Treba li Hrvatska primiti planiranih 1.600 izbjeglica tijekom dvije godine i kako ocjenjujete plan EU?

- Kada govorimo o izbjeglicama, ne govorimo samo o pravnim obvezama na koje se Hrvatska obvezala, kako ulaskom u UN tako i EU - tu je riječ i o moralnoj obvezi koja bi se također trebala smatrati civilizacijskom tekovinom, ali i bazičnoj ljudskosti da se pomogne čovjeku u nevolji. Ako to dovodimo u pitanje, onda se trebaju preispitati i fundamenti kršćanstva te katolička tradicija o kojoj, posebno u posljednje vrijeme, imamo priliku slušati. Iako se korijeni prava na azil vuku još od antičkih naroda, princip davanja utočišta, odnosno azila poslije je prihvatila Katolička Crkva i odigrala značajnu ulogu u njegovu afirmiranju. Danas o važnosti brige, skrbi, ali i solidarnog pristupa izbjeglicama iznimno mnogo govori i piše papa Franjo. Slijedom toga, tužno je slušati izjave i pratiti prijedloge politika od nekih hrvatskih i čelnika zemalja u regiji, ali i od Europske komisije, kojima se ovi ljudi imenuju kao “teret”, pa se onda sukladno s tim i “dijele” oko odgovornosti za prihvat.

Probem koji se nameće je i integracija. Kako to komentirate?

- Hrvatska i sama ima dosta iskustava u pružanju utočišta raseljenim i izbjeglim ljudima, kao što su i građani Hrvatske zaštitu ostvarivali izvan njenih granica. Ratne okolnosti u Hrvatskoj od 1991. do 1995. uvjetovale su raseljenost oko 550.000 interno raseljenih osoba (prognanika) te 150.000 izbjeglica izvan Hrvatske. Ono što je važno za integracijsku politiku je da se integracija shvati kao dvosmjeran proces u kojem sudjeluje i društvo primitka i osoba koja dolazi. Kako se osoba mora prilagoditi određenim društvenim normama, poštovati zakone i slično, tako i društvo mora pokazati razumijevanje i stvoriti uvjete za prihvaćanje tih osoba. Integracija treba obuhvaćati edukaciju, učenje hrvatskog jezika, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, smještaj, kampanje za informiranje javnosti...

Gdje treba smjestiti - rasporediti izbjeglice koje bi Hrvatska prihvatila?

- Dosad smo u integraciji posrtali jer je nedostajao sveobuhvatan pristup. Što se tiče smještaja, trenutno se kroz Radnu skupinu za integraciju stranaca u hrvatsko društvo govori o smještaju u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Važno je da to budu dostojanstveni uvjeti života, da je nužno izbjegavati masovne dugotrajne smještajne kapacitete, kao i da stvaramo odnose u kojima ne postoje rasizam i ksenofobija, u kojima ćemo jezične razlike doživljavati kao bogatstvo i učenje novoga, u kojima ćemo se snažno boriti protiv monopolističkih ekonomskih interesa i siromaštva, te svih oblika ekonomske nejednakosti i nepravde, političkih establišmenta i odluka koje stvaraju podjele među ljudima.(D.J.)