredstva, samo 2 posto dala je međunarodna zajednica, odnosno 34 milijuna dolara. Iz toga proističe da je gotovo sve posljedice agresije Jugoslavenske narodne armije i srpskih snaga na Hrvatsku podnijela upravo Hrvatska.
VIJEĆE OPĆINA
Kakva je prava srpskoj za jednici osigurao Erdutski spo razum, ali i što im je donijela izmjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2010. godine?
- Erdutski sporazum posebno je važno promatrati u kontekstu stvaranja uvjeta za povratak prognanika, ali i omogućavanja ostanka srpskog stanovništva na prostoru koje je nakon uprave UNTAES-a, postupno prešao pod hrvatsku vlast. Početkom 1997. godine Vlada Republike Hrvatske uputila je Vijeću sigurnosti UN-a “Pismo Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod Prijelaznom upravom”, u kojem su navedene poduzete mjere s namjerom uspješnog okončanja mirne reintegracije. Srpskoj zajednici bila su zagarantirana prava nacionalne manjine prema najvišim europskim standardima. Predstavnicima srpske etničke zajednice s područja pod upravom UNTAES-a osigurano je imenovanje na viša mjesta u Ministarstvu obnove i razvitka i u Uredu za prognanike i izbjeglice, a sve na razini ne nižoj od pomoćnika ministra u ministarstvima unutarnjih poslova, pravosuđa, prosvjete i kulture. Bila su im osigurana dva položaja podžupana, a razmjerno srpskoj zastupljenosti i položaji u lokalnoj službi zdravstvene zaštite, policije i sudstva, kao i osnivanje Zajedničkog vijeća općina koje usklađuje interese srpske zajednice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Treba napomenuti da je srpska strana za vrijeme procesa reintegracije tražila, da Zajedničko vijeće općina ima pravni karakter, a ne samo savjetodovan, što nije ostvareno. Izmjenom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2010., pripadnici SDSS-a, pokušali su provući odredbe da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost. Time bi se stvorio pravni temelj za insititucionalnu samostalnosti tih općina u Hrvatskom Podunavlju kao podloga za uspostavu političke autonomije, pa čak u krajnjoj liniji teritorijalne autonomije. Jedino je Vesna Pusić ocijenila da, ne ulazeći u moguće teže posljedice, ako bi se Zajedničkom vijeći općina ustavno potvrdio status pravne osobe stvorile bi se dvije statusne kategorije za srpsku nacionalnu manjinu, jer bi oni na području Hrvatskog Podunavlja imali jedan viši status od hrvatskih Srba u drugim područjima države. Vesna Pusić upozorila je da se tim amandmanom mijenja arhitektura države. Na njezinu intervenciju amndaman Vlade je ipak odbijen.
Što je bilo s domovnicama...?
- Tijekom procesa mirne reintegracije, zahtjev za preuzimanjem hrvatskih dokumenta bio je uvjet izlaska na izbore i ostvarivanja prava u sustavu hrvatske države. Do 31. kolovoza 1997. izdane su Domovnice za 154.443 osobe, što je znatno više od predratnoga broja Srba u Hrvatskom Podunavlju (1991. godine bilo ih je 70.000), a više je i od njihova broja pred dolazak UNTAES-a (1996. godine bilo ih je 120.000). Prema Vladinu izvješću, to navodi na zaključak da je “čak 50.000 osoba, ranije povezanih s pobunom, zatim raseljenih u regiji, dobilo hrvatske dokumente”, a svakako ukazuje na činjenicu da su 34.443 osobe, koje su živjele u drugim državama u regiji, također dobile dokumente (“Domovnice”).
Neosporno je da su Erdutski sporazum i Pismo namjere pridonijeli unaprjeđenju zaštite i promicanju prava srpske nacionalne manjine s područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, za vrijeme i radi uspješnog dovršetka mime reintegracije. Iz toga proističe da su navedeni dokumenti imali vremensko i prostorno ograničenje. Smisao i sadržaj koji proističe iz odredbi navedenih dokumenata je kasnije ugrađen u cijeli niz zakonskih i podzakonskih akata kojima su dodatno uređena i unaprijeđena prava nacionalnih manjina. To se prvenstveno odnosi na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine, broj 155/02, 47/10, 80/10, 93/11) koji je donesen u prosincu 2002. godine. Uz taj Ustavni zakon, zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina uređuju i drugi zakoni kao što su npr. Zakon o izboru zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, itd.
