Moram pohvaliti izdavačku kuću "Naklada Ljevak" što je odlučila hrvatsku čitateljsku javnost upoznati s nadasve zanimljivim romanom Philipa Kerra “Dama iz Zagreba”.

Philip Kerr (1956.) škotski je pisac koji je, i unatoč tome što je doktorirao filozofiju i pravo na Sveučilištu u Birminghamu, svjetsku slavu stekao tako što od 1989. godine piše sjajne povijesne trilere čija se radnja uglavnom događa u Njemačkoj u tridesetim godinama prošloga stoljeća, odnosno tijekom Drugog svjetskog rata, ali i u vrijeme tzv. Hladnog rata.

Nema dvojbe da je već naslov ovoga romana i više nego intrigantan, pa će svakako pobuditi pozornost hrvatskih čitatelja. Naime, u središtu je radnje romana izvjesna dama iz Zagreba, glumica Dalija Dresner/Sofija Branković, čiji su preci Hrvati (i ne baš, ali, da biste to saznali, nužno je pročitati roman od početka do kraja, vrlo pozorno!), kojoj i sam ministar Joseph Goebbels želi na sve načine ugoditi. Pri čitanju romana uvijek na umu treba imati i jedan od poznatijih stereotipova o tome Hitlerovu ministru, koji se na spomen riječi “kultura” navodno hvatao pištolja (povijest nas uči da takav običaj među ministrima uopće nije tako usamljen kako bi nam se, možda, na prvi pogled, činilo), te da je bio prilično slab na “slavne glumice”. I upravo je taj stereotip jedna od mnogih narativnih strategija u ovome zanimljivom, ali i prilično nedorečenom romanu, gdje su određena rješenja, u najmanju ruku, nelogična, pa i neuvjerljiva. Ovo je roman, između ostalog, i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jer je junak Bernie Gunther (šteta što i svi ostali dijelovi ove složene “romaneskne partiture” nisu na razini opisa/stavova/razmišljanja glavnoga junaka, inače pripadnika njemačke policije) dobio zadatak da pokuša pronaći “oca” slavne glumice/dame iz Zagreba. I ta potraga za “ocem” vodi ga do Zagreba (prilično ironičan opis interijera hotela Esplanade, garniran razgovorom s pravim Kurtom Waldheimom, tada časnikom Wermachta, a koji će samo dvadesetak godina poslije postati generalnim tajnikom UN-a; čudni su uistinu ti Božji putevi), pa preko relativno mirnog Zagreba, preko rijeke Save, do Banje Luke, crkve Petrićevac, gdje svakako pozorno treba pročitati one pasuse u kojima naš junak vodi nadasve zanimljive i poučne razgovore s mudrim bosanskim fratrima, koji se u tim razgovorima i više nego jasno distanciraju i od ustaškog režima i od svih onih pojedinaca koji u tom povijesnom ludilu svjesno ili nesvjesno sudjeluju. No nakon Banje Luke slijedi ono najstrašnije poglavlje romana - posjet logoru u Jasenovcu. Tamo se, u relativno kratkom vremenu, naš junak suočava sa svim onim tragičnim zbivanjima o kojima je i sam, koju godinu prije, imao prilike svjedočiti na istočnoj njemačkoj bojišnici (Poljska, Bjelorusija...). Stoga se uopće ne moramo čuditi što naš junak, koji sve to vrijeme uopće ne skriva svoje antinacističko raspoloženje, gubi svaku iluziju o pravoj prirodi režima u Zagrebu. Stoga bi bilo nadasve dobro da svi naši revizionisti pročitaju ovaj roman, jer će im možda nakon toga biti jasno da se neke stvari iz naše prošlosti jednostavno ne mogu (i, dakako, ne smiju) relativizirati, a još manje pokušaju opravdavati argumentima koji vrijeđaju svaki “zdravi razum”. Jer kako tim opskurnim likovima naših politika, kojih se, zbog mnogih razloga, nikako ne možemo riješiti, objasniti da postoje i oni, a P. Kerr je upravo jedan od takvih, koji, kada o nečemu pišu, onda to ozbiljno i prouče. Ovi “naši”, pak, imaju potrebu da se, s vremena na vrijeme, javno oglase da su još uvijek “živi” (i kome nakon tih njihovih “demonstracija” kiča i političke gluposti objasniti da ti likovi čine krajnje marginalne pojave u našem društvu), pa upravo tom svojom nesnošljivom bukom (i bijesom prema svima onima “drugima”, koji ne dijele njihove stavove o jednoj sramotnoj epizodi naše povijesti) i svojom “modnom vidljivošću” stvaraju posvema pogrešan dojam i u našoj, ali i u stranoj javnosti da su oni, zapravo, mainstream hrvatske politike. Doduše, mi se ne moramo uvijek složiti s odabirom dokumenata, točnije, sa svim interpretacijama tih dokumenata/izvora, ali protiv činjenica (i nekih usvojenih načela, npr. o karakteru NDH) jeftini ideološki trikovi ili romantizacija vlastitih, pa i onih lošijih, epizoda te prošlosti, jednostavno u “bijelom svijetu” ne prolaze.

No vratimo se romanu. Osobno se ne bih složio s konstatacijom nekih kritičara da je “Dama iz Zagreba” najbolji roman Philipa Kerra iz njegove slavne serije o berlinskom detektivu Berniju Guntheru. Tako se piscu koji toliko drži do fakata, štoviše i inzistira na njima, nikako ne bi smjelo dogoditi da u Berlin zajedno dovede Antu Pavelića i Eugena Didu Kvaternika u vrijeme kada potonji odavno više nije politički faktor u NDH. Ima i nekih drugih detalja koji su mi se činili “viškom” i koji su bitno ometali moje “užiće u tekstu”. No, također, bilo je zadovoljstvo ponovo pročitati nešto o odnosu Trećeg Reicha i Švicarske (malo se tu i trgovalo, ali to već znamo), ili o nekim nacistima, koji to i nisu bili, o ljudskim slabostima, o birokratskom umu toliko svojstvenom njemačkom identitetu, koji, naravno, sam po sebi i ne mora biti a priori nešto loše. Ali postoje trenuci, a ratna su vremena jedan od takvih trenutaka, kada biti birokrat i nije baš nešto čime bismo se trebali ponositi. Ima u romanu i citata iz njemačke klasične literature, referenci na velikog W. Goethea, kao i referenci na druge pjesnike i filozofe. Zaključak - roman treba svakako pročitati, ali o nekim stvarima i dobro promisliti i neke stvari dodatno provjeriti.