V elik dio učenja životinja počiva na načelima operantnog uvjetovanja. To se odnosi i na pse, jer uviđaju da određena ponašanja rezultiraju određenim posljedicama. Stoga odabiru one radnje koje im donose željene rezultate, odnosno prestaju s onima od kojih nemaju koristi.

Psi, kao i ostala živa bića, teže ugodi. Oni neće trošiti energiju na nešto što im izaziva neugodu. Neprestano uče, prilagođavajući svoje ponašanje posljedicama. Pas se ponaša u skladu s onim što voli raditi, a to nerijetko uključuje one aktivnosti koje nama ljudima smetaju, poput skakanja, uzimanja hrane sa stola i sl. No pas će to nastaviti dok god nema valjan razlog prestati. Naše nezadovoljstvo može samo pogoršati situaciju. Također često nesvjesno potičemo upravo ona ponašanja koja nam smetaju, uvjereni da činimo suprotno. Na taj ih način samo ohrabrujemo da situacija postane lošija.

Učenje pozitivnim poticajem je učenje temeljeno na znanstveno dokazanoj teoriji učenja. Ono ne uključuje bilo kakve oblike fizičke prisile, boli i zastrašivanja, tj. averzivne metode rada, koje se smatraju neučinkovitim, nehumanim, izazivaju niz popratnih učinaka poput frustracije, tjeskobe i agresije, dovode u pitanje sigurnost ljudi i okoline te, dugoročno gledajući, narušavaju dobrobit životinje i njezin odnos s čovjekom.

Od davnina se kažnjavanje smatralo neizostavnim dijelom odgoja, kako djece tako i životinja. Razlog tomu jest što se fizičkim kažnjavanjem uglavnom trenutno zaustavlja neželjeno ponašanje. No česta primjena sile smanjuje njezinu učinkovitost. Da bi ostala naizgled djelotvorna, kazna mora pojačavati svoj intenzitet. To znači da primjena sile mora biti sve jača. Tako se pojačava vjerojatnost pojave psećeg agresivnog ponašanja bilo prema osobi od koje dobiva kaznu bilo prema nekome trećem u njegovoj neposrednoj blizini u trenutku kažnjavanja. Također, ako se prečesto verbalno kažnjavae, i k tomu nediskriminativno (uvijek isti oblik kazne za različite prijestupe), verbalno kažnjavanje može postati neučinkovito i pojačati neželjeno ponašanje. Također, kazna je usmjerena na ono što je u psa neprihvatljivo, ne nudeći pritom model ispravnog ponašanja. Kazne uče psa što ne smije, a ne i ono što bi trebao raditi. Na primjer, ako kažnjavate psa koji reži na drugog psa, on će naučiti da prisutnost drugog psa donosi nešto loše (vašu kaznu), zbog čega će se samo pojačati njegovi negativni osjećaji prema drugom psu. Također će pas učiti da nije dobro biti u vašoj blizini i sve manje će vam vjerovati. Rezultat takvog vašeg odnosa primijetit ćete i u drugim situacijama i okolnostima, poput pozivanja psa k sebi, jer će radije odabirati zanimljivosti koje mu pruža okolina nego dolazak k vama. Osim toga, ustrajati na tome da pas treba samo prestati režati potencijalno je opasno. Nerežanje nužno ne znači da se uistinu i smirio.

Takve situacije mogu biti opasne za vas i okolinu jer na vašu agresiju pas također može uzvratiti agresijom.

Ponekad takve averzivne metode rada izgledaju učinkovite. Na primjer, vodič sa psom se približava drugom psu i korigira ga (verbalno ili fizički) radi sprječavanja eskaliranja određenog ponašanja. Što su više bliži drugom psu, korekcije moraju biti češće i jače. Ako pas “sluša“, on zapravo samo potiskuje svoje reakcije kako bi izbjegao neugodne reakcije vodiča. Skrivena opasnost takvog pristupa je u tome što sve može izgledati dobro dok god je pas na povodcu i vrlo blizu vodiča. Takva slika stvara krivu predodžbu da je problem riješen. No ako je pas bez povodca ili malo dalje od vodiča (jer kaznu povezuje s vodičem), ili je prisutnost drugog psa preintenzivna da pas ipak mora izabrati reagirati zbog prevelike navale adrenalina, posljedice mogu biti kobne. Stoga takav način rada samo maskira problem dok jednom ne eskalira.

Između ostalog, svakim nakupljenim bijesom može doći do zamjene jednog nepoželjnog ponašanja drugim nepoželjnim ponašanjem ili izazvati psihosomatske bolesti.

Jedina ispravna kazna, ako se takav način uopće može nazvati kaznom, ona je koja psu daje do znanja da završava nešto dobro. Temelji se na uskraćivanju nekog ugodnog iskustva. Odnosno, psu nije dana nagrada nakon radnje koju je obavio, što ga obeshrabruje da nastavi tu istu radnju. Na primjer, ignoriramo ga kad želi skočiti na nas. Odgojna poruka koju ovaj oblik kažnjavanja nosi jest da je povlastice potrebno zaslužiti prihvatljivim ponašanjem. U primjeni te vrste kažnjavanja bitno je da je ta povlastica psu važna te da se ne provodi prečesto jer će izgubiti na djelotvornosti.

Iz svega navedenog vidljivo je da je jedini ispravni i poželjni način komunikacije sa životinjama onaj pozitivni. Za pravilno učenje i odnos nužno je potkrepljivati poželjna ponašanja, odnosno omogućiti razvoj nekog drugog ponašanja, onog pozitivnog.(Škola za obuku pasa “Prias”)