Vezani članci
TEMA TJEDNA: FAŠIZACIJA - ISTINE I LAŽI (I.)
DAVOR GJENERO
O istinama i lažima vezano uz tezu o eskalacije desnog ekstremizma u Hrvatskoj, ideološkim podjelama i strahu od fašizacije zemlje razgovarali smo s povjesničarem, dr. sc. Davorom Kovačićem, višim znanstvenim suradnikom s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Je li u Republici Hrvatskoj na djelu fašizacija društva ili se radi o prljavoj propagandi kojom se plaši javnost? Što o tome kaže povijest?
- Pojedini intelektualci, poglavito povjesničari tzv. lijeve političke orijentacije vjerojatno i u legendi o dolasku Hrvata na ove prostore pod vodstvom petero braće Klukasa, Lobela, Muhla, Kosenca i Hrvata te dvije sestre Tuge i Buge traže zametke “fašistoidnog ponašanja u Hrvata.” Preskočimo li brojna stoljeća koja su od tada prohujala, jedna od referentnih točaka u mapiranju “fašizma u Hrvata” mogla bi biti atentat na srpskog, odnosno jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u francuskom Marseilleu 1934. godine. Naime, tada su “fašistoidne” ustaše, zajedno sa “fašistoidnim” Makedoncima, ubile srpskog, odnosno jugoslavenskog kralja kao osvetu za ubojstvo hrvatskih političkih vođa u beogradskoj Skupštini i višegodišnju velikosrpsku diktaturu. Pritom se zanemaruje činjenica da se srpska dinastija Karađorđević u provođenju diktature na području Kraljevine Jugoslavije, koja je trebala osigurati interese velikosrpske buržoazije, zapravo služila fašističkim metodama ugnjetavanja nesrpskih naroda, a posebno Hrvata. Upravo u godinama poslije tog događaja politički umjereniji knez Pavle je velikosrpsku politiku “batine” zamijenio politikom “mrkve” i u sporazumu s vođom Hrvatske seljačke stranke (HSS) Vladkom Mačekom stvorio kratkotrajnu državnu tvorevinu Banovinu Hrvatsku koja je trebala Hrvatima jamčiti ravnopravan položaj u zajedničkoj državi.
Iako bi se ova dva navedena događaja, zapravo legenda o dolasku Hrvata na ove prostore i marseilleski atentat, mogla svesti pod autorovo “karikiranje fašizma u Hrvata”, upravo poslije raspada Jugoslavije, a samim tim i Banovine Hrvatske dolazi do razdoblja hrvatske povijesti kada takvim “eskapadama” nema mjesta. Naime, 10. travnja 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i autoritarni režim kao inačica sponzorskih totalitarnih nacističkih vladavina u Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Potrebno je istaknuti da je jedan dio Hrvata u prvom trenutku pozdravio osnivanje nove države, a mnogi su se i djelatno uključili u njezino stvaranje, jer je u očima mnogih to značilo rušenje omražene Jugoslavije i mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države. Međutim, ubrzo su takve nade i očekivanja bili iznevjereni.
KRIMEN PRPALE DRŽAVE
Priča se o ustaškim, a prešućuju četnički zločini. Kako to komentirate?
- Uspostavivši NDH u okviru novog poretka ustaški je pokret nesumnjivo počinio genocidna djela, međutim, neprihvatljivo je da se jedan totalitarni pokret koji nije prihvatila većina Hrvata poistovjećuje s cijelim jednim narodom. S druge strane, istodobno je i četnički pokret Dragoljuba Draže Mihailovića imao ništa manje genocidni, nego čak i radikalniji genocidni program istrebljivanja prije svega hrvatskog, ali i ostalih nesrpskih naroda na području zamišljene Velike Srbije. Veličina zločina koji je u okviru takvoga genocidnog programa počinio četnički pokret nije ništa manja od onih koje je počinio ustaški pokret. Pri tome se “zaboravlja” i zanemaruje i da su komunisti, odnosno partizani također u Drugom svjetskom ratu počinili mnogobrojne zločine. Naime, revolucionarni teror pred kraj Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije provođen je u sklopu šireg obračuna s poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu. Na području cijele Europe u tom je razdoblju kraj Drugoga svjetskog rata donio val obračuna s pristašama Trećeg Reicha, ali su stradali i nevini ljudi.
U bivšoj Jugoslaviji Hrvatima se svako malo pripisivala odgovornost za zločine u NDH, pri čemu se kao “argument” uzimao Jasenovac. Kako to komentirate?