KRIVA TUMAČENJA
O čemu se precizno radi glede Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?
- Erdutski sporazum i Pismo namjere Vlade Republike Hrvatske odnosili su se isključivo na pripadnike srpske nacionalne manjine s točno preciziranog prostora, te neovisno o njihovoj nezamjenjivoj ulozi u završetku procesa mirne reintegracije, njihova dugoročna primjena, na način kako je predviđena navedenim dokumentima, može predstavljati temelj za neravnopravan odnos prema ostalim nacionalnim manjinama. Upravo su općenitošću i sveobuhvatnošću najviših pravnih akata, prvenstveno podrazumijevajući Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, zajamčena jednaka zaštita i provedba prava svih pripadnika nacionalnih manjina tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenog u Odluci broj: U-I-3786/2010 i U-I-3553/2011 od 29. srpnja 2011. godine (Narodne novine, broj 93/11), a koje u određenim dijelovima glasi: “U tom je smislu ustavnopravno važna i činjenica ograničenog prostornog i personalnog važenja Pisma namjere. Ono se odnosilo na 'dijelove Županije Osječko-baranjske i Vukovarska-srijemske koji su trenutačno pod Prijelaznom upravom2 (st. 2.). Prava predviđena u njemu vezala su se primarno i u pravilu uz 'sve pripadnike srpske etničke zajednice iz područja pod Prijelaznom upravom' (st. 10.), dakle ne i uz one s drugih područja Republike Hrvatske, što govori i sam naziv Pisma namjere (Pismo Vlade Republike Hrvatske o završetku mirne reintegracije regije pod privremenom upravom) (glava VI., točka 27.3., stavak 12.). U spomenutom tumačenju navedeno je i sljedeće: 'Neovisno o tome, Ustavni sud primjećuje da poslije stupanja na snagu UZoPNM-a (2002.) postaje suvišno bilo kakvo pozivanje na prethodno navedene akte kojima su dijelovi hrvatskog državnog teritorija reintegrirani u državnopravni poredak Republike Hrvatske. Naime, u obrazloženju članka 2. Konačnog prijedloga Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (br. 536; klasa: 016-01/02-01/01, urbroj: 61-01-07) od 22. studenoga 2002. izrijekom je navedeno: 'U dijelu u kojem se ostvarivanje određenih prava i sloboda veže uz stečena prava ovom odredbom obuhvaćena su ona prava koja je Republika Hrvatska prihvatila pismom Vlade Republike Hrvatske Savjetu sigurnosti Ujedinjenih naroda, od 13. siječnja 1997., za završetak mirne reintegracije regije pod prijelaznom upravom, Republika Hrvatska” (glava VI., točka 27.3., stavak 14.).
Premda se sve čini jasnim, ipak svjedočimo nekim dvojbenim tumačenjima...?
- Ovdje navedeno tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske navodi na zaključak kako danas nema osnove za primjenu Erdutskog sporazuma i Pisma Vlade RH, uz naglasak na činjenicu da su smisao i sadržaj koji proističe iz odredbi navedenih dokumenata kasnije ugrađeni u cijeli niz zakonskih akata kojima su dodatno uređena i unaprijeđena prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. A kad bi netko i poželio da na temelju spomenutih dokumenata nacionalnu pripadnost iskoristi kao presudan kriterij za kadroviranje, trebao bi znati da nitko ne može imati monopol na kadroviranje, niti da eventualno dogovorena mjesta “zaslužuju” samo njemu odani sunarodnjaci. A ako se već inzistira na “kvotama”, onda treba primijetiti da bi na odnose većinskog hrvatskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina značajno utjecalo, u pozitivnom smislu, kad bi se na mjesta pomoćnika ministara, dožupana i sličnih važnih dužnosti izabrali pripadnici nacionalnih manjina koji su u Domovinskom ratu bili hrvatski branitelji.
