Objavljeno 27. listopada, 2012.
Inzistirat ću na Osijeku! Inzistirat ću da nam ne bude bitan kapacitet stadiona već ljubav prema reprezentaciji, grmio je Igor Štimac nakon susreta s Walesom oduševljen svime doživljenim u Gradskom vrtu.
“Bomboni” su nakon utakmice ispadali i Zdravku Mamiću. Trebalo mu je maknuti se 280 kilometara istočno od metropole koja je išarana njegovim portretom i grafitom “Odlazi iz svetinje” i konačno izreći rečenicu koja godi uhu lokalnog puka: “Hrvatskom nogometu potrebna je decentralizacija!”
NA ŠTIMČEV NAČIN
Bilo je i vrijeme da to konačno izgovori neokrunjeni vladar hrvatskog nogometa. Jer bez obzira na to što je HNS dobio novo vodstvo u srpnju ove godine, ne treba zaboraviti kako je Mamić i te kako participirao u vodstvu kojem je predsjedao Vlatko Marković. S Markovićem na čelu hrvatska reprezentacija postala je oličenje centralizacije. Tijekom mandata Zlatka Kranjčara i prva dva mandata Slavena Bilića sve kvalifikacijske utakmice igrale su se u Zagrebu. Radi se o razdoblju od punih šest godina. Nelogičnosti je bilo i prilikom organiziranja prijateljskih utakmica. Na Maksimiru je gostovala Norveška, skupilo se manje nego na Dinamu, premda smo uvjereni da je reprezentacija otišla samo malo istočnije, mnogo bi se ugodnije osjećala. Uostalom, nešto ranije u Vinkovcima smo ugostili Lichtenstein. Amatere iz kneževine (također u prijateljskom susretu) došlo je bodriti 10.000 gledatelja!
Decentralizaciju je zagovarao Igor Štimac tijekom svoje kampanje za predsjednika HNS-a. Tvrdio je i tada da reprezentacija mora biti što bliža narodu, zagovarao razvoj nogometnih centara u Kninu i Vukovaru, ali i tvrdio da će se nogometni centri razvijati Ligom 16, što je bilo potpuno pogrešno. Naime, iz lige su redom ispadali Karlovac, Šibenik i Varaždin, a za Prvu ligu kandidirali su Lučko, Rudeš, Gorica, Sesvete... pa bi Liga 16 s takvim izgledom dobila idealnog sponzora u ZET-u (Zagrebački električni tramvaj).
U ostalim hrvatskim dijelovima, umjesto “oživljavanja” Slavonskog Broda, Siska ili Dubrovnika, rađali su se novi “jaki” centri poput Dugopolja, gdje se vjerojatno ne bi ni gradio moderni stadion da u blizini nisu i Dugobabe, rodno mjesto bivšeg premijera Ive Sanadera. Stoga je Štimčev raniji projekt decentralizacije ipak bio loše zamišljen.
Decentralizacija nije strana ni drugdje u Europi. I u većini europskih zemalja se reprezentacija, očito, više voli u provinciji. Naravno i dalje su izuzeci tradicionalisti Englezi koji gotovo sve svoje međunarodne utakmice igraju na Wembleyju te Francuzi, koji