Hrvatska je, znalo se to i prije 1. srpnja, novo "problematično dijete" i tempirana socijalna, ali i ekonomska bomba koja je, srećom po Bruxelles, ipak manje razorne moći nego ona koja otkucava u Španjolskoj ili Grčkoj. Upravo s te dvije zemlje Hrvatska čini, prema Eurostatovim analizama, negativni EU trojac kada je u pitanju nezaposlenost.

Prema zadnjim podacima Eurostata (iz kolovoza ove godine, nap.a.) Hrvatska je prema stopi nezaposlenosti treća u Uniji. Skupa s Ciprom "dičimo" se stopom od 16,9 posto, što je još uvijek znatno manje od Španjolske (27,9 posto) i Grčke (26,2 posto). Inače, stopa nezaposlenosti u čitavoj EU je 10,9 posto, dok je samo u eurozoni 12 posto. Sa Španjolskom i Grčkom također smo u vrhu i po stopi nezaposlenosti mladih do 25 godina – ona je u nas čak 52 posto. Ali, ne samo to: u samom smo vrhu i po niskom BDP-u, staroj populaciji te neiskorištenom radno aktivnom stanovništu.

Što se potonje stavke tiče, podatak je posebice poražavajući i po njemu smo na visokom drugom mjestu unutar EU: čak 190.000 radno sposobnih ljudi koji su nezaposleni uopće ne traže posao! Tih 190.000 nezaposlenih koji su digli ruke od aktivnog traženja posla struka - ekonomisti, socijalni radnici i psiholozi - nazivaju "obeshrabrenima". U povodu objave podatka, odnosno procjene o njihovoj brojnosti, ocjenu stanja dao je i resorni ministar. "Pretpostavljam da su većina tih vjerojatno oni radnici koji su izgubili posao u starijoj životnoj dobi i njima je vrlo teško ponovno naći posao", izjavio je ovih dana za RTL ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Njegovo ministarstvo, kaže, pokušava ohrabriti takve programima privremenih javnih radova u koje je do sada diljem Hrvatske uključeno približno 20.000 osoba. Prema Mrsićevim riječima, cilj je tog programa da "nakon vremena provedenog radeći u lokalnoj samoupravi ponovno krenu natrag tražiti posao za sebe". No, takva formula možda može samo nakratko djelovati ohrabrujuće, jer nema mnogo primjera da je netko radeći na javnim radovima (recimo, čisteći ulice) potom uspio naći novi, dugoročno pouzdaniji posao. Na drugom mjestu i drugom zgodom, ministar Mrsić kazao je kako njegovo ministarstvo namjerava u javne radove aktivnije uključiti lokalnu samoupravu tako da uključene u programe javnih radova šest mjeseci plaća Zavod za zapošljavanje, a drugih šest mjeseci u godini jedinica lokalne samouprave.

No, sve su to igre malih brojki i neizvjesnih rezultata nasuprot golemim brojkama i golim činjenjicama o broju nezaposlenih, posebice onih koji su izgubili nadu da će ikada više naći stalni posao. Tih 190.000 obeshrabrenih čini gotovo polovinu od ukupnog broja nezaposlenih u Republici Hrvatskoj, a kojih je u rujnu u evidenciji HZZ-a bilo 323.783. K tomu, registriranim nezaposlenima - i obeshrabrenima i onima koji još gaje nadu - valja pribrojiti i velik broj onih koji su silom prilika i stjecajem okolnosti otišli u prijevremenu mirovinu dokupljivanjem radnoga staža. Slično je i s mnogim braniteljima iz Domovinskog rata koji su, koristeći pravo beneficiranog radnog staža, ranije otišli u mirovinu. Tako je došlo do današnjeg gorućeg problema - gotovo je izjednačen broj zaposlenih i umirovljenika. Drugim riječima, previše je radno aktivnog stanovništva koje ne radi (osim "na crno") i to ne samo onih koji su nezaposleni "na papiru", ili po novome "na elektroničkom izvatku". S jedne strane, dakle, vojska "mladih umirovljenika" čiji je radni kapacitet (ostao) neiskorišten, a s druge nadiruća vojska mladih koji nakon završene srednje škole ili fakulteta većinom nema kamo osim u evidenciju HZZ-a. Onih 190 tisuća, ako su većinom kako tvrdi ministar Mrsić, ostali bez posla u starijoj životnoj dobi, također su, poput ovih mladih, postali svojevrsnom "izgubljenom generacijom" nestalom "u magli" kriza i onemoćalog gospodarstva kojeg, izgleda, ni jedna vlada ne zna pokrenuti.