USTAVNI ZAKON
Dodatna unaprjeđenja prava
- Nesporno je da su Erdutski sporazum i Pismo namjere pridonijeli unaprjeđenju zaštite i promicanju prava srpske nacionalne manjine s područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, za vrijeme i radi uspješnog dovršetka mirne reintegracije. Iz toga proistječe da su navedeni dokumenti imali vremensko i prostorno ograničenje. Smisao i sadržaj koji proistječe iz odredbi navedenih dokumenata kasnije je ugrađen u cijeli niz zakonskih i podzakonskih akata kojima su dodatno uređena i unaprijeđena prava nacionalnih manjina. To se prije svega odnosi na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine, broj 155/02, 47/10, 80/10, 93/11) koji je donesen u prosincu 2002. godine. Uz taj Ustavni zakon, zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina uređuju i drugi zakoni, kao što su Zakon o izboru zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, itd.
DOMOVNICE
- Tijekom procesa mirne reintegracije, zahtjev za preuzimanjem hrvatskih dokumenta bio je uvjet izlaska na izbore i ostvarivanja prava u sustavu hrvatske države. Do 31. kolovoza 1997. izdane su domovnice za 154.443 osobe, što je znatno više od predratnoga broja Srba u hrvatskom Podunavlju (1991. godine bilo ih je 70.000), a više je i od njihova broja pred dolazak UNTAES-a (1996. godine bilo ih je 120.000). Prema Vladinu izvješću, to navodi na zaključak da je “čak 50.000 osoba, ranije povezanih s pobunom, zatim raseljenih u regiji, dobilo hrvatske dokumente”, a svakako ukazuje na činjenicu da su 34.443 osobe, koje su živjele u drugim državama u regiji, također dobile dokumente (domovnice).
MATO PALIĆ, PRAVNIK
Erdutski je sporazum prestao biti na snazi
Jesu li zahtjevi Milorada Pupovca opravdani kad se poziva na Erdutski sporazum i za predstavnike srpske nacionalne manjine traži više mjesta u izvršnoj vlasti? Postoje li zakonske i ustavne osnove za takve njegove zahtjeve?
- U Erdutskom sporazumu nema nikakvih jamstava o tome da bi pripadnici srpske nacionalne manjine sudjelovali u izvršnoj vlasti u Republici Hrvatskoj. Način kadrovskog popunjavanja najviših dužnosti u izvršnoj vlasti na državnoj razini uvijek je stvar političkog dogovora onih opcija koje čine parlamentarnu većinu i ne bi ga trebalo povezivati s nacionalnom pripadnošću. Zbog toga takvi zahtjevi nemaju pravno uporište u Erduskom sporazumu ni u Ustavu Republike Hrvatske. Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina zajamčena je njihova zastupljenost u Hrvatskom saboru. Osim toga, zajamčena je zastupljenost i u predstavničkim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave ako u propisanim postotcima sudjeluju u ukupnom stanovništvu tih jedinica lokalne i regionalne samouprave. Proistječe kako se zahtjevi za najviše dužnosti u Vladi RH ne temelje na našim propisima.
Prema nekim tumačenjima Erdutski sporazum, kao temeljni sporazum za mirnu reintegraciju istočne Slavonije, potpisan 1995., nikad službeno i nije stavljen izvan snage. Je li tomu tako, odnosno treba li Hrvatska i službeno taj sporazum staviti izvan snage?
- U Erdutskom sporazumu se vrlo jasno navodi kako postoji prijelazno razdoblje od 12 mjeseci za ostvarenje ciljeva koji su u njemu navedeni. Predviđena je i mogućnost produženja za još 12 mjeseci ako to zatraži bilo koja strana u sporazumu. Smatram da Erdutski sporazum više nije na snazi pa zbog toga nema potrebe za njegovim stavljanjem izvan snage. On se počeo realizirati 15. siječnja 1996., kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037, a to je bilo nužno jer se u samom sporazumu određuje da će stupiti na snagu nakon donošenja Rezolucije, kojom je uspostavljena Prijelazna uprava UN-a (UNTAES) i 15. siječnja 1998. godine hrvatsko je Podunavlje iz nadležnosti UN-a vraćeno pod ingerenciju hrvatskih vlasti. Time je Erdutski sporazum prestao biti na snazi.
Vezano uz prethodno pitanje - što je Erdutskim sporazumom ostvareno i što možda još nije ostvareno? Je li i koliko Erdutski sporazum samo povijesni pravni dokument proistekao iz tadašnjih okolnosti ili u njemu postoje i neke nejasnoće oko dugoročnijih obveza RH?
