U mojih više od 300 utakmica koliko sam odigrao u dresu Cibalije bilo je puno slavonskih derbija. Negdje sam pročitao ili čuo podatak kako sam ih odigrao čak 17 te sam zajedno s Leutarom čak rekorder u vinkovačkim redovima, a u samom vrhu sam po broju nastupa ako računamo igrače oba kluba. Naravno, psebno pamtimo svi finalne utakmice, najčešće onu slavnu finalnu. Teško mi je reći da je slavonski derbi “utakmica svih utakmica”. Istina je da je atmosfera uoči njih posebna, ali definitivno po atmosferi u oba grada jedino s čime se mogu mjeriti su gostovanja Hajduka ili Dinama. U tjednu uoči svakog slavonskog derbija bilo je vidljivo da se nešto događa. Atmosfera u gradu bila je vidljivo drugačija od nekog drugog susreta. Na svakom koraku samo se pričalo o tom susretu. Tako je bilo nekada. Situacija je sada nešto drukčija, rekao bih nagore. Ne znam je li zbog činjenice da je u društvu stanje teško ili možda iz banalnog razloga što se danas sve utakmice prenose na televiziji, a u ponudi imate i prijenose iz najjačih liga tijekom vikenda, ali uglavnom činjenica je da je ukupno pao posjet na tribinama. Ipak, i kada općenito nije dobro, te naše utakmice kada su na rasporedu ipak se okupi popriličan broj gledatelja. Gradovi su blizu jedan drugog pa to gledatelji koriste i dolaze na stadione.

Kako je bilo igrati slavonske derbije? Treneri koji su nas vodili uoči ogleda Osijeka i Cibalije nisu imali potrebe posebno nas motivirati, jer se uvijek pokušavalo pružiti najbolje što se u tom trenutku može. Svaka je naša međusobna utakmica bila posebna, neizvjesna i bez obzira na kvalitetu momčadi, nije se znao unaprijed protivnik bez obzira na stanje na tablici, pa tako vjerujem da je situacija i sada. Naši međusobni susreti su uglavnom posebni, a jedna mi se ipak utakmica urezala u sjećanje čim mi netko spomene derbi između Cibalije i Osijeka. Radi se o jednoj kup-utakmici, ali ne onoj koje se prve svi sjete, i navijači Cibalije i Osijeka, nego četvrtfinalnoj koja je odigrana godinu dana kasnije u Vinkovcima. Odigrali smo odlično susret i u 48. minuti vodili s 2:0. Drugi pogodak postigao sam baš ja na ubačaj Marija Meštrović iz kornera. Na moju žalost, u 54. minuti postigao sam još jedan pogodak, ali u vlastitu mrežu. Srećom da smo u uzvratnom susretu, tjedan dana kasnije, odigrali 0:0 u Osijeku i tako se plasirali u polufinale. Ovo je ujedno bila svojevrsna "osveta" za izgubljeno finale sezonu prije u kojem nisam sudjelovao.

Iznad svega mi je drago, što se naših međusobnih susreta tiče, što nakon žestokog sudara na terenu nikad nije bilo među igračima većih problema. Mnogi su ostali prijatelji godinama nakon prestanka igranja, što mogu potvrditi iz osobnog iskustva. Isto tako moram reći kako i klubovi odlično surađuju međusobno u svakom pogledu. Nadam se kako će tako biti i ubuduće, te da će sve ostati i dalje na terenu i u sportskim okvirima.