Ne treba imati iluzija ni oko toga da će situacija s nezaposlenošću, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini, čak i u uvjetima gospodarskog oporavka, naglo okrenuti nabolje. I domaći su mediji ljetos prenijeli ne odveć optimistične ocjene koje je u intervjuu bečkom dnevniku Die Presse iznio Guy Ryder, predsjednik Međunarodne organizacije rada (ILO). Još će dugo vremena biti premalo radnih mjesta - napomenuo je on - jer je u čitavom svijetu više od 200 milijuna onih koji traže posao. Posebno je naglasio problem nezaposlenih mladih kojih je u Europi pet milijuna. Odnosno, svaki četvrti mladi Europljanin do 25. godine života nema posla. Oni su na putu da postanu dio "obeshrabrenih", odnosno "izgubljene generacije". Jer, ističe Ryder u spomenutom intervjuu, tragedija je ako su mladi već na početku svog radnog vijeka nezaposleni duže od pola godine. Tu traumu mogu osjećati kroz čitav život. Inače, broj nezaposlenih u svijetu samo u prve dvije godine krize narastao je za tridesetak milijuna. Kao granična godina u kojoj se očekuje početak globalnog oporavka i zaustavljanje uzlaznog trenda nezaposlenosti, zasad se navodi 2016., ali uz napomenu i procjenu stručnjaka da bi do tada broj nezaposlenih u svijetu mogao narasti do 250 milijuna. Među njima, naravno, visoki je udio mladih koji, kao i u Hrvatskoj, ako nemaju diplomu, ili ako posjeduju znanja i vještine u (sve rjeđim) deficitarnim strukama, nemaju mnogo izglednijih perspektiva nego postati "obeshrabreni", poput njihovih starijih "suboraca" s onoga što se sada već ironično naziva Burzom rada.

Dok se u Hrvatskoj strahuje da broj nezaposlenih ne premaši granicu od 350 tisuća, a u gorem scenariju i da se ne ponovi početak prošle dekade kada je na Zavodu za zapošljavanje bilo registrirano više od 400 tisuća nezaposlenih, dotle u resornom ministarstvu osmišljavaju mjere i programe kako bi ublažili visoku nezaposlenost, posebno da bi mlade iščupali iz ralja besperspektivne dugotrajne nezaposlenosti koja vodi scenariju s početka teksta, odnosno stanju "obeshrabrenosti" i odustajanju od traženja ikakvog posla.

Te mjere poticanja zapošljavanja mladih, koje je već donijela ili ih zasad tek spominje Ministarstvo rada, svejedno ne "zvuče" dugoročno. Primjerice, čuveno volontiranje odnosno stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa u koje je uključeno desetak tisuća mladih na koncu se većinom svodi na "volontiranje" u javnim poduzećima i državnim ustanovama za naknadu koja i dalje mladima ne jamči perspektivu nekakvog samostalnog života. Ministarstvo nudi i mjere obučavanja za tzv. poslove budućnosti, otvaranje tvrtki za deset kuna, socijalno poduzetništvo, javne radove i slično. No, sve je to jalovo ako se ne privuku investicije, pokrene gospodarstvo, a javni radovi postanu konkretniji od čišćenja ulica.