Kako tumači strašnu brojku od 190.000 "obeshrabrenih" radnika, je li većina njih izgubila posao u starijoj životnoj dobi - kako tvrdi ministar Mrsić - ili su među njima i oni u naponu radne snage koji su naprosto izgubili nadu da će ikada više naći posao, pitali smo predsjednicu Sindikata nezaposlenih Hrvatske.

- Taj podatak o 190.000 "obeshrabrenih" jest poražavajući jednako kao i stravičan podatak o ukupno 330.000 nezaposlenih, a prijavljenih na HZZ-u. Ako tomu dodamo više desetaka tisuća radnika koji su izgubili prava na HZZ-u te one koji rade i mjesecima ne primaju plaću, dolazimo do brojke od otprilike pola milijuna radnika koji ne mogu ostvariti svoje temeljno ustavno pravo - pravo na rad. Posebno je žalosno što se to odnosi i na naše mlade, koji su stasali za život i koji upravo sada mogu najviše dati zajednici, odnosno društvu.

Često čujemo frazu da "posla ima za sve koji žele raditi". Je li doista tako?

- To je obična floskula koju koriste upravo oni koji su, na ovaj ili onaj način, izravno odgovorni za sadašnje stanje u društvu. Naravno da tomu nije tako već da radnici žele raditi jer od rada radnik i živi.

S jedne strane imamo mnoštvo "obeshrabrenih" koji su u životnoj dobi u kojoj sve teže mogu biti konkurentni na tržištu rada, a s druge vojsku mladih, tzv. izgubljenu generaciju koja se već na pragu zrelosti suočava s nemogućnošću zaposlenja. Mogu li i jedni i drugi izbjeći depresiji i ne biti tempirana socijalna bomba?

- Slažem se da imamo mnoštvo radnika koji svojim znanjem i umijećima više ne mogu konkurirati na zahtjevnom tržištu EU. Međutim, mi nemamo tržišta rada i to je naš osnovni problem. Da je drugačije, onda bi se zapošljavala naša visokoobrazovana mladost i ne bi se postavljalo pitanje "izgubljene generacije". Na žalost, kod nas je čest slučaj da cijela obitelj ovisi o prihodu odnosno mirovini najstarijeg člana jer je "stup" obitelji nezaposlen. O tome koliko takvo kaotično stanje djeluje na ljude svojedobno smo održali tribinu na kojoj je gostovala i uvažena prof. Mirjana Krizmanić i na kojoj je zaključeno kako su apatija i depresija postale dio naše stvarnosti.

Kako gledate na mjere zapošljavanja koje provodi ili tek najavljuje Ministarstvo rada poput volontiranja, neradnog petka, mini javnih radova, stažiranja u nastavi...?

- Mjere zapošljavanja Ministarstva rada su - mjere bez mjera. Riječ je o neprestanom guranju problema pod tepih. Za rješavanje naše stope nezaposlenosti koja prelazi 19 posto nužne su investicije i samo investicije koje bi omogućile otvaranje radnih mjesta. No, to je u uskoj vezi s prilagodbom zakona i propisa potencijalnim ulagačima koji ne moraju nužno biti stranci. Mi smo, u tom smislu, svojedobno predlagali dokapitalizaciju i jačanje jedine preostale domaće banke, HPB-a, kako bi financijski pratila hrvatsko gospodarstvo. A volontiranje, samozapošljavanje otvaranjem firmi za deset kuna, mini javni radovi, neradni petak i druge mjere sigurno neće riješiti najveći gorući problem - nezaposlenost.

Predlagali ste osnivanje fonda za nezaposlene. Kako bi on funkcionirao i jeste li dobili nečiju podršku?

- Naš prijedlog o osnivanju Investicijskog fonda za nezaposlene u koji bi se dvije godine slijevala strogo namjenska sredstva iz plaća onih koji ne trpe oskudicu, bijedu i siromaštvo - primjerice, iz plaća saborskih zastupnika i članova Vlade kao i od plaće sadašnjeg te bivšeg predsjednika Republike nije naišao na podršku ministra rada i mirovinskog sustava. Premijer nas je ignorirao, a tadašnji predsjednik Sabora Boris Šprem stavio "na čekanje", nažalost do same njegove smrti. A vidite kako to rade Srbi koji su i te kako svjesni što znači izbjeći bankrot države – oni su sebi smanjili plaće za 20 do 25 posto!

Imali ste problema oko registracije sindikata nezaposlenih, pa ste u međuvremenu registrirali udrugu. Je li se što promijenilo?

- Sindikatu nezaposlenih Hrvatske onemogućena je registracija i mi smo tužili državu. Spor se sada vodi na Ustavnom sudu i računamo na pozitivan ishod. A kako bismo u međuvremenu ipak mogli djelovati, osnovali smo udrugu Akcija nezaposlenih Hrvatske koja danas ima golemo članstvo, a osim u Zagrebu, osnivamo podružnice i po ostalim gradovima u Hrvatskoj. U početku su neki reagirali na nas tvrdeći kako je riječ o još jednom sindikatu čiji vođa ima plaću 15.000 kuna. Zato naglašavam da svi mi u udruzi i sindikatu radimo bez ikakve naknade i bez ikakve osobne koristi. A kada budemo registrirani, članarina u našem sindikatu bit će jednu kunu mjesečno.(M.F.)