Poznata glumica Marija Škaričić nedavno se vratila na male ekrane RTL-a u humorno-dramskoj seriji “Horvatovi”, koju možemo gledati od ponedjeljka do četvrtka u 20.05 sati. Osim o najnovijem projektu, porazgovarali smo i o drugim zanimljivim temama, a Mare, kako ju odmilja zovu obitelj i prijatelji, govori i o razlikama u tretmanu žena i muškaraca u glumačkom poslu.

Nekoliko godina pauzirali ste od filmova i serija, čemu ste se posvetili od posljednjeg snimljenog projekta? Kako ste se odlučili snimati “Horvatove”?

- Pauzirala jesam, ali ne zato što nisam htjela snimati nego jednostavno nisam dobivala ponude ni pozive, osim za dva kratka filma meni dragih redatelja Saše Bana i Ivana Sikavice. Radila sam sa studentima na akademiji, to je moje radno mjesto koje jako volim. Ali vidim da ne mogu biti samo pedagog, barem ne još. “Horvatovi” su došli, pozvana sam na audiciju, dobila sam ulogu i prihvatila.

U novoj seriji igrate učiteljicu Nikolinu, dijelite li neke osobine s tim likom i možete li se poistovjetiti s njom?

- Ne mogu se baš poistovjetiti. Mogu se igrati s njom. Karakteri u ovoj seriji jesu prepoznatljivi i temeljeni na osobinama koje su u svima nama, ali su motivacije, situacije i odnosi zbog prirode žanra ipak blago pomaknuti ili bolje rečeno, naglašeniji nego u tzv. stvarnom životu. Što se moje uloge tiče, Nikolina zna biti vrlo cinična i stroga a opet mekana, što mi nije potpuno strano (smijeh).

Zašto će se “Horvatovi” svidjeti svim generacijama?

- To vam ne mogu reći, nije pristojno. Ja se nadam da će se svima svidjeti jer nakon dugo vremena imamo seriju u kojoj ima svega za sve, od odnosa, situacija i odrastanja djece iz osnovne, zatim srednje škole, odraslih koji imaju svojih problema sa samima sobom i svima oko sebe, zavrzlama, nesporazuma, svega.

Zanimljivo je to da jednu epizodu snimate gotovo četiri dana. Je li tempo naporan, kakva atmosfera vlada na setu?

- Tempo je vrlo naporan, ali ja zapravo nemam problem s tim. Nikolina je dosta velika uloga, ali ne toliko da moram biti na setu baš svaki dan po dvanaest sati, tako da stignem predahnuti. Da moram, vjerojatno bih bila puno umornija. Ali mislim da mi ni to ne bi preteško palo. Volim zdrav umor nakon poštenog radnog dana.

Postoji li mogućnost da biste neku seriju, možda i “Horvatove”, snimali godinama, ili se radije ne biste obvezivali na tako dugo razdoblje?

- Nemam odgovor na to pitanje, ovisi o puno toga.

U seriji “Bumerang” tumačili ste povučenu šminkericu Irenu, koja je vrlo rijetko nešto progovorila. Iako mnogi misle da je tako najlakše, upravo su takve uloge veliki izazov, zar ne?

- Iskreno, voljela bih jednu dobru filmsku ulogu u kojoj neću progovoriti ni riječi, a morat ću reći puno toga. To bih baš rado isprobala.

Koja je filmska uloga bila prekretnica u vašoj glumačkoj karijeri? Što se otad promijenilo?

- Moja prva velika uloga u filmu “Ta divna splitska noć”. To je bilo neko “probijanje leda”, u svakom smislu. Puno sam radila na tome, usudila sam se izraziti hrabrije i neposrednije i stekla neko temeljno povjerenje u sebe i osjećaj da se mogu baviti tim poslom. Ali danas se teško mogu povezati s tadašnjom sobom. Zadnje tri godine toliko sam malo radila da sam u nekim trenucima mislila da uopće više nisam glumica, štogod to značilo. Na neki se način osjećam kao na početku, ali s jedanaest godina više, što mi je zanimljivo i zastrašujuće istovremeno. Trenutno sam sama sebi veća nepoznanica nego što sam ikad bila.

