Smrt Jugoslavije i potreba za izgradnjom međunarodnog imidža novonastalih država, kao i lobiranje usred ratnih događaja, potpuno su promijenili i horizonte vanjske politike, ali i strukturu diplomatskih predstavništva, piše, između ostaloga, u svom komentaru Bilten.org.

Hrvatska je svoju izvaneuropsku diplomaciju u vrijeme Franje Tuđmana vodila principom servilnosti Sjedinjenim Američkim Državama i interesima vlastite dijaspore, koja je zauzela i značajne pozicije u Ministarstvu vanjskih poslova. Selektivni pokušaji ostvarivanja ekonomskih veza s Istočnom i Jugoistočnom Azijom neslavno su propali još u vrijeme Mate Granića.

U vrijeme Račanove koalicijske vlade - sva diplomatska aktivnost, i Ministarstva vanjskih poslova i Ureda predsjednika Mesića u prvom mandatu, bila je usmjerena krpanju slike koju je pred Zapadom ostavio Tuđman u domeni ljudskih prava i sloboda. Pretkraj prvog i cijeli drugi mandat Stipe Mesić se upušta u pokušaj revitalizacije veza s “Nesvrstanima”, što je rezultiralo njegovim obilaskom Sjeverne Afrike, Bliskog istoka, Indije i Jugoistične Azije - dakle okosnica nekadašnjeg, odnosno još postojećeg, ali znatno slabijeg pokreta.

Deklarativno, svi ti posjeti u domaćoj su javnosti bili opravdavani potragom za stranim investicijama - što je postao standardni dio retoričke prtljage u službenim izvještajima o diplomatskim aktivnostima RH. Ta potraga traje i danas, a svečano je inaugurirana i službenom inicijativom MVEP-a o osnivanju tzv. gospodarske diplomacije. Posljednja evidentirana štacija te karavane bila je negdje u pješčanim pustinjama Katara, a ovog se ljeta ponovno javila na makarskoj rivi s pojavom izvjesnog saudijskog princa, kojeg je sa svim gestama dvorskog paža dočekao predsjednik Republike Ivo Josipović u pohodu na drugi mandat. U njegovu prvom mandatu, koji je koincidirao s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, naša vanjska politika u cijelosti je ostavljena briselskim okruglim stolovima...

Dosad je “problem” naše vanjske politike bio pitanje postavljeno samo u slučaju sezonskih diplomatskih križaljki zbog kohabitacija s obzirom na to da se vanjska politika sukreira iz Pantovčaka i sa Zrinjevca. Ljeto obilježeno međunarodnim susretima, sukobima i krizama - osnivanje razvojne banke BRICS-a, rat u Ukrajini, invazija na Gazu, ISIS te ebola u Zapadnoj Africi, natjeralo je neke od kritičkih glasova naše umirovljene diplomacije da progovore o stanju u domaćoj diplomaciji. Ivica Maštruko, Tomislav Jakić i Božo Kovačević - suglasni su da je hrvatska vanjska politika neozbiljna, dezorijentirana, gotovo nepostojeća. Što je, zapravo, jedina točna dijagnoza.

Politika Ministarstva vanjskih i europskih poslova tako se svela isključivo na tu svoju drugu i relativno novu odrednicu - postajući tek manja mjesna zajednica bruxellske politike. Vanjski poslovi prema zemljama izvan EU-a, s druge strane, vođeni su zaprimanjem instrukcija SAD-a, a svaka inicijativa u okvirima i dalje nestabilne “regije” propala je u svojoj početnoj točki. No kako se bliže parlamentarni izbori tako se počinju zauzimati pozicije ili bar pripremati politike i u toj domeni.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, retorički se oslanjajući na svoje političke baštinike pokušavajući skupiti glasove među Hrvatima u BiH, zapravo je potvrdio da će podržati politiku SAD-a i EU-a prema BiH. A jedini drukčiji glas dolazi iz OraH-a, koji u potrazi za vlastitim političkim identitetom, koji se neće (samo) oslanjati na kult ličnosti predsjednice stranke, zagovara suradnju sa zemljama BRICS-a. No tu alternativu treba gledati isključivo na istoj retoričkoj i političkoj ravnini kao i neke prijašnje pokušaje pronalaska novih tržišta ili stranih investicija.

Uzimajući u obzir kompleksnost trenutačnih geopolitičkih odnosa, ekonomske, tj. dužničke, odnose, kao i očiti podređeni položaj i servilnost manjih država članica EU-a, jedini izlazak iz te pozicije nameće se u stvaranju alternativnih multilaterala trenutačnom smjeru u kojem kormilare najveće sile EU-a i SAD.

To bi trebala biti pozicija koju u vanjskoj politici treba zauzeti i Hrvatska i kad je riječ o krizi u Ukrajini i na Bliskom istoku i općenito. No, naravno, svaka takva politika i odluka povlači za sobom i druge slojeve vanjske politike, razotkrivajući zapravo narav statusa ove i sličnih zemalja u Sjevernoatlantskom savezu i(li) europskim integracijama.

A riječ je o poziciji koja teško da može biti trenutačno prevladana, ali se može postati svjestan trenutnosti takvih odnosa, ali i njihove dugoročne održivosti koja zemljama poluperiferije puno više šteti.(M.KIKAŠ)