Nagrađivani romanopisac Nic Pizzolatto, autor zbirke “Odavde do žutog mora” i romana “Galveston”, podrijetlom je iz jugozapadne Louisiane, a vuče talijanske korijene. Odrastao je u siromaštvu, u radničkoj katoličkoj obitelji, okružen nasilnicima i pijanicama, što je na njemu ostavilo traumatične posljedice. Bježeći od stvarnosti, vrijeme je provodio u prirodi i tako se počeo zanimati za umjetnost. Studirao je književnost na nekoliko sveučilišta, prije nego što je 2010. otišao za scenarista. U međuvremenu je četiri godine radio kao barmen u Austinu (Teksas). Njegova fikcija dosad je prevedena na pet jezika, uključujući francuski, njemački, španjolski, japanski i talijanski. Nakon što je 2011. napisao scenarij za dvije epizode serije “Ubojstvo”, počeo je razvijati vlastiti projekt “Pravi detektiv”, koji je već u prvoj sezoni stekao kultni status, zauzevši vrhove top-lista svih ozbiljnijih TV kritičara 2014. godine. Dok se čeka odluka HBO-ovih čelnika o daljnjoj sudbini serije, čija je druga sezona upravo u tijeku, Nic je angažiran na filmu “Sedmorica veličanstvenih”, remakeu istoimenog klasika iz 1960., koji će premijeru doživjeti 2017. godine. U nastavku iz prve ruke doznajte brojne zanimljivosti i tajne sa snimanja “Pravog detektiva”.

Postoji li neka veza između priča koje su tema prve i druge sezone “Pravog detektiva”?

- Ne postoji veza između same priče i likova jer smo se u drugoj sezoni posvetili nečem potpuno novom. Ono što im je zajedničko svakako su senzilibilitet i vizija, premda se radnja druge sezone odvija u složenijem svijetu.

Ranije ove godine spomenuli ste da druga sezona govori o “jakim ženama, lošim muškarcima i tajnoj povijesti prijevoznog sustava SAD-a”. Je li to još uvijek tako?

- Nažalost, nije. U svakom slučaju tu su jake žene i loši muškarci, ali nema tajne povijesti prijevoznog sustava SAD-a. To je bio komentar koji sam dao jako rano, dok je druga sezona još bila u povojima. Taj zaplet sam odbacio kako bih se posvetio profiliranju likova i prizemnijoj krimi-priči. Složenost te priče o povijesnoj zavjeri odvlačila je pozornost s likova i njihove stvarnosti, a upravo je na njima da oblikuju cijeli taj zamišljeni svijet i ispičaju priču, pa sam na kraju odustao od incijalnog koncepta.

Prošla sezona imala je senzibiltet gotskih horora. Hoće li i ova biti takva?

- Senzilibilitet južnjačkog horora odgovarao je opustošenom pejsažu Luisiane, ali nije se činio prikladnim za mjesto radnje druge sezone. Novi pejsaž imas svoju estetiku i neke drugačije, podjednako uznemirujuće odlike. Iako nema ničeg tajanstvenog, mislim da nova sezona nudi uznemirujuću atmosferu, a svaki od likova bori se sa svojom mračnom stvarnosti.

Recite nam nešto više o glazbi korištenoj u foršpanu.

- Radi se o jednoj od nekoliko originalnih pjesama za koje je zaslužan T Bone Burnett. U ovoj sezoni originalna glazba svakako ima mnogo veću ulogu, razlog ćete najbolje shvatiti ako pogledate samu seriju. Sve pjesme poslije će biti objavljene.

Čini se da postoji odmak od strukturnih odlika koje gledatelje povezuju s prošlom sezonom - napuštena je dinamika partnerskog odnosa i radnja koja se odvija u dva vremenska razdoblja. Je li to bio incijalni plan ili se priča jednostavno razvila u tom smjeru?

- Odlično pitanje. Mislim da je odgovor na to - pomalo i jedno i drugo. Bili smo svjesni toga da se ne želimo ponavljati i da samo snimimo istu priču u drugom okruženju.

Ali, s druge strane, sve opcije su otvorene. Puštam da me priča i likovi povedu, i kod takvih stvari nikad ne podvlačim crtu. S brojem likova razvijala se i složenost njihovih odnosa pa je integriranija linearna struktura bila bolji izbor. Isto tako, smatrali smo da se ne trebamo oslanjati na prošlost ako radimo nešto novo. Htjeli smo krenuti ispočetka.