Premda je relativno brz ulazak u NATO više rezultat političkih i sigurnosnih okolnosti u regiji negoli uspješnosti tadašnje hrvatske diplomacije, nesumnjivo se radi o jednom od prvih, rijetko uspješnijih vanjskopolitičkih rezultata mlade hrvatske države.

Prošlogodišnji ulazak u Europsku uniju također je uspjeh, iako je i on stigao nakon desetogodišnjih muka, a naše članstvo u EU-u rijetko koga danas oduševljava, posebno ako znamo u kakvoj smo danas gabuli s krizom i recesijom. Jer kad je sve prošlo, nategnuto slavljenički, nakon 1. srpnja 2013. vratili smo se u surovu stvarnost kao da se ništa nije ni dogodilo.

Iako smo u EU ušli u vrijeme Kukuriku vladavine, put je ipak trasirao još bivši premijer Ivo Sanader, koji je, umjesto svoga ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, tu politiku i vodio. Uspješnije od Sanadera, sve je ubrzala njegova nasljednica Jadranka Kosor. No gdje smo danas? Gotovo nigdje, jer se u vanjskoj politici gotovo nikako ne snalazimo, potvrđuju i stručnjaci i bivši diplomati. Prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić ujedno je i ministrica vanjskih i europskih poslova, ali s obzirom na probleme u stranci, Vladi i državi, nije baš koncentrirana na međunarodnu ulogu RH. Na jedan ljetošnji sastanak u Bruxellesu o stanju u Ukrajini nije ni otišla jer je bila na godišnjem odmoru. Pa su i iz HDZ-a Pusić prozvali za blamažu, jer na hitni sastanak ministara vanjskih poslova država članica EU-a (Vijeća za vanjske poslove Europske unije) o krizi u Ukrajini i Iraku, na koji su se odazvali gotovo svi šefovi diplomacija zemalja EU-a, nije došla. Naša je zemlja bila zastupljena na najnižoj razini - onoj stalnog predstavnika pri EU-u (veleposlanika).

Međunarodni tajnik HDZ-a, dr. Miro Kovač, smatra da su Hrvatsku na izvanrednom sastanku Vijeća za vanjske poslove Europske unije trebali zastupati ministrica ili eventualno dužnosnik na razini zamjenika ili pomoćnika ministra. “Hrvatska Vlada ovakvim je postupkom pokazala da se ne snalazi u Europskoj uniji, da očito ne zna koji su hrvatski interesi te da ne zna ili ne želi koristiti mogućnosti koje pruža članstvo u EU-u”, smatra Kovač.

Pusić je očito vrlo brzo zaboravila i nedavnu hrvatsku prošlost, rat koji do eskalacije u BiH ni Europa ni svijet nisu baš ozbiljno shvaćali, pa tako reagira i na ukrajinsku tragediju, brojne izbjeglice i raseljene. Nadalje, pred svojim kanadskim kolegom nedavno je slavodobitno napravila još jedan diplomatski gaf rekavši da su hrvatskim građanima vize za Kanadu konačno ukinute, a to se dogodilo još prije pet godina! Naime, MVP je vijest objavio i na svom Twitter profilu. I da ne nabrajamo dalje, od stava prema stanju na Bliskom istoku do, naročito, uloge u Europskoj uniji, gdje se ni za više od godinu dana nikako nismo snašli, pa nas na inertnost nastupa moraju upozoravati i sami čelnici zajednice država kojoj smo toliko težili.

Prije desetak dana u Berlinu je održan i Summit o Zapadnom Balkanu, koji dužnosnici EU-a vide kao moguću prekretnicu za budući proces proširenja Europske unije prema tim državama. Sada, kada je najvažnija političarka Europe Angela Merkel u Berlinu okupila lidere regije, ta bi politička poruka, procjenjuju u Bruxellesu, trebala pozitivno utjecati i na poticanje stranih investicija u toj regiji. Srpski mediji pišu kako je premijer Aleksandar Vučić “svojim projektom oduševio kancelarku Merkel” te nabrajaju projekte koje je on tamo predstavio. No ugledni britanski magazin The Economist izazvao je veliko uzbuđenje u hrvatskoj političkoj javnosti kada je ustvrdio da se Hrvatska sve više odmiče od svoje regije, napuštajući poziciju lidera, i sve više okreće Europskoj uniji.

