Frontman benda Pips, Chips & Videoclips, Dubravko Ivaniš, poznatiji kao Ripper, ali u posljednje vrijeme i kao Daddy, na hrvatskoj glazbenoj sceni je više od dvadeset gosina. Bend, koji je prošle godine objavio od publike i kritike hvaljeni album “Walt”, za koji je osvojen i Porin za najbolji rock album, trenutno se priprema za veliki koncert koji će 6. prosinca održati u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu. O koncertu, albumu, ali i o budućim planovima razgovarali smo s Ivanišem.

Prošlo je više od godinu dana kako ste objavili “Walta“. Koliko si zadovoljan prijmom kod publike, odnosno je li se “škvadra“ (kako si nazvao obožavatelje na koncertu u Tvornici) povećala ili smanjila tijekom godina?

- 'Walt' se pokazuje uspješnim, iako sam to i očekivao. To ujedno znači da su nam došli neki novi klinci, petnaestogodišnjaci, a vratila se djelomično i ona starija, sredovječna publika koja nije najbolje 'probavila' albume nakon 'Boga'. Da tome nije tako, sigurno danas ne bi pričali o dvoranskom koncertu u Zagrebu. U svakom slučaju, super je ispalo, iako mi ne ganjamo brojke, ne vrednujemo sebe tim metrom.

S obzirom na to da ste “Walta“ objavili samostalno, je li se takav potez isplatio?

- I prije 'Walta' imamo samostalno diskografsko iskustvo. Što reći, mi smo sami sebe radili i dok smo oficijelno imali tzv. major diskografa. Jednostavno, i tada smo bili prepušteni samima sebi. Nije u pitanju isplativost, u pitanju je efikasnost, kriterij je kontrola i osmišljavanje kako pomoći svojoj dječici, svojim projektima u ovom kanibalističkom kaosu. Jesmo li u tome uspješni, jesam li time stoposto zadovoljan? Ni izdaleka, ali savjest mi je mirna, činimo sve što možemo, iako to, nažalost, ima svoje limite.

„Dementor“ je izabran za novi singl (mom veselju nema kraja). Možemo li uskoro očekivati spot za pjesmu?

- Ne. Za koji ćemo dan isjeći akustičnog 'Dementora' iz akustičnog live 'Walta' koji smo objavili na DVD-u. Iako sam učinio sve da ta pjesma ima dostojan spot, jednostavno nije išlo ovaj put, baš sve se urotilo protiv toga. Frustrira mali krug, nepostojeći krug ljudi u Hrvatskoj s kojima možemo vizualizirati ne samo tu nego bilo koju pjesmu na razini na kojoj želimo. Ovaj put sam bio u višemjesečnoj potrazi od nemila do nedraga i možda, možda sam u toj avanturi pronašao nešto za budućnost, nešto što bi moglo biti sjajno. I to je dobro, kaže jedna pjesma.

Prije nekoliko godina izjavio si kako je format albuma mrtav i ih kako bend više neće objavljivati, o, u međuvremenu smo dobili “Walta“. Da li još uvijek smatraš da su albumi izumrli, jer iako to tvrde mnogi glazbenici i kritičari, nitko još uvijek nije odustao od njihovih snimanja?

- Da bi ispravno pozicionirali odgovor na pitanje, morali bi povući grubu crtu - o čemu zapravo pričamo? Ako pričamo o nepostojećoj domaćoj diskografiji, u njoj ne vladaju nikakva pravila, samo nerad i nered. Format albuma je u svijetu, s druge strane, preživio na brojnim globalnim servisima na kojima i dandanas, zbog neuređenosti pravnih odnosa mi ne možemo sudjelovati, a na taj način se i posljedično naplatiti.

Planirate li kakva iznenađenja (pritom mislim na gostovanja drugih glazbenika) za publiku na koncertu u Domu sportova?

- Iako mi nismo dvoranski bend - poštujem format. Utoliko nemamo namjeru od sportske dvorane raditi Betlehem, ono, mala štalica, jedna žarulja i krevetić u sredini. U zadanom formatu, za više tisuća ljudi, moraš učiniti sve da i dugogodišnja publika i onaj novopridošli klinac koji dođe s mamom i tatom ode iz dvorane fasciniran. Da bar jedan od njih, inspiriran gigom, poželi jednom imati svoj bend. Tu bi naša misija dobila konačni smisao. Zato nastupamo u dvorani, a ne zato što bi to trebalo predstavljati spomenik našoj nadnaravnoj veličini.

Pratiš li domaću scenu, ako da, koji su po tvome mišljenju kvalitetni mladi bendovi ili izvođači?

- Ne pratim.

Nakon više od dvadeset godina karijere, postoji li još uvijek pjesma zbog koje te prođu trnci kada ju izvodite uživo?

- Huh, trnci.... najčešće je riječ o novim pjesmama, koje prvi put izvodimo pred publikom, ili se radi o nekoj starijoj koju nakon dugo vremena vratimo u repertoar. Zadnje čega se mogu sjetiti je strast sviranja 'Htio bi da me voliš', ponajprije mislim na njeno sviranje godinu dana prije izlaska 'Walta' kad ljudi nisu znali song i kad bi se iznenada na koncertu susreli s tom emocijom. Volim kad su nepripremljeni, volim kad im se život doista događa, kad gig nije unaprijed predvidljiv igrokaz.

Hoćemo li opet čekati godinama na novi album Pipsa? Odnosno kakvi su budući planovi benda?

- Pripreme za Dom sportova i rad na muzici za jedan manji eksperimentalni film oduzeli su mi gotovo cijelu ovu godinu. Prije toga je realizacija i promo 'Akustičnog Walta' zahtijevala puno pažnje i nunanja. Kad nešto radim, kad preuzmem odgovornost, tada idem do kraja, kompletno sam u tome, bez obzira na cijenu koja je često (pre)velika. Budućost? Imamo neke projekcije, za nas su to velike stvari, zahtjevni projekti. Vidjet ćemo, vidjet ćete.