Vjerujete li u tradicionalne uloge za žene i muškarce? Da ste muškarac, što mislite koliko bi se vaša karijera drukčije razvijala?

- Ne znam točno kako bi se razvijala, ali sam sigurna da bi bilo drugačije. Ogromna je razlika u tretmanu muškaraca i žena, u svim segmentima društva pa tako i u ovom poslu. Ja u to ne vjerujem i ne podržavam to, ali zaludu mi što ja o tome mislim, tako stvari stoje. Žene imaju puno manje prostora i društvo u kojem živimo puno je više okrenuto fizičkom izgledu žene. S muškarcima nije tako, oni imaju puno više prilika i prostora da pokažu svoju osobnost dok je fizički izgled manje važan, ako su karizmatični, percipirani su uglavnom kao “face” i “genijalni frajeri”. Dobra glumica, naravno, mora imati i osobnost, ali je ipak poželjno da zadovoljava određene fizičke gabarite.

Možete li dati neke konkretne primjere?

- Zamislite nekoliko naših poznatih i uspješnih filmskih glumaca i glumica iste generacije i postavite ih u jednu liniju, glumce s jedne, a glumice s druge strane. Među glumcima bit će vjerojatno jedan vrlo nizak i debeljuškast, drugi jako visok i mršav, treći će biti i visok i pozamašne kilaže, četvrti srednje visine i zgodnjikav, peti opet nizak i mršav, a lica većine njih nećemo moći nazvati klasično lijepima. Ali su izvrsni, zanimljivi i stvarno su face. E, sad pogledajte pet glumica. Tu su stvari malo drukčije. Svaka je jedinstvena i izuzetno darovita i zanimljiva, ali će se visina vjerojatno kretati između 165 i 175 centimetara, a najkrupnija neće imati više od 65 kilograma. Jedna je crnka, druga brineta, treća riđa, četvrta blond, jedna ima malo pravilnije crte lica, a druga malo duže noge, ali tu su negdje. Svaka izgleda privlačno sa šminkom i u lijepoj haljini i nema teoretske šanse da bude jednako toliko uspješna te redateljima i publici poželjna s recimo trideset kilograma ili dvadeset centimetara više. I samim time su više zamjenjive međusobno od svojih muških kolega. Razumijete što želim reći? To je jednostavno tako.

Što mislite, zašto neki talentirani glumci odustaju od svojih snova i ambicija, a oni koji nisu nadareni žele postići više nego što je realno?

- Ovo mi je jedno od najdražih pitanja ikad postavljenih u nekom intervjuu! Rijetko se o tim stvarima priča, gotovo nikada, a zaista se ovo što ste istaknuli nerijetko događa. Nije pravilo, ali se događa. Ne znam točan odgovor, mogu vam samo reći kako ja to vidim. Mislim da se to ne događa samo u glumi, posvuda vidim slično načelo, ali što se glumaca tiče, po meni oni koji su zaista dobri to ne mogu biti bez određenog stupnja osjetljivosti i prije svega, osviještenosti. To podrazumijeva i svijest o vlastitim ograničenjima i manjak potrebe za napuhavanjem slike o sebi. Ako nešto u sebi zaista imaju, nemaju potrebe pokazivati da to imaju. Ponekad su čak i vrlo skromni i pretjerano samokritični, ne vjeruju da zapravo vrijede pa se povlače i zatvaraju. Neki ljudi koji talent u sebi nemaju i nisu sebi spremni priznati da nemaju, onda taj manjak nastoje kompenzirati ego mišićima. Želim samo još jednom naglasiti da ne mislim da je to pravilo, postoji puno darovitih ljudi koji svoju darovitost poštuju, zahvalni su što ga imaju i zdravo ga i opušteno razvijaju. To mi se čini vrlo zdravim. Ali prekompleksna je ova tema za nekoliko rečenica, o ovom bi se moglo danima razgovarati.