- U komunističkoj Jugoslaviji krenulo se i korak dalje, pa je osim uobičajene osvete počeo obračun i s političkim protivnicima koji nisu imali nikakve veze ni s nacistima, ni s fašistima. Unatoč takvim događajima u Drugom svjetskom ratu, “fašizam” je etiketa koja se na ovim prostorima najčešće ili gotovo isključivo veže za hrvatski narod. Poslije završetka Drugog svjetskog rata u bivšoj jugoslavenskoj, a samim tim i u hrvatskoj historiografiji stvoren je ishodišni koncept koji je vezao pojavu ustaškog pokreta i NDH uz “praksu ekstremnog hrvatskog nacionalizma” i u tom je diskursu NDH definirana isključivo kao “rasna”, “genocidna” i “fašistička” tvorevina. Takva definicija NDH funkcionirala je kao “dogma” u nekoj vrsti unificirane jugoslavenske ideologije prema kojoj je svaki pokušaj stvaranja samostalne hrvatske države isključivo djelo hrvatskog “šovinizma” i “fašizma” i legitimizacija terora nad drugim narodima. Prostor poznatoj tezi da su Hrvati “fašisti” i “ustaše” otvarao je problem ratnih žrtava na području NDH koje su počinile ustaše, odnosno ustaški pokret, i ta tema se nije mogla uspostaviti kao predmet sustavne kvantitativne analize istraživanja. Pitanje ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu u bivšoj Jugoslaviji postalo je prvorazredno pitanje i takvo je ostalo do danas. Najveći broj rasprava o ljudskim gubitcima na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu nije znanstveno utemeljen i ima prepoznatljivu ideološko-promidžbenu podlogu. Jugoslavenska publicistika, ali i historiografija, plasirala je knjige u kojima je broj žrtava ustaškog logora Jasenovac dosegnuo mitsku granicu od preko milijun žrtava. Zagovornici teze o genocidnosti Hrvata zanemaruju činjenicu da je tijekom Drugog svjetskog rata na području NDH veliki broj Srba poginuo kao pripadnici četničkog i partizanskog pokreta, a i da su za smrt velikog broja osoba srpske narodnosti odgovorne njemačke i talijanske okupacijske snage.
Osim toga, u socijalističkoj Jugoslaviji optuživanje Hrvata za “fašizam” događalo se i na sportskim priredbama, posebno nogometnim utakmicama na kojima se često zrcale recentna politička zbivanja. U Beogradu potkraj 1952. Hajdukovi navijači, pripadnici Torcide, nazivani su ustašama, fašistima, srboubojicama, bez ikakvih posljedica, odnosno pravnih sankcija za srpske “navijače”. S druge strane, u Zagrebu, u prosincu iste godine, navijači su poslije nogometne utakmice Dinamo - Crvena zvezda za Kup maršala Tita pjevali domoljubne pjesme Lijepa naša, Marjane, Marjane, Još Hrvatska ni propala, Oj ti vilo Velebita, U boj, boj, Junak sam iz Like. Poznati zagrebački odvjetnik Ivo Politeo u obrani je nastojao objasniti da je bila riječ o hrvatskim nacionalnim pjesmama, a ne “ultranacionalnim”, kao što je navedeno u optužnici. U ovom slučaju sedmorica navijača zagrebačkog Dinama bila su osuđena na zatvorske kazne.
DVOSTRUKA MJERILA
Zašto se u 25 godina hrvatske samostalnosti i neovisnosti još uvijek priča u NDH, fašizmu, antifašizmu, a javnost plaši desnim ekstremizmom...?
- Ni poslije raspada socijalističke Jugoslavije i stvaranja samostalne Republike Hrvatske dnevnopolitičko ozračje na žalost nije se umnogome promijenilo. Pri tome treba napomenuti da se nestankom socijalističke Jugoslavije u Hrvatskoj dogodio samo privid promjena. U svim segmentima društva, od akademske i intelektualne zajednice, do brojnih direktora nekadašnjih socijalističkih poduzeća koji su postali njihovi vlasnici i gospodarska elita, Hrvatskom su vladali ili vladaju u velikoj većini pripadnici stare socijalističke elite. U svezi s tim, u javnom se životu s vremena na vrijeme pojavi tema lustracije, odnosno postupak koji se ogleda u utvrđivanja činjenica glede nečije suradnje s komunističkim režimom, u kršenju ljudskih prava i diskvalificiranja za istaknute položaje u javnom sektoru, ali nisu poduzimani ozbiljniji koraci k njezinu provođenju.