- Erdutski sporazum je omogućio reintegraciju hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske mirnim putem i u tome je njegova vrijednost. Osim toga, omogućen je, u najvećoj mjeri, povratak svih onih koji su imali prebivalište na tom području prije Domovinskog rata. Taj sporazum je rezultat tadašnjih političkih okolnosti i smatram da je ono što se njime odredilo stvarno i realizirano. Republika Hrvatska nema nikakvih dugoročnijih obveza koje bi proistjecale iz toga sporazuma vezano uz prava srpske nacionalne manjine jer postoje propisi koje je donio Hrvatski sabor kojima su ta prava uređena. Što se tiče zajamčenih prava nacionalnih manjina, Republika Hrvatska ima vrlo visoke standarde ako ju uspoređujemo s bilo kojom drugom europskom državom. Provedba tih propisa mogla bi biti na višoj razini, ali to vrijedi i za sve ostale propise - mišljenja je dr. sc. Mato Palić, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Osijeku.(D.J.)
BRANKO JURIŠIĆ, SNV
Odredbe Erdutskog sporazuma trajna su obveza i u budućnosti
Nakon 21 godine od potpisivanja Erdutskog sporazuma i početka procesa mirne reintegracije mogu se dati različite ocjene o samom procesu i postignućima ovoga procesa. Naravno, uvijek će biti nezadovoljnih onime što je postignuto, neki su očekivali više, a neki nisu bili spremni na ustupke.
I danas svaka strana, srpska manjinska i hrvatska većinska, gleda na ovaj proces iz svoga ugla. Zahvaljujući međunarodnoj zajednici odabran je put mira i pregovaranja radi postizanja konačnog cilja. Erdutski je sporazum bio jedan od preduvjeta za postizanje Daytonskog sporazuma i uspostave mira na području bivše Jugoslavije. Osnovni Sporazum za područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznatiji kao Erdutski sporazum, potpisan dana 12.11.1995. i Rezolucija Vijeća Sigurnosti UN 1037 od 15.01.1996. (Aneks ove Rezolucije je Erdutski sporazum) uvode nas u proces mirne reintegracije područja navedenog u Sporazumu i Rezoluciji u pravni i politički sustav Republike Hrvatske. Proces je trajao dvije godine i svečano je proglašen završenim dana 15.01.1998. Mirna reintegracija donijela je mir u područje, spriječila daljnja krvoprolića, razaranja i izgon stanovništva. Reintegracija je omogućila nesmetan povratak prognanika u svoje domove i bila je osnova za razvijanje novih odnosa između srpske zajednice u Hrvatskoj i institucija države Hrvatske. Ovaj sporazum je pridonieo porastu ugleda RH na međunarodnoj razini i otvorio daljnji put Hrvatskoj u EU integracije.
Erdutski sporazum je sadržavao pojedine odredbe čija implementacija je bila uvjet za nastavak procesa mirne reintegracije. Prije svega to se odnosi na odredbe o demilitarizaciji i raspoređivanju međunarodnih snaga, a zatim odredbe o formiranju prijelaznih policijskih snaga - nacionalno mješovitog sastava policije pod nadzorom UNTAES-a. Paralelno s procesom demilitarizacije područja i formiranja prijelaznih policijskih snaga (Transitional Police Forces-TPF), formirane su i ostala Zajednička provedbena povjerenstva koja su se bavila pitanjem ljudskih prava, povratka izbjeglih i raseljenih osoba, pravosuđem i upravom, poljoprivredom, transportom, javnim poduzećima, carinom i graničnim prijelazima, zdravstvom, školstvom itd.
Jedan od ključnih dokumenata iz toga vremena je i Pismo namjere Vlade RH o dovršenju mirne reintegracije područja pod Prijelaznom upravom od dana 13.01.1997. Taj dokument dao je temelje novim odnosima između vladajućih struktura RH i srpske manjinske zajednice u RH. Pismo namjere je dalo nove garancije srpskoj zajednici u participaciji u političkom životu u Području pod prijelaznom upravom i postalo model za druge sredine u RH gdje srpska zajednica čini većinu. Pismo namjere Vlade RH imalo je i cilj uspostave povjerenja. Moratorij na učenje povjesti u školama koje su pohađali učenici srpske nacionalnosti, odgoda služenja obveznog vojnog roka za novake srpske nacionalnosti..., samo su neke od mjera kojima se željelo uspostaviti međusobno povjerenje do jučer zavađenih strana.
Konačno, srpska zajednica u Području je, nakon lokalnih izbora, osnovala i Zajedničko vijeće općina kao posebnu manjinsku organizaciju koje i danas funkcionira i koordinira potrebe srpske zajednice u većinskim srpskim općinama na području Osječko-baranjske županije i Vukovarsko-srijemske županije. Ovo je bila direktna implementacija članka 12 Erdutskog sporazuma. Međutim, Erdutski sporazum ne može se gledati odvojeno od Pisma namjere Vlade RH kojim se srpskoj zajednici daju dodatna prava na zastupljenost u pojedinim ministarstvima na funkcijama ne nižim od pomoćnika ministra (unutrašnji poslovi, pravosuđe, prosvjeta i kultura, obnova i razvitak). Dodatno, u skladu s odredbom članka 6 Erdutskog sporazuma, točkom 8 Pisma namjere garantirano je srpskoj zajednici i ostalim manjinskim zajednicama u Području pravo na obrazovanje prema programima kojima se gaji kulturni identitet, povijest i naslijeđe. Odlukom predsjednika RH oformljen je Nacionalni odbor za obnovu pomirenja čiji je prioritetni zadatak bio praćenje provedbe preuzetih obaveza RH u odnosu na područje pod mirnom reintegracijom te promoviranje mira i tolerancije. Predsjedavajuća odbora gđa Vesna Škare-Ožbolt i njezin zamjenik dr. Vojislav Stanimirović, redovno su sazivali i održavali sjednice odbora u čijem su sastavu bili istaknuti predstavnici lokalne, regionalne i državne vlasti i policije.
Dio Sporazuma koji se odnosi na uspostavljanje uvjeta za provođenje postupka mirne reintegracije kao što su demilitarizacija i demobilizacija svakako nisu i ne mogu biti u primjeni. Međutim, odredbe Sporazuma na koje se nadovezalo već pomenuto Pismo namjere, poštivanje najviših standarda ljudskih i manjinskih prava i dodatne garancije srpskoj zajednici, su trajna obaveza koja je bila i treba biti u primjeni i u budućnosti. Ovdje nema mjesta stavljanja izvan snage takvih odredbi jer su one u suglasnosti s međunarodnim standardima i pozitivnim propisima RH.
Ovakvo tumačenje važenja Erdutskog sporazuma je u skladu s tumačenjem pravnog tima UN-a i jednog od svjedoka potpisivanja Sporazuma, norveškog ambasadora Thorvalda Stoltenberga. Na žalost, Erdutski sporazum u javnosti nema mjesto koje zaslužuje. Nema zasluženo mjesto ni u kalendaru državnih praznika i značajnih događaja. Dan potpisivanja Erdutskog sporazuma simbolizira mir i početak konsolidacije RH i tu činjenicu i danas više cijene međunarodni faktori nego vladajuće strukture RH. Godišnjice potpisivanja Erdutskog sporazuma obilježavaju se lokalno na razini općine Erdut (to je bio slučaj obilježavanja 20 godina potpisivanja). Državni vrh okupio se na obilježavanju 15 godina od potpisivanja na inicijativu ambasade SAD-a u RH, kada su gosti ceremonije bili i Jacques Paul Klein, bivši prijelazni upravitelj, i Peter Galbraith, bivši ambasador SAD-a u RH - pojašnjava Erdutski spoorazum Branko Jurišić, voditelj ureda SNV-a u Zagrebu.(D.J.)
ALBERT BING, INSTITUT ZA POVIJEST
Jednostrana revizija bila bi opasan korak
Poput Daytonskog i Erdutski mirovni sporazum predstavljao je rješenje koje je odgovaralo trenutku njegova nastanka. Sam službeni naziv - Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema - ukazuje kako je primarno riječ o osnovnom polazištu na koje je valjalo nadograđivati nova kvalitativna rješenja.
- Kao što je poznato, sporazumom je regulirano pitanje postupne mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u hrvatski ustavopravni poredak, a njime je zagarantiran status i sva građanska i zasebna manjinska prava srpskoj i ostalim manjinama; od četrnaest odredbi čak njih sedam odnosilo se na reguliranje različitih aspekata ljudskih prava. Kao i “Dayton”, tako je i Erdutski mirovni sporazum okončao rat, ali sam po sebi nije riješio sve probleme; u tom se sklopu obično govori o promašajima efikasnije integracije srpskog življa, odnosno problemima segregacije. Svemu pridonose opće loše ekonomske prilike; propadanje sela, loša demografska slika i masovno iseljevanje stanovništva iz Hrvatske (samo od 2013. do danas iz Hrvatske je prema konzervativnim procjenama iselilo se 115.000 stanovnika, mahom iz Slavonije), tu je i nedostatak razvojne vizije hrvatskih političkih elita. Osobno ne smatram da je s obzirom na globalizaciju današnji ekonomski, kao i politički trenutak, pogodan za obnavljanje ideja iz socijalizma. Ali činjenica je da su zaposlenici u negdašnjim proizvodnim divovima, poput Borova, u kome je radilo gotovo 23.000 radnika, unatoč ekonomskim poteškoćama u pozno doba socijalizma više mislili na vlastitu egzistenciju, a manje na pitanje nacionalnih konfrontacija. U tom smislu valja razlučiti bitna od manje važnih političkih pitanja.
- Erdutski mirovni sporazum nastao je uz asistenciju SAD-a i Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (pripremili su ga američki veleposlanik Peter Galbraith i dopredsjedik MKBJ Thorvald Stoltenberg nakon dogovora Tuđman - Milošević). Nastao je u “paket aranžmanu” s Daytonom iza koga su svojim autoritetom stale Sjedinjene Američke Države. Bio je to veliki uspjeh američke politike, dok se sama mirna reintegracija smatra najuspješnijom operacijom UN-a svih vremena. Poštivanje Erdutskog i Daytonskog međunarodnog sporazuma bilo je važnom sastavnicom učvršćivanja suverenosti i napredovanja Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Iz svih tih razloga jednostrana revizija Erdutskog sporazuma bila bi opasan korak (sličan Dodikovom referendumu u RS-u), koji bi vodio narušavanju postojeće - ionako fragilne - arhitekture i odnosa u regiji. Hrvatska je danas rubno područje EU-a i zona utjecaja NATO-a u kome se susreću silnice utjecaja SAD-a i EU-a s jedne strane, te Rusije i Kine s druge strane. Kada se, dakle, pitanje eventualnih zahtjeva revizije Erduta sagleda iz šire perspektive postaje jasno da unutrašnje pitanje eventualnog zaoštravanja međuetničkih odnosa Hrvata i Srba neće dopustiti najuži hrvatski saveznici. Prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, unatoč mnogim manama, pokazao se uspješnim državnikom koji je vješto koristio činjenicu da je Hrvatska trebala Zapadu za okončanje rata u Hrvatskoj i BiH. Danas su okolnosti radikalno drugačije, a Hrvatskom upravljaju talentirani birokrati koji su i sami sastavnicom političkih struktura koje pitanja poput Erduta svakako ne vide kao neki važan prioritet.
- Formalno-pravno, kao i politički, problematika u svezi Erdutskog sporazuma je malo komplesnija. O tome, primjerice, svjedoče prijepori vezani uz izmjenu Ustavnog zakona. Vesna Pusić tom prigodom usprotivila se spominjanju Zajedničkog vijeća općina (ZVO) tvrdeći da je Erdutski sporazum bio privremeno rješenje za okončanje rata, iz kojeg 15 godina kasnije ne treba raditi sastavni dio arhitekture države. Milorad Pupovac je pak revoltiran njezinim stavom naveo kako su se još 2003. godine, kad im je iz HDZ-a rečeno da je sve iz Erdutskog sporazuma konzumirano u Ustavnom zakonu, obratili glavnom tajniku UN-a čije su pravne službe dale tumačenje kojim je rečeno da je to dokument s trajnim važenjem poput mnogih ugovora kojima su okončani ratovi (Pariški, Londonski, Osimski sporazum...). No, rasprave o trajnosti i učinkovitosti Erdutskog sporazuma očigledno traju i dalje - zaključuje dr. sc. Albert Bing, sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, autor znanstvenog rada “Put do Erduta”.(D.J.)