Ne možeš zabraniti tradiciju, živa je riječ jača od “policijskog pendreka”, tako je uvijek bilo, i kad su vremena bila surovija od ovih današnjih, a i danas je tako, kad ipak živimo u demokraciji pa i na bećarac valja gledati kao na slobodu govora, između ostalog, sviđala se ona nekome ili ne sviđala.

Da, o bećarcu je riječ, a time i o pjesmi, koja se našla na stupu srama. Premda o tome svi znaju sve, nije zgorega podsjetiti se tog bizarnog događaja još jednom. Dakle, “slučaj bećarac”, odnosno suđenju Valpovčaninu Branimiru Čolakoviću (24) zbog pjevanja bećarca kojim je uvrijedio belišćansku policajku, bio je prvorazredna medijska senzacija 2015. godine. Raspjevanog Šokca Branimira prijavila je za prekršaj lokalna policajka jer se osjetila prozvanom u pjesmi (bećarcu). Uglavnom, Branimir Čolaković će zasigurno cijelog svog života pamtiti 28. lipnja 2015., kada je u mimohodu folklornih skupina na najvećoj kulturnoj manifestaciji amaterskog stvaralaštva Valpovštine “Ljetu valpovačkom” zapjevao danas vjerojatno najpopularniji i najpoznatiji bećarac - “Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi! Što j' u pjesmi to se pjevat smije, lud bi bio 'ko bi zamjerio!”

I eto ti vraga, to je čula i duboko se našla povrijeđena policajka Policijske postaje Belišće Marija Iličić, pa se Branimir morao pojaviti na sudu.

Javnosti je postupak belišćanske policije glasnogovornik PU osječko-baranjske Darijo Premec opravdao između ostalog u službenom priopćenju sljedećim riječima: “Kad pojedinac iskoristi takvu manifestaciju da se na omalovažavajući i ponižavajući način obrati policijskom službeniku riječima javne poruge, policija je dužna reagirati i temeljem toga išlo se na optužni prijedlog.”

Cijeli slučaj s neskrivenim su zanimanjem pozorno pratili svi domaći mediji, a društvene mreže “užarile” su se od brojnih komentara i ocjena slučaja koji je zgrozio javnost, ali koji je na kraju završio u korist optuženog Čolakovića koji je bio oslobođen svih optužbi. Da je kojim slučajem bilo drugačije, u HKUD-u Valpovo 1905. bili su spremni iduću manifestaciju “Ljeto valpovačko”, zajedno sa svim sudionicima, realizirati u šutnji i bez pjesme - u znak protesta zbog osude bećara i bećarca. No, bez obzira na sve, čini se da će se posljedice ovog slučaja još duže vrijeme osjećati na domaćim pozornicama, folklornim i drugim manifestacijama Hrvatske, u kojoj je više od 450 folklornih ansambala koji nastupaju na više od 100 različitih smotri kulturnog tradicijskog stvaralaštva i koji su nakon pokretanja sudskog spora bili u nemaloj dvojbi oko toga što se ubuduće u takvim prigodama smije, a što ne smije izvoditi, i tko će se tom prilikom naći uvrijeđen i prozvan.

I estrada, koja je pozdravila oslobađanje bećara i bećarca, jednoglasna je bila u svojim ocjenama kako Branimir izvođenjem bećarca nije imao namjeru nikoga povrijediti te kako je riječ o apsurdnom sudskom sporu u kojem je otpočetka bilo izvjesno da će biti nemoguće dokazati na koga se bećarac odnosio, jer je on u pravilu uvijek višeznačan i može se tumačiti na različite načine. S tim su se složili i Stjepan Jeršef Štef koji je od početka postupka javno iskazivao podršku Branimiru Čolakoviću, Miroslav Škoro koji je i sam imao neugodnosti i prozivanja zbog svojih pjesama, te Šima Jovanovac koji je naglasio da se ovim postupkom nije vodio spor protiv bećarca, nego protiv Branimira osobno, te da mu je njime učinjena velika nepravda zbog koje će on snositi trajne posljedice.

Bilo kako god, farsa je okončana i bećarac ide dalje. Drugim riječima, bećarac se pokazao žilavim i otpornim na pokušaje da ga se, kao u konkretnom slučaju, proglasi krivim zbog vrijeđanja. Srećom, sve se dobro završilo za bećarac, čija je pojava na optuženičkoj klupi dovela u pitanje opstojnost hrvatske nematerijalne kulturne baštine pod zaštitiom UNESCO-a. To bi trebala shvatiti i ona “uvrijeđena” policajka (uz dužno uvažavanje prava da sama o bećarcu misli što želi), kao i svi drugi kojima je bećarac “trn u oku i ušima”.

Vratimo se dakle bećarcu ponovo, toj urnebesno zabavnoj i duhovitoj tradicionalnoj glazbenoj baštini, koja iznova odzvanja upravo posljednih tjedana, u kontekstu aktualnih maškara, poklada, buša, karnevala...

Ili, kako to piše u svojoj tjednoj kulumni za Glas Slavonije, naš Šokac bać Iva iz Županje: U poklada sve je dozvolito! Iznova se bećarac dotiče svega i svačega, možda i još žešće nego prije, a baš su pokladni dani bogomdana prigoda da se svi oni koji bećarac pjevaju i koji pišu bećaračke stihove dodatno razmašu, pod maskama ili bez maski, jer takvo je vrijeme, vrijeme sveopćeg ludila, hedonizma i maškarada. Vjerojatno će se i Branimirova izvedba o “policajki” opetovano ponavljati, bez obzira na potencijalnu mogućnost da opet netko nekoga prijavi za vrijeđanje i prozivanje.

Između ostalih, bećarce vezane uz poklade pjevaju i bećari iz osječke udruge Šokačka grana, Davorski pokladni bećarac izvode Slavonske lole, kao i KUD Berda iz Brestovca pokraj Požege. Ljubitelji slavonskih maškaranja svake godine na poklade pohode Donju Bebrinu, jer bećarac kaže: “Poklade su da se veselimo, a korizma da se žalostimo.”

Doduše, nisu svi slavonski pokladni običaji popraćeni bećaračkom pjesmom, ponegdje se više priča nego što se pjeva, ali i kad se pjeva i kad se priča, riječi su uobičajeno ubojite i ne biraju koga će pecnuti, počevši od političara i vlasti preko kojekakvih negativnih pojava u društvu, u susjedstvu, selo i gradu, do klasičnih aluzija na život općenito, uključujući i dakako erotiku i seks.

Sve u svemu, nakon nepotrebne afere u kojoj se ni kriv ni dužan, prema mišljenju mnogih, zatekao Branimir Čolaković, pretkorizmene pokladne veselice dale su dodatni zamah pjevanju bećarca, čak i tamo, u onim selima, gdje se inače za vrijeme lokalnih maškarada bećarac dosad nije čuo. Ali sad se čuje, pa neka mu budućnost bude i dalje svijetla. Dobro, možda se baš i neće prečesto čuti stihovi poput “Oj da mi je bar jednom u viku, milicajca uvatit za jajca“ ili pak ponovo “Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi”, ali i kad se čuju, nema problema, sve je to dobra zafrkancija, veselica i zabavnica, koja ne vrijeđa ničije osjećaje. Jer bećarac je Slavoncu, Šokcu, u krvi, a tko to ne razumije, nema mu pomoći.

Pišu: Darko JERKOVIĆ/Lidija ANIČIĆ