Danas smo svjedoci da se u Hrvatskoj svaki nacionalizam, pa čak i domoljublje, u tzv. lijevim krugovima proglašava “fašističkim” i “šovinističkim” manifestacijama. Kada se na fasadama zgrada ili negdje drugdje sporadično pojavi grafit s fašističkim simbolom, s punim pravom dolaze osude sa svih strana, pogotovo one s lijevog spektra društva. S druge strane, kada na nekoj zgradi “osvanu” simboli drugog totalitarizma, onog komunističkog, kao što su crvena zvijezda petokraka, ili kao nedavno iscrtani grafiti u zagrebačkom Studentskom domu “Stjepan Radić”, osude javnosti gotovo potpuno izostanu ili izazovu tek mlake reakcije. Pri tome se u slučaju risanja fašističkih znakova odmah ističe, a s čime se potpuno slažemo, da su to simboli ugnjetavanja i smrti, ali se pri tome namjerno zaboravlja da je i pod komunističkim simbolima ubijeno na stotine tisuća, pa i milijuni ljudi. Slučajno ili ne, zanemaruju se i vrlo vjerojatne činjenice da su “autori” neprihvatljivih fašističkih grafita mladi ljudi, najčešće pripadnici supkulturalnih skupina ili navijačkih nogometnih skupina, “izgubljeni u vremenu i prostoru”, koji, da parafraziramo pokojnog Veselka Tenžeru, imaju s fašizmom veze kao “nogomet s pčelarstvom”.
Na kraju svega izrečenog postavlja se pitanje zbog čega se u Republici Hrvatskoj opterećenoj velikim gospodarskim problemima i gdje pojedine skupine stanovništva vode svakodnevnu bitku za pukim preživljavanjem forsiraju u medijima ovakve i slične teme koje samo još dodatno dijele ionako već ideološki podijeljeno hrvatsko društvo.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
DAVOR IVO STIER:
Hrvatska neće krenuti putem "neliberalnih demokracija"
- Porast populizma i radikalizma fenomen je koji nažalost uzima maha diljem cijele Europe te bi stoga bilo pogrešno kritizirati isključivo 'nove članice'. S druge strane, stvaranje svojevrsne osovine 'neliberalnih demokracija' u srednjoj Europi bilo bi pogubno za viziju slobodne i ujedinjene Europe. Time bi se ojačala pozicija Putinove Rusije, a oslabio položaj srednjoeuropskih država. Nažalost, nova poljska premijerka Beata Szydlo ne shvaća taj geostrateški kontekst i pod njezinim vodstvom Poljska rapidno gubi ugled koji je stekla u vrijeme Donalda Tuska. U tom pogledu Hrvatska je svom srećom u drugoj situaciji, bar zasad. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Tihomir Orešković ugledni su sugovornici u Europi i na Zapadu te u sadašnjem političkom kontekstu predstavljaju svojevrsnu garanciju da Hrvatska neće skrenuti putem "neliberalnih demokracija".
RUŠENJE UGLEDA
Ne radi se o “puzajućoj fašizaciji”, to je opasno pretjerivanje
- Nitko ne želi osporiti da u Hrvatskoj ima sporadičnih pojava koje se mogu svrstati pod termin fašizam, ali to su tek izolirani incidenti kojih ima i u najdemokratskijim društvima. Sve pojave i manifestacije fašizma u hrvatskom društvu treba osuditi i sprječavati, a počinitelje pronaći i najoštrije kazniti. Međutim, danas u Hrvatskoj razne udruge i pojedinci govore o “opasnosti od fašista”, “puzajućoj fašizaciji”, zatim “prijelazu fašizacije hrvatskog društva iz latentne faze u otvorenu” ili “sirovoj fašizaciji društva u svim segmentima i svim nivoima hrvatskog društva”, ne nudeći nikakve utemeljene dokaze, što je činjenično neistinito i zlonamjerno. Suvišno je i napominjati da time obmanjuju domaću i svjetsku javnost i šalju negativnu sliku o Republici Hrvatskoj.
PEĐA GRBIN (SDP)
Opasno je kad ekstremizam postane dio mainstreama
Možemo li govoriti o desnom ekstremizmu u Hrvatskoj posljednih godina i kako se on, pema vašem mišljenju, manifestira?
- Kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europskoj uniji, u posljednjih nekoliko godina svjedoci smo pojave desnog ekstremizma koji se prije svega očituje u netoleranciji prema različitosti. U Europskoj se uniji taj ekstremizam očitovao kroz otpor prema migrantima, pogotovo onima drugih rasa, dok se u Hrvatskoj, zbog naše povijesti i žrvte koju smo podnijeli u nametnutom nam ratu, on prvenstveno očitovao kao otpor ostvarenju propisanih prava određenih nacionalnih manjina. Naravno da to nije jedina manifestacija ekstremizma, svjedoci smo relativiziranja fašističkih pozdrava, znakovlja, relativiziranja zločina. Danas to djeluje kao da se nije ni dogodilo, ali jedan je ministar u ovoj vladi, srećom s izuzetno kratkim rokom trajanja, čak zagovarao ustrojavanje nekakvog registra izdajnika nacionalnih interesa!
Stižu i upozorenja iz EU-a, zamjera se relativiziranje opasnosti...?
- Posljednji su izbori pokazali da hrvatska javnost ipak ne prihvaća taj oblik ekstremizma, bar ne u onoj mjeri u kojoj se to događa u Grčkoj ili Mađarskoj. Puno je veći problem što aktualna vlast zabija glavu u pijesak pred manifestacijama ekstremizma, odnosno da dio stranaka i pojedinaca koji čine vlast potiče takav ekstremizam pa čak i aktivno sudjeluje u prosvjedima protiv neovisnih regulatornih tijela. Upravo to relativiziranje je znatno veći problem, jer omogućava da ekstremizam postane dio mainstreama, da djeluje prihvatljivo.
Stoji li konstatacija o fašizaciji ili je takav zaključak ipak pretjeran?
- Mislim da je termin fašizacija još uvijek prejak, držim da bi termin orbanizacija bio puno primjereniji. Podsjetit ću da je Viktor Orban 2014. godine proklamirao kraj liberalne demokracije i započeo zagovaranje neliberalne države, bazirane na nacionalnim temeljima po uzoru na Putinovu Rusiju ili Erdoganovu Tursku, koje je izrijekom naveo kao primjer! Budući da je fascinacija HDZ-a i Karamarka Orbanom očita, kao i da je njihovo postupanje odraz onoga kojem godinama svjedočimo u Orbanovoj Mađarskoj, jasno je da se i kod nas pokušava preslikati upravo taj primjer neliberalne, dakle, neslobodne države.
Gospodin Goldstein kaže da nije u pitanju fašizacija kao 1941., ali da postoje elementi za zabrinutost, kojima svjedočimo gotovo svakog tjedna. Slažete li se s tim?
- Apsolutno! Orbanizacija o kojoj govorim samo je prvi korak na tom putu k neslobodnoj državi, u kojoj pojedinac smije raditi samo ono što mu se dopusti, u kojoj država određuje što ćemo čitati, što ćemo gledati, što ćemo raditi i kako ćemo razmišljati. Osobno sam politički spektar uvijek doživljavao kao krug u kojem se politički, liberalni centar nalazi s jedne strane. Od njega se možemo odmaknuti malo lijevo ili malo desno i to će funkcionirati. Ali, ako odemo u krajnost i napravimo zaokret od 180 stupnjeva, bilo s lijeve ili desne strane, dolazimo do istog rezultata - totalitarne države. Čini mi se da takav otklon, bar dijelu aktualne vlasti, nije stran, a to se doista očituje na tjednoj bazi, kroz smanjenje državnih potpora kulturi, kroz kadroviranje u javnim medijima, kroz pritisak na privatne medije i tako dalje...
Tko je odgovoran za takvo stanje? Politika? Koja i kakva?
- Naravno da za stanje u društvu odgovornost u najvećoj mjeri snose oni koji imaju i najveći utjecaj na društvene događaje, a to su političari. Prvenstveno oni kojima nije bilo strano poigrati se osjećajima građana koji su stradali u ratu, koji su obespravljeni u miru. Kojima nije bio problem skrivati se iza invalida rata koji su za njih odrađivali prljavi posao. Međutim, u ovom slučaju odgovornost nije samo na političarima, već ju snose i drugi: mediji, ali i građani, jer se sloboda u našem društvu počela uzimati zdravo za gotovo, kao nešto dano, nešto za što se ne treba boriti. Zaboravili smo da smo iz jednog oblika autokracije izišli prije samo 25 godina, a da puni sadržaj pluralističkog, višestranačkog demokratskog društva uživamo tek zadnjih 15 godina. Mi smo naprosto zaboravili kako je lako jednom društvu napraviti korak od demokracije do totalitarizma. Od Brechtove Opere za tri groša do Goebbelsove propagande prošlo je samo pet godina! Upravo je iz tog razloga u ovom trenutku manje bitno tko je odgovoran za radikalizaciju društva, već je puno važnije što ćemo poduzeti da se ta radikalizacija zaustavi.(D.J.)
