Nakon tri godine opet ćemo biti svjedoci slavonskog derbija, između Osijeka i Cibalije, i to me ispunjava zadovoljstvom. Za mene kao rođenog Osječanina to je uvijek bila i bit će najvažnija utakmica u sezoni. Dinamo, Hajduk ili Rijeka nikada nisu Osijek doživljavali kao nešto posebno, ali Cibalia nas je uvijek respektirala, isto kao i mi nju. Zato je to za Osijek susret iznad svih drugih. Veže nas toliko toga, a razdvaja nas samo to rivalstvo. Sportski se ne volimo, ali izvan travnjaka se poštujemo. Imam puno prijatelja u Vinkovcima, iako se nisam uvijek tamo najugodnije osjećao. Znali su mi vikati “Smoje, majmune”, jednom mi nisu željeli ni glavu zašiti u Hitnoj pomoći, ali sve to govori u prilog onom što sam rekao - to je veliko rivalstvo. I neka je tako. Samo kada je u normalnim granicama. Rivalstvo je dobrodošlo, ali huliganizam nikako ne spada u njega. Nije mi drago kada dođe do obračuna Kohorte i Ultrasa. Ne moramo se voljeti kada igramo jedni protiv drugih, ali ne trebamo se ni mrziti, jer ipak smo svi mi - Slavonci. Kad su moja sjećanja u pitanju, igrao sam u 14 slavonskih derbija, zabio sam tri pogotka, ali nisu mi baš sve uspomene tako dobre. Jednom sam bio zadužen za čuvanje našeg današnjeg “šefa” Zorana Zekića i zabio mi je hat-trick u Vinkovcima.

Utakmice kojih se najradije sjetim svakako su one iz polufinala Kupa 2012., kada smo izbacili Cibaliju, pomalo i neočekivano. Imali su Vinkovčani tada odličnu momčad, u Osijek su čak došli kao favoriti, a mi smo ih isprašili sa 3:0. Nakon tog susreta bio sam sa svojim, tada sasvim malim, sinom na terenu, otišli smo do Kohorte. Osjećao sam se k'o ozbiljan igrač, ha-ha.

U uzvratu je bilo drame dok Šorša nije zabio valjda najvažniji pogodak u svojoj karijeri, no to mi je sve nekako u magli. Sjećam se samo onog što je bilo nakon susreta, kada smo postali finalisti. Otišao sam na ogradu do Kohorte, a na njoj me je zagrljajem dočekao brat Marin. To je za mene bila, kako bi rekao naš bivši trener Ivo Šušak, čista Amerika, neponovljiv doživljaj!

Želim reći kako slavonski derbi u nama koji smo odrasli u Osijeku ili Vinkovcima uvijek budi velike emocije, ali ne smijemo prelaziti granicu. Ono što nas povezuje mora biti jače. Prvo što mi pada na pamet je Stjepan Vojnić, prerano preminuli mladi navijač Cibalije, kojem se poklonila i naša Kohorta. Poznajem tu obitelj, to je dijete povezivalo naša dva slavonska kluba na razne načine i žao mi je što neće biti sutra s nama. Siguran sam kako će nas gledati s neba i navijati za svoje... Vjerujem u kvalitetan nogometni doživljaj u Gradskom vrtu i neka pobijedi bolji, a to je - Osijek!

P.S.: Pozdrav prijateljima iz Vinkovaca Šinku i Davoru.