Nije lako brzo sanirati teren stradao od poplava, još je teže obnoviti područje, kuće, industrijske objekte, infrastrukturu i sve dovesti u stanje prije katastofe te ljudima osigurati kakav-takav normalan život nakon što su sve izgubili.

Na toj zadaći pokliznule su se i zemlje daleko bogatije i moćnije od Hrvatske. Primjerice, SAD ni do danas nije uspio vratiti New Orleans u stanje prije nego što je taj megapolis poharao uragan Katrina (2005.) i pitanje je hoće li grad jazza ikada više biti onaj stari. Obnova je kasnila ne mjesecima nego godinama, a gomilale su se i afere vezane oko gradnje srušenih kuća i povratka u svoje domove više od 160 tisuća iseljenih stanovnika tog jedinstvenog grada. Posla je imalo i ministarstvo pravosuđa pa je tako nedavno zbog korupcije na deset godina zatvora osuđen bivši gradonačelnik New Orleansa Ray Nagin. Čovjek je primio mito od oko 500.000 dolara, što je bio novac koji su poduzeća dala Naginovoj administraciji u zamjenu za ugovore o obnovi grada.

Problema s obnovom poplavljenih područja redovito imaju i Austrija, Njemačka, Francuska, da o Poljskoj i ne govorimo. Doduše bez tako drastičnih skandala s korupcijom kao što je to bio slučaj s gradonačelnikom New Orleansa, ali i spomenute europske zemlje kad su poplave u pitanju imaju hrpu problema, najčešće vezanih uz birokratske prepreke, modele financiranja pomoći i građevinsku operativu zaduženu za obnovu kuća i infrastrukturnih objekata. U takvim slučajevima glas javnosti prisiljava državne vlasti na brze intervencije kako bi se izbjeglo gomilanje većih problema.

Sve to spominjemo jer je i Hrvatska suočena s problemima u obnovi poplavama teško pogođene slavonske Posavine. Jasno je da se Posavina teško može uspoređivati s New Orleansom, posebno ne po velični stradalog područja i broja ljudi, no kontekst problema dijelom je sličan. Naravno, čuti da problema imaju i drugi, bilo u susjedstvu bilo preko oceana, apsolutno ništa ne znači ljudima iz Gunje, Strošinaca, Račinovaca, Rajevog Sela..., jer oni žele da se njihovi problemi riješe brzo i učinkovito, prije nego što jesen i zima donesu nove nevolje. Drugim riječima, koga briga za korupciju u New Orleansu, imamo i mi ovdje svojih problema.

Dva mjeseca nakon katastrofe u Posavini, puno toga još nije riješeno, sve ide presporo i ljudi su s pravom ljutiti na nadležne, prije svega Vladu, koja, prema njihovu mišljenu, ne čini dovoljno da obnova i gradnja novih kuća, škola, putova, stradalih objekata, novčana pomoć ljudima, idu efikasnije i brže. Očajne ljude koji su u poplavama izgubili svoje domove ne zanimaju objektivne teškoće, procedura, papirologija... Doduše, sretni su bar s kontejnerima, ali nisu sretni što se plan gradnje novih kuća, primjerice, ne realizira predviđenim (i obećanim) tempom.

No, treba biti objektivan i spomenuti da su, svim poteškoćama unatoč, mnoge stvari učinjene na vrijeme, da se nadležni (Vlada, lokalna vlast) trude kako bi sve funkcioniralo bez većih zastoja, da se problemi rješavaju u hodu, premda je dojam da se može i mora činiti više, bez uobičajenog hrvatskog improviziranja i odugovlačenja jer nedvojbeno je kako puno toga ne štima, nedostaje neki papir, dorađuje se neki plan i sl. Uostalom, nije dovoljno biti jak na riječima i obećanjima i pojavljivati se svako malo na terenu (Milanović, ministri...), trebaju se vidjeti i konačni učinci.

Kad se sve sagleda u cjelini, nesporno je da su se problemi nagomilali. Primjerice, strojevi kasne mjesec dana od obećanog roka, kasni i novčana pomoć stradalima, loša je informiranost ljudi (gdje se prijaviti za nabavu materijala, recimo), podjela pokućstva ne ide predviđenim tempom, ima nekih problema oko dozvola, procjene štete i sl.

Ipak, valja se nadati kako će zastoji uskoro biti riješeni te da će obnova krenuti punim tempom kako ljudi ne bi zimu dočekali bez obećanih krovova nad glavom (novih kuća) i svega onoga što im je obećano nakon katastrofalne poplave.