IVO BANAC (POVJESNIČAR):
Fašizacija u Hrvatskoj? To je potpuna izmišljotina!
U nedavnom gostovanju u Dnevniku 3 HRT-a povjesničar Ivo Banac između ostalog se osvrnuo i na pojedine izjave kao i napise u inozemnim medijima i na portalima kako je u Hrvatskoj u porastu ekstremni nacionalizam.
Banac je odbacio takve konstatacije rekavši kako je cijela priča napuhana, odnosno da je fašizacija Hrvatske, na koju se upozorava, potpuna izmišljotina.
- Gdje nema nacionalističkih ekscesa? Takvi ekscesi rastu u Europi, sjevernoj Americi, itd. Zašto bi situacija u Hrvatskoj po karakteru bila nužno drukčija od onog što se događa drugdje? Ovdje ne govorimo o općim trendovima u Europi, ovdje govorimo o nečemu što bi bilo specifično za Hrvatsku. To se doista ne može dokazati - naglasio je Banac.
Temu navodne fašizacije društva Ivo Banac je obrazlagao i za Jutarnji list (2. veljače), ustvrdivši između ostalog i sljedeće:
- Teško je utvrditi kad je naša ljevica (parlamentarna i izvanparlamentarna) lansirala tezu da je fašizacija u Hrvatskoj već uzela maha. No, ne tako davno, tamo negdje između Josipovićeve 'oslabljene zmije' iz 2012. i Karamarkova 'antikomunističkog manifesta' iz 2015., naravno u Hudelistovoj interpretaciji, krenula je priča o tomu kako je Hrvatska ulaskom u EU do kraja zanemarila nametnutu političku korektnost iz razdoblja pridruživanja u prilog zadriglosti svoga prirodnog, dakako ustaškog, stanja.
Uljuđena Hrvatska, naime, moguća je samo uz jakog skrbnika koji će njezine zločinačke nagone držati pod kontrolom. Ako to nije moguće, postoji Efraim Zuroff, poznat među ostalim i po izjavi da Srebrenica nije genocid, čija je pravna nadležnost globalna i koji posjeduje vještinu predviđanja o tomu što će neprilični ljudi poput Zlatka Hasanbegovića, na svom putu prema sveopćoj degradaciji, reći sljedećeg dana ili mjeseca.
Tako je na osnovi tendenciozne informacije Vojislava Mazzocca, jednog, malo je reći, neodgovornog novinara, neodgovorni Zuroff telefonski doznao da je ministar Hasanbegović 'u jednom intervju (sic) pokazao poprilično razumijevanje za nekadašnjeg velikog muftiju jeruzalemskog (Amina) al-Huseinija i njegova nedjela prije, za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata. U osnovi je rekao da je muftija žrtva povijesnih okolnosti, britanskog kolonijalizma i militantnog cionizma' (index.hr, 3. veljače). Ne kaže se što je Hasanbegović doista rekao, gdje je rekao, ni koji je bio povod njegova kazivanja, a riječ je o tomu da je Hasanbegović samo upozoravao kako se jeruzalemskog muftiju prema potrebi može pretvoriti u 'bezvremenog arapsko-muslimanskog šegrta u Hitlerovu naumu uništenja europskog židovstva', te ga koristiti u 'suvremenoj protupalestinskoj ili protubošnjačkoj promidžbi, ali ne i u ozbiljnoj historiografskoj raščlambi' (Oslobođenje, 2. studenoga 2013.). I doista je tako. Nedavno su upravo izraelski povjesničari i opozicijski lideri oštro kritizirali izjave premijera Netanjahua koji je tvrdio kako je al-Huseini 'dao Hitleru ideju o istrebljenju europskih Židova u vrijeme Drugog svjetskog rata' (The New York Times, 22. listopada 2015.), što je dakako besmisao.
