Među hrvatskim poklonicima slovenskog filozofa Slavoja Žižeka trenutačno je aktualan prijevod knjige “Žižekovi vicevi”, svojevrsna kompilacija koju je u Engleskoj priredio njegov obožavatelj Audun Mortensen.

O Žižeku možete misliti što hoćete, voljeti ga ili mrziti, no teško da mu itko može poreći britkost jezika, a sad, iz knjige vidimo, i britkost u vicevima, šalama i otrovnim opaskama o svemu i svačemu, od politike do religije, od Židova do Sovjeta, od Hegela i Lacana do Franje Tuđmana.

Mi u Hrvatskoj nemamo celebrity filozofa i psihoanalitičara Žižekovog kapaciteta, ali zato imamo premijera Zorana Milanovića čiji kapacitet za pričanje “viceva” također ne treba zapostaviti. Naprotiv, Milanoviću treba poželjeti da i njemu netko uskoro objavi “sabrana djela” izjava, komentara, osvrta na sve i svašta, što bi vjerojatno bilo hit-izdanje, a možda bi takvu knjigu netko preveo i u inozemstvu. No, treba pošteno reći kako Milanović nije izuzetak, jer i mnogi drugi inozemni predsjedici vlada svojim osebujnom javnim istupima odstupaju od uvriježenih diplomatskih, komunikacijskih pravila ponašanja na vlasti. Sjetimo se samo Berlusconija, ili pak Sarkozyja, od njihovih lupetanja mogla bi se sastaviti knjiga od nekoliko stotina stranica.

Vratimo se ipak našem premijeru. Doduše, njegovim izjavama posvetili smo pozornost na ovim stranicama prije nekoliko mjeseci, no u međuvremenu Milanović nas je uveseljavao nizom novih umotvorinama. Dakle, novih priloga za knjigu viceva (ili “viceva”) aktualnog hrvatskog predsjednika Vlade ne manja, naprotiv, sve ih je više pa ovom prigodom sugeriramo nekom od domaćih nakladnika da iskoristi taj potencijal za budući književni bestseler kojem bi nagrada Kiklop bila osigurana.

Primjerice, Milanovićeva izjava s poplavljenog karlovačkog terena kako “ima područja koja nikada nećemo moći obraniti jer ljudi svjesno žive na područjima gdje ne bi smjeli, gradili su bez dozvola”, možda i ima smisla, ali je bila posve nepotrebna u situaciji kad očajni ljudi gledaju kako Sava i Kupa nadiru sa svih strana i voda im uništava kuće i imovinu. Spomenuta premijerova primjedba nije uopće smiješna, no smiješna nedvojbeno jest sljedeća: “Taj su posao trebali obaviti moji prethodnici. Važno je da nas primijete. Ja tamo ne idem da se vratim s vrećom novca”. Izrečeno se odnosi na skoru američku turneju na koju će se krajem ovog mjeseca Milanović uputiti sa svojom svitom. Lucijan Carić, osnivač tvrtke Qubis i jedan od vodećih računalnih stručnjak za zaštitu i sigurnost, ovaj je premijerov ispad prokomentirao riječima: “Milanovićev je posjet tehnološkim divovima tragikomičan, informatičari bježe iz Hrvatske”.

Ima toga još. I opet o poplavama, kao da je to Milanovićeva omiljena tema u svezi koje može prosipati svoje mudre usporedbe poput ove: “Ovakvu kišu nisam dugo vidio. Neki dan sam bio biciklom na Sljemenu, ne pamtim kad se toliko propadalo, čisto kao građanin..!”. Još je u svom uobičajenom dubokoumnom stilu ispalio i ovo: “Kada budemo mogli kontrolirati vrijeme i prirodu onda ćemo biti ono što nam nije suđeno da budemo - gospodari svega. Hrvatska ima vrlo razvijen sustav zaštite od poplava, pogotovo kada se uspoređujemo sa susjednim državama”. Bilo bi smiješno, da nije tragično.

Milanović se oglasio i o sudbini ACI-ja. Naravno, na to ima legitimno pravo, kao i u svezi poplava, jer je šef Vlade, no umjesto da bude jasan, konkretan i odmjeren (posebno kad su poplave u pitanju), on svojim zbrkanim komentarima samo dodatno unosi nervozu u ionako složene situacije. Eto, Milanović kaže kako je zadovoljan zbog interesa javnosti o sudbini ACI-ja, ističući da se “u pozadini igraju svakakve igre” te još dodaje: “Dobro je da ovako rano, iz bilo kakvih motiva, a ima raznih, postoji ovakav interes”, obećavši da će Vlada na tom pitanju imati “vrlo hladno i fokusirano oko”. Je li vam jasno? Vjerojatno ne u cijelosti, a možda ni u dijelovima.

O uzastopnom padanju BDP-a premijer na novinarski upit kaže: “Hoćete da kažem da je Vladina odgovornost - evo Vladina je!”. A o padanjima zrakoplova, konkretno hrvatskog MIG-a 21, Milanović se proslavio sljedećom izjavom: “Nadamo se da se to neće događati, ali moguće je da se to ponovi. Amerikancima je prije dva dana pao F15 i nisu još našli ni pilota. To se događa, to je nažalost rizik jednog opasnog posla”. Naravno, opet nije znao o čemu priča. Naime, F15 se doista srušio, ali je tijelo pilota pronađeno već dan kasnije.

Mogli bismo još nabrajati u nedogled. Koliko je hrvatski premijer darovit i sveznajući političar, svjedoče i Wikicitati na Googleu, gdje iz hrpe kojekakvih promašenih ironičnih izjava stoje i ove: “Hrvatska nacija je nevjerojatan paradoks i to nije lako držati zajedno” (tijekom govora u Zakladi Friedrich Ebert u Berlinu); “U Hrvatskoj se često čuju gusle, a onda pucaju kubure. Tamo gdje je tamburica, tamo je mirno, umjereno”, (na sastanku s članovima Hrvatske bratske zajednice); “Zakone moramo poštivati čak i onda kad su besmisleni i protuustavni. Mi ćemo snositi posljedice, a nakon što nas se kazni mi ćemo promijeniti zakon, jer to možemo. Općenito je cijeli sustav postavljen ne po principu 'oko za oko, zub za zub', nego 'oko za nokat, a za dva nokta dvije glave'” (na jednoj konferenciji za novinare).

I za kraj, bar ovom prilikom, još jedna “pametna”: “Vlast kvari i stvara imperijalnu oholost kod svakoga”. Izjava je to sa sjednice SDP-ovog Glavnog odbora, 17. ožujka 2012. Eto, još prije više od dvije i pol godine Zoran Milanović je možda i nesvjesno “pogodio u sridu”, odnosno nagovjestio u kakvu će nas gabulu dovesti Kukuriku koalicija i on sam kao premijer.

S nestrpljenjem iščekujemo nove duhovitosti. Knjiga je neizbježna. Tko još mari za Slavoja kad imamo Zorana.