Lijepa kanadska glumica Kristin Kreuk, najpoznatija po ulogama u TV serijama “Ljepotica i zvijer”, “Smallville” i “Edgemont”, vrlo detaljno priča o božićnim uspomenama iz svog djetinjstva.

- Božić je oduvijek bio moj omiljeni praznik i gajim prekrasne uspomene tijekom odrastanja u Kanadi. Kad sam bila školarka, blagdane sam još više voljela zbog zimskih raspusta koje sam iskoristila za druženje s prijateljima i obitelji. Osim toga, moj rođendan pada baš u vrijeme blagdana. To je obiteljsko vrijeme, ali i pravo vrijeme za samoispitivanje. Vani je hladno i ne izlazite često, što je idealno za ostati unutra i razmisliti o protekloj godini. Naši praznici bili su prepuni smijeha i veselja uz slušanje božićne glazbe i gledanje prigodnih filmova. Na Badnjak bismo kitili božićno drvce, iznad kamina objesili velike čarape za darove, a pred spavanje ostavljali kekse i mlijeko za Djeda Mraza. Slasna božićna večera uvijek je uključivala moju tada omiljenu hranu, puricu, koju više ne jedem, ali sjećam se kako mi je bila ukusna - kaže Kristin na početku svoje blagdanske priče te nastavlja govoriti o dragim božićnim uspomenama.

Moja baka bila je moj heroj. Budući da je u životu prošla kroz mnoge nevolje, skupljala je stvari i nikad ništa od toga nije bacala. Za mene, moju mlađu sestru Justine i naše rođake vrhunac Božića bilo je otvaranje njezinih darova, sve do one godine kad je preminula. Nikad niste znali što ćete dobiti od nje. Običaj joj je bio poklanjati stvari koje joj više nisu bile potrebne, bio to njezin korišteni ruž za usne koji je mislila da će mi dobro pristajati, bila to napola pojedena kutija keksa.

Jedna od najljepših uspomena koje imam, a pamtim uistinu mnoge, upravo je ona kad me sestra probudila u tri sata i inzistirala da počnemo otvarati sve poklone ispod jelke. Roditelji su čuli šuškanje i ustali da vide što se događa. Uspjeli su ih sve ponovno zapakirati i spasiti dan. Zahvaljujući tome i baki koja je nehotice ispustila puricu na pod, bio je to zanimljiv dan. Kad je riječ o 'normalnijim' uspomenama, pamtim našu veliku obitelj nagomilanu ispred kamina dok slušamo predivne božićne pjesme Michaela Boltona. Svaki put kad čujem tu glazbu gotovo mogu namirisati jelu, kolače i puricu.

Najgori dar bio je svijetloplavi dječji skafander za moju lutku Kupusić. Ušuljala sam se u mamin ormar kad sam ga ugledala. Bio je grozan čak i za lutku, ali osjećala sam se toliko loše što su tata i mama potrošili novac na tako loš poklon da sam se zaletjela niz stepenice u prizemlje, sjela joj u krilo i rekla da jako želim svijetloplavi dječji skafander za moju lutku. Laknulo mi je kad se nasmijala, jer sam mislila da sam je oraspoložila, potpuno nesvjesna da sam se zapravo izlanula za prikradanje u njihovu spavaću sobu.

Svake godine u osnovnoj školi imali smo program razmjene poklona nazvan “Tajni Djed Mraz“. Jedne godine u razredu imali smo učenika na razmjeni koji nikad nije slavio Božić. Izvukao je moje ime i na kraju mi darovao šampon za kosu “Finesse“.

Doslovce najslađi dar bio mi je onaj mog dečka Marka, koji mi je darovao golemu crvenu kutiju napunjenu čokoladicama i bombončićima, a na dnu kutije pronašla sam avionsku kartu za put kući. Te godine taman sam se preselila u Los Angeles i još uvijek sam bila nostalgična za domom, stoga je to bio najslađi poklon ikad. Zapravo, ideju s velikom kutijom i posebnim iznenađenjem iskoristila sam nekoliko godina poslije za najbolju prijateljicu.