(...) Naravno, Hrvatska nije jedino poprište kulturnih ratova. Miri Regev, izraelska ministrica kulture i športa, poznata po kampanji 'lojalnost u kulturi', prekinula je državne subvencije ustanovama koje potkopavaju Izrael kao židovsku i demokratsku državu. Za neke je to fašizam, ali ne zaostaju ni oni koji podržavaju ministricu. Isi Leibler, kolumnist Jerusalem Posta i liberalni kritičar židovskog vjerskog ekstremizma, primijetio je da ministrica 'nije željela zabraniti takve djelatnosti, ali je odbila uporabu novca poreznih obveznika onima koji omalovažavaju državu'. Dodao je kako je povod bila subvencija drame koja je slavila otmičara i ubojicu izraelskog vojnika Moše Tamana: 'U ovom slučaju nije bilo ni nagovještaja bojkota; samo logična tvrdnja da vlada nije obvezna financirati demonizaciju nacije. Ipak, Regev je optužena da djeluje kao komesar i guši slobodu govora... Nevjerojatno, u trenutnoj izraelskoj prosvjetnoj areni ima onih koji kritiziraju ulijevanje ljubavi za Izrael kao nešto nacionalističko ili, čak gore od toga, kao pokušaj promicanja domoljublja - neugodne riječi u leksiku krajnje ljevice' (The Jerusalem Post, 31. siječnja). Bit će da je fašizacija u lijevoj političkoj retorti svuda toliko poodmakla da se od 'fašista' ne vidi pravi fašizam.(Priredio: D.J.)
IGOR VUKIĆ (DRUŠTVO ZA ISTRAŽIVANJE TROSTRUKOG LOGORA JASENOVAC)
Nema fašizacije, riječ je o isforsiranoj propagandi
Je li ili nije na djelu fašizacija Hrvatske?
- Ne, u Hrvatskoj nije na djelu nikakva fašizacija. Hrvatska je slobodna demokratska zemlja s funkcionirajućim tržištem, članica Europske unije i NATO-a. U njoj postoje slobodni mediji, dakle oni koji su izvan Vladina utjecaja. U takvoj zemlji moguća je javna rasprava o svemu iz sadašnjosti i prošlosti. Premda se u nekim obiteljima, radnim sredinama, u političkim strankama i drugdje mogu primijetiti pojedini element fašizma (poput traženja “žrtvenog jarca”, odnosno krivca za vlastite neuspjehe), takve pojave su zanemarive u odnosu na cijelo hrvatsko društvo.
Tko onda javnosti i zašto nameće takvu tezu?
- Oni koji bi htjeli da nema rasprava o kontroverznim temama jer im one ugrožavaju neke konkretne interese. Primjerice, da budu arbitri u ocjenjivanju političkih ili povijesnih događaja, od čega se može dobro živjeti. Zatim, neki se ljudi teško emotivno i svjetonazorski opiru preispitivanju teza koje su iz doba socijalizma preživjele sve do danas. Takvi su slučajevi najčešće vezani uz razdoblje Drugog svjetskog rata, uz Nezavisnu Državu Hrvatsku i poratno vrijeme. Iako se u Hrvatskoj pojavljuje sve više ozbiljnih i utemeljenih knjiga i znanstvenih članaka o tom razdoblju, potrebno je još dosta istraživati, raspravljati i razvijati dijalog kako bismo se približili realnijoj slici i odmaknuli od komunističke propagande koja još u tom području dominira u javnosti, bar u većem dijelu medija. Jedna od tih tema je i jasenovački logor u različim razdobljima. Da ne duljim, zainteresirane upućujem na našu knjigu “Jasenovački logori - istraživanja”, objavljenu prošle godine (autori Horvat, Vukić, Pilić i Matković) ili našu internetsku stranicu www.drustvojasenovac.wordpress.com.
Vidimo da i iz EU-a dolaze upozorenja, kako to komentirate?
- Vjerojatno se kod dijela promatrača iz Europe radi o nedostatku kvalitetnih informacija, odnosno oslanjanju na podatke koji su, kako sam već rekao, godinama pripremani u komunističko-jugoslavenskom propagandnom stroju. Ljudi iz demokratskih zemalja naviknuli su na polemike i kad im se pokažu utemeljeni, autentični podatci, spremni su ih prihvatiti ili bar o njima ozbiljno razgovarati.
Radi li se o objektivnoj opasnosti ili isforsiranoj propagandi?
- Ako mislite na one koji govore o fašizaciji, onda je doista riječ o isforsiranoj propagandi. Hrvatsko je društvo dovoljno snažno da se odupre svakom političkom nasilju. A sve ostalo je - demokracija. Povijest, kaže se, pišu pobjednici. E, pa sad je pobjednik demokracija, red je da i ona u miru istraži i napiše svoju povijest - zaključuje Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.(D.J.)