Kad predsjednik hrvatske Vlade kaže kako je “sazvao presicu na izričito protivljenje svojih stručnjaka za odnose s javnošću...”, onda nije teško zaključiti kako postoji “šum u komunikaciji” između njega i PR stručnjaka.

O (ne)kontroliranim javnim istupima hrvatskih političara, Milanovića, Karamarka i svih ostalih, te općenito o komunikaciji u javnom medijskom prostoru, razgovarali smo s Marinom Čulić Fischer iz Dialog Komunikacija.

Svjedočimo svako malo javnim istupima Milanovića koji vrve doista nevjerojatnim opaskama, “citatima”, kojekakvim usporedbama (kao u Gunji, kad je poplavu usporedio s pucanjem cijevi u svome domu!), koje nisu ni smiješne, a ni dostojne jednog premijera. Naravno, Milanović nije izuzetak, nemuštih izjava čujemo i od ministara, od Karamarka, predsjednika Josipovića i drugih političara. Kako to komentirate, odnosno kakva je, prema vašem mišljenju, razina medijske komunikacije naših političara?

- Razina javne komunikacije u Hrvatskoj često nije na razini koja bi se očekivala od javnih osoba. Nisu tu u pitanju samo političari, vidjeli smo da i suci, poduzetnici, odvjetnici, osobe iz show businessa često ne znaju na pravi način izreći svoje stavove, razmišljanja, emocije. Ili ih namjerno plasiraju na neprimjeren način. Mediji se prečesto koriste za osobne obračune, ali i oni snose svoj dio odgovornosti, jer oni biraju i uređuju vijesti koje objavljuju.

Koliko se takve teške riječi, koje “zagađuju” ionako nisku razinu javne komunikacije, odražavaju na produbljivanja krize i recesije u Hrvatskoj?

- Za nespretne izjave ne bih rekla da produbljuju krizu, one više zabavljaju javnost, što nije loše ako nekoga ne vrijeđaju. Uvrede isto tako ne utječu na produbljivanje recesije, ali je činjenica da u teškim vremenima javnost prije svega želi čuti konstruktivna razmišljanja, želi da joj se ulije nada i optimizam. Loše vijesti izrečene na krivi način sigurno negativno utječu na raspoloženje javnosti i izravno su povezane s važnim ekonomskim faktorima kao što su potrošnja i investicije. Ipak, treba imati na umu da je jako teško s lošim vijestima komunicirati na dobar način, kao i da komunikacija nije bit problema, nego njegov popratni faktor.

Svodi li se kod nas sve na predizborna podmetanja i međusobna optuživanja, bez da se radi na ozbiljnoj, dugoročnoj i za pojedine stranke prepoznatljivoj komunikacijskoj strategiji koja bi ljude uvjerila da politika stabilizira, umjesto da razjedinjuje zemlju?

- Vjerujem da većina političkih stranaka koje djeluju u Hrvatskoj ima neku vrstu komunikacijske strategije i uglavnom jasno iznose svoje političke stavove - bilo riječima, bilo djelima. S druge strane, gotovo se stalno izmjenjuju neke predizborne faze u kojima je zbog pritiska izbornog rezultata teško uvijek biti afirmativan. U krajnjoj liniji, u demokratskim društvima javna izmjena političkih razmišljanja jest dobrodošla, a zadaća svake oporbe jest da kritizira i destabilizira političku opciju koja je na vlasti. Naravno, bilo bi idealno kada bi se to radilo bez podmetanja, ali, koliko mi je poznato, nigdje na svijetu takav slučaj ne postoji. Važno je ipak koja je baza predizbornih kampanja - imaju li one uporište prije svega u negativnoj kampanji, ili se takva vrsta sukoba događa ad hoc. Ako je riječ o prvom slučaju, to je stvarno loše i, između ostaloga, također je i pokazatelj da takva stranka/izborni kandidat nemaju ništa ozbiljno za ponuditi biračima. Takvih se političkih opcija, prema mom mišljenju, treba kloniti.

Kad čujemo što sve pričaju premijer, predsjednik, ministri i većina političara, dojam je kako uopće nemaju PR stručnjake, ili ako ih imaju, ne prihvaćaju njihove savjete. Zapravo se čini da naša politika niti ne trpi PR agencije, odnosno PR stručnjake, koji bi ih savjetovali kako komunicirati s javnosti, medijima, biračima... Kako to komentirate?

- Sigurna sam da većina utjecajnih hrvatskih političkih stranaka, kao i državne institucije, kao što su Ured predsjednika, premijera te kabineti ministara, imaju svoje savjetnike za odnose s javnošću i da bar u slučaju stranaka, ako ne stalno, onda bar povremeno angažiraju i agencije za odnose s javnošću. Jednako tako sigurna sam da uzimaju u obzir njihove savjete, a koliko često ih slušaju i ponašaju li se u skladu s njima, teško je procijeniti. Vjerojatno ih pozornije slušaju u predizborno vrijeme. Premijerice, Milanović je jednom izjavio da ne prati uvijek upute svojih PR savjetnika, ali to je njegovo pravo. Svako pravo, naravno, podrazumijeva i odgovornost, a u slučaju premijera (ne)uspjeh u komunikaciji može imati i ozbiljne posljedice na izborni rezultat, čega je on, sigurna sam, svjestan.

Šteti li i koliko takva razina javne komunikacije imageu Hrvatske u EU i svijetu?

- Da, niska razina javne komunikacije šteti ugledu svake zemlje, jednako kao što i dobra komunikacija, posebice ona praćena dobrim rezultatima, značajno utječe na dobru reputaciju. Dobrih i loših elemenata reputacije uvijek će biti, ali ideja je da onih dobrih bude što više. Komunikacija u tome može biti važan faktor, a strategija se uglavnom svodi na trud da se dobre vijesti čuju što dalje, a one loše vijesti po mogućnosti neka ostanu “kod kuće”. Teško je, naravno, uteg držati na strani dobrih vijesti ako nemate riješenu političku i/ili gospodarsku situaciju i zato nemojmo zaboraviti da komunikacija nije svemoćna. Treba ozbiljno raditi na suštini problema i postizati rezultate, a onda neće biti teško komunicirati s dobrim vijestima. (D.J.)