O iznova aktualnoj migrantskoj krizi, ratu u Siriji koji generira novi valove izbjeglica iz te zemlje, kao i o mađarskom referendumu i Europskoj uniji te položaju Hrvatske u kontekstu posljednjih zbivanja, razgovarali smo s dr.sc. Mirkom Bilandžićem, stručnjakom za nacionalnu sigurnost i terorizam, profesorom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Vidimo da rat u Siriji ne jenjava, ali i da nam prijeti nova migrantska kriza. Kako to komentirate?

- Treba krenuti od početka. Imamo dakle petogodišnji sukob u Siriji, koji uključuje “nekoliko ratova unutar rata”, od građanskog, regionalnog, s međunarodnim dimenzijama i implikacijama, koji je i etnički i religijski i politički, i “zamjenski” rat regionalnih hegemona te brutalni sektaški sukob. Taj rat, odnosno sukob, u pogledu kraja je neizvjestan, a njegove posljedice su takve da imamo otprilike 10 posto stanovništva koje je stradalo, to su ubijeni i ranjeni, a gotovo 50 posto stanovništva je raseljeno, dakle negdje 11-12 milijuna, s tim da su ti raseljeni dominantno još uvijek regionalni problem. Dakle ili su raseljeni unutar Sirije ili su izbjeglice u četiri okolne države. Prošle godine, prema službenim podacima UNHCR-a, broj izbjeglica povećan je za milijun ljudi te je otprilike 5 milijuna sirijskih izbjeglica na tom području, s tim da najveći teret podnosi Turska gdje je sada prema službenim turskim podacima registrirano 2 milijuna i 700 tisuća izbjeglica. Što to znači? To znači da međunarodna koalicija nije riješila pitanje “drugog rata protiv terora” protiv Islamske države niti dramatičnu situaciju u Siriji. U genezi sirijske krize SAD i Zapad su reagirali na zahtjeve sirijskog naroda za “boljim životom” te se uključili u rušenje diktatorskog režima Bashara al-Asada koji im je poodavno “trnu u oku”. No, sirijsko “Arapsko proljeće”, postalo je “tmurna sirijska jesen”. Kada se shvatilo da je sirijska opozicija, kako političko tako i vojno krilo, bitno fragmentirana i s različitim konačnim ciljevima, SAD su zaustavile prvotnu strategiju. Shvatili su da se sunitska radikalna reislamizacija Sirije činila realnom alternativom Asadovom režimu koji čine šiitski alaviti. U strateškom vakuumu u raspadnutoj sirijskoj i iračkoj državi na scenu su stupili islamisti. Islamska je država od ljeta 2014. postala američki prioritet broj jedan. No, ne i za američke saveznike na tom području, prvenstveno Tursku, za koju je prioritet broj 1 i dalje Asad, uz naravno Kurde koji postaju američki saveznik i protiv sirijskog režima i protiv Islamske države. U više od godinu dana “drugog rata protiv terora” Zapad nije riješio problem sirijske krize i onda u priču ulazi Rusija koja se vraća na globalnu scenu kriznih žarišta, nakon Gruzije i Ukrajine. Rusija međutim ima cilj koji je suprotan od onoga koji ima Zapad - očuvati režim Bašara Al Asada i Siriju ostaviti u orbiti ruskih interesa. Zapravo Rusiju ne zanima Asad imenom i prezimenom, zanima ju ruski interes u Siriji, da ne bude u Zapadnoj orbiti interesa. Druga je bitna stvar kakva će biti postratna Sirija, jer ona apsolutno nije funkcionalna država, taj je teritorij fragmentiran i kontroliran od strane nekoliko sukobljenih grupacija i kao takva Sirija je postala ozbiljan problem međunarodne sigurnosti, postala je i pitanje borbe za prevlast između Amerike i Rusije na tom području. To nije neki novi globalni sukob, ali je globalan u smislu što krizno sirijsko žarište ima međunarodne implikacije. To je kontekst.