Hrvatski su političari promptno reagirali i rekli kako to nikako nije istina, nego da je Hrvatska važnija nego ikada dosada. No samo dan nakon objave Economistove analize iz Europskog parlamenta stiglo je još jedno upozorenje. Pokazalo se da nitko od zastupnika Europarlamenta iz Hrvatske ne želi sjediti u odboru koji će pregovarati sa Srbijom oko ulaska u EU. Iako čine gotovo polovinu odbora za BiH, na čuđenje europskih kolega, naši zastupnici aktivno izbjegavaju išta imati sa Srbijom. Europa je prepoznala taj stav i polako se sve više okreće Srbiji kao ključu za daljnje rasprave oko budućnosti Balkana.

Šefica njemačke vlade bila je u lipnju i u Dubrovnik na sastanku inicijative Brdo-Brijuni, koja okuplja čelnike zemalja jugoistočne Europe. Mnogi su tada u dolasku Merkel vidjeli “oprost” Hrvatskoj i kraj “zahladnjenja” u odnosima Zagreba i Berlina koje je nastupilo zbog slučaja s Josipom Perkovićem. Naime, Hrvatska je dugo odbijala izručiti bivšeg šefa jugoslavenskih tajnih službi Njemačkoj, koja ga je tražila zbog ubojstva na njezinu teritoriju. Štoviše, riskirala je svoj ugled mijenjajući zakone samo nekoliko dana prije ulaska u Europsku uniju, sve kako bi spriječila primjenu europskog uhidbenog naloga.

Politički analitičar Davor Gjenero ipak je izjavio da su ti odnosi nagriženi te da se neće popraviti sve dok se Hrvatska ne počne ponašati kao ozbiljna članica EU-a. “Posjet gospođe Merkel nije bilateralan posjet Hrvatskoj, već njemačko obraćanje zemljama zapadnog Balkana“, kazao je uz napomenu kako se već iz činjenice da se Merkel neće susresti s premijerom Milanovićem vidi da nije u pitanju bilateralni posjet. No, kako smatra Gjenero, hrvatska Vlada ipak mora slijediti neke pragmatične vanjskopolitičke ciljeve.

Nadalje, nakon što je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić propustila sastanak EU ministara u Bruxellesu zbog krize u Ukrajini, hrvatski mediji su propitivali razloge tog neobičnog postupka, ali i smisao skupe hrvatske diplomacije ako nema jasne stavove ni utjecaj u važnim svjetskim pitanjima. Jer iluzorno je očekivati da prirodnim resursima siromašna Hrvatska s 4,3 milijuna stanovnika može igrati neku veliku ulogu na svjetskoj političkoj sceni, ali ne postoji nikakav razlog da se povremeno na toj istoj sceni ne istakne i poneki stav Hrvatske i Hrvata. Tu se prije svega misli na ekonomske interese i stavove koji po sili zakona ne mogu biti kompatibilni sa svjetskim centrima moći, koji guraju interese multinacionalnih kompanija sa središtima u zapadnim financijskim i političkim centrima moći.

Gdje je u svemu tome Hrvatska, njezina slaba ekonomija i vanjska politika, zapitali su se u posljednje vrijeme mnogi te uglavnom jednoglasno zaključili: Hrvatska diplomacija, sada na čelu s Vesnom Pusić, prije s drugim jednako poslušnim ministrima i premijerima, teško će se suprotstaviti bilo kojem zahtjevu globalista pa i ako taj isti zahtjev očito ide na štetu Hrvatske. Zašto? Prije svega zbog oportunizma naših političara, koji i nakon bogato nagrađene karijere u hrvatskoj vanjskoj politici uvijek pritajeno računaju na poneku unosnu funkciju u administraciji EU-a, UN-a ili u NATO-u. Zbog toga, ali i mnogih drugih primjera, ispada da Hrvatska u svijetu puno toga sluša i ništa ne kaže. Sudjeluje, ali ne odlučuje i ne utječe. Pitanje je jesu li hrvatski građani koji su glasali za ulazak u Europsku uniju željeli takvu poziciju hrvatske diplomacije unutar europskog i globalnog, svjetskog, okruženja, koje je posljednjih godinu-dvije opterećeno i ratnim prijetnjama...

Piše: Damir GREGOROVIĆ