Dakle neizvjestan je ishod rata, a još je neizvjesnija postratna Sirija - hoće li opstati kao država ili neće. To je ključna, presudna točka, i što se tiče migrantske krize?

- Neće biti izbjeglica ako se riješi sirijska kriza, kad se zaustavi rat u toj zemlji i postigne dugoročni, održivi mir. No, čak ni američko-ruski pokušaji uspostave trajnijeg primirja nisu uspjeli, a primirje znači samo zaustavljanje ubijanja, ne znači i rješenje krize. Rusija želi ojačati Bašara Al Asada, i to su napravili. Udarili su na Alep koji ima posebnu povijesnu ulogu, jedan je od najstarijih gradova na svijetu, financijsko i ekonomsko, kulturno središte Sirije strateškog značaja. U sirijskoj krizi grad je godinama podijeljen između vladinih snaga i oporbenih pobunjenika sklonih Zapadu koje Rusi smatraju teroristima zbog čega su i vojno intervenirali na Alep kako bi pomogli Asadovom režimu da uspostavi kontrolu na tom području.

Što s Turskom, kakva je njezina uloga?

- Ponavljam, u Turskoj je 2 milijuna i 700 tisuća izbjeglica iz Sirije, a to znači i potencijalnu opasnost da ih Turska propusti prema EU. No, tu je sad drugo pitanje, a to je sporazum između Turske i Europske unije, koji ima tri ključne točke. Prva točka su obnova pregovora između Turske i Europske unije što je strateški interes Turske. Druga točka je vizni režim Turske i Europske unije i treća točka je financiranje izbjeglica u ukupnom iznosu od 6 mlrd eura. Dakle u zamjenu za prve dvije točke Turska će riješiti pitanje izbjeglica, ali traži da to Europa plati. Što se tiče viznog režima, 72 su točke koja Turska treba ispuniti, do sada je ispunila sve osim pet točaka, a ona koja je najspornija su turski antiteroristički zakoni, što je poseban problem nakon vojnog udara, jer će se oni još više pooštriti.

Europska unija se pokazala nemoćnom da probleme koje se nje izravno i neizravno tiču efikasno rješava. Zašto?

- Europa se pokazala nespremnom, a u konačnici nesposobnom, migrantska kriza je pokazala sve slabosti Europe, pokazalo se da mehanizmi Europske unije u političkom i sigurnosnom smislu ne funkcioniraju, da su samo slovo na papiru, od zajedničke vanjske sigurnosne politike nadalje. Dakle pokazalo se nejedinstvo Europe što je dovelo u pitanje postojanost Europske unije. Pokazalo se da je EU sustav razjedinjenih država, koji imaju različite interese, što se odrazilo i na migrantsku krizu. Niz država migrante je shvatio kao sekuritizirano pitanje, pitanje nacionalne sigurnosti, a ne humanitarno pitanje kao neke druge, na što je EU ostala bez odgovora.

Što s Mađarskom? Referendum nije uspio, ali Orbana to ne brine. Što će biti s migrantima u sadašnjoj situaciji?

- Ne samo Mađarska, i Austrija, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, gotovo sve su odbile ili odbijale izbjeglice te se manje ili više oslanjale na kapacitete Njemačke, da će ona moći primiti sve izbjeglice. I tada su uslijedili teroristički akti u Europi koji imaju u određenoj mjeri veze i s izbjeglicama i naravno da u javnom i političkom diskursu opasnost raste, da se povećava, što opet dovodi u pitanje temelje Europske unije a to su sigurnost, sloboda, jedinstvo i solidarnost. Pritom nije važno što referendum u Mađarskoj nije prošao, važno je da su 92 posto ljudi koji su izašli potvrdili orijentaciju Orbanove vlade, njegovu državno-centričnu politiku. I premda Orbanu referendum nije prošao, on će tu poruku građana iskoristiti za svoju politiku, iz toga će vući legitimitet, tražit će nove pravne modele za realizaciju državno-centrične politike nacionalne sigurnosti u odnosu na migrante neovisno o EU.

Hoće li biti novog migrantskog vala?

- Prvi je izbjeglički val bio gotovo bezazlen u političkom i sigurnosnom smislu. No i takav kakav je bio izazvao je kaos u Europi, pokazao nepostojanje jedinstvene političko-sigurnosne EU, izazvao međudržavne prijepore: Hrvatska - Slovenija, Hrvatska - Mađarska, Srbija - Mađarska, Slovenija - Austrija, “nova” - “stara” Europa, i tako dalje. Dakle pokazalo se, ponavljam, kako ne postoje efikasni mehanizmi Europske unije, Šengena nema odavno, neke države su ga suspendirale i vratile se na državno-centrični model nacionalne sigurnosti, dakle nema europske sigurnosti, već nacionalne (ne)sigurnosti država-članica i nema zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije kakva bi trebala biti i kakva bi trebala funkcionirati u svim aspektima. Što se tiče eventualnog drugog masovnog vala migranata, naravno da je on moguć, rizik je postojan, iako to ne znači da su ovog trenutka indikatori takvi da ukazuju da će on i krenuti. Izbjeglice dolaze stalno, ali to još nije masovni izbjeglički val. I sad imamo determinirajuću situaciju, kaotičnu sirijsku krizu, s neriješenim pitanjem izbjeglica: je li to humanitarno ili sigurnosno pitanje, i s fragmentacijskim politikama članica EU, situaciju s neriješenim odnosom Europske unije i Turske koja je centralna karika u svemu tome.

A položaj Hrvatske u tome svemu? I kad je Dublinski sporazum u pitanju...

- Hrvatska je u Europskoj uniji i kao takva je odigrala efikasnu pozitivnu ulogu u prošlogodišnjem, prvom velikom migrantskom valu. Dublinski sporazum je sad druga stvar, kvote koje su dogovorene one su dogovorene. No koliko će se izbjeglica iz pojedinih europskih država sada vratiti, i hoće li, u Hrvatsku, čini se još nije jasno, precizan broj nigdje nije javno objavljen. Izbacivani su različiti podatci, neki relevantni izvori EU govore o 160.000 ili čak 214.000 izbjeglih osoba koje podliježu relokaciji, pri čemu se za RH spominje maksimalna brojka od 3.500 ljudi. Ranije se baratalo sa 10-ak puta nižim brojkama.

Ima li Hrvatska uopće pravu strategiju za eventualni drugi masovniji val migranata? Vidimo da njih nekoliko tisuća iz Srbije kreću prema Mađarskoj, a mogli bi i prema RH granici, jer ih u Orban u Mađarsku sigurno neće pustiti...

- Ne raspolažem službenim podacima i stoga ne mogu spekulirati o tome, no ako je bila sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na tu temu, onda je logično da je tom pitanju posvećena dužna pažnja, na najvišoj strateškoj razini, ona koju taj problem nameće. Tu uvijek imate u sigurnosnom smislu tri zahtjeva na koja morate dogovoriti - jedan je humanitarno pitanje, jer izbjeglice su uvijek i humanitarno pitanje, drugo je pitanje sigurnosti samih izbjeglica jer one mogu postati meta bilo koga, i treća dimenzija je da morate zadovoljiti ono što se zove nacionalna sigurnost u užem smislu, a to je sigurnost države i hrvatskog društva. Racionalna strategija sigurnosti treba zadovoljiti sva tri zahtjeva

Pa makar i drastičnijim mjerama?

- Gledajte, to je strateško pitanje koje zahtjeva strateški pristup, a koje su proporcije u tom strateškom pristupu ovisi o nizu faktora. Možebitni ozbiljniji izazovi sigurnosti i destabilizacije ne mogu isključiti primjenu mjera usmjerenih prvenstveno na ostvarenje nacionalne sigurnosti, a ne humanitarnih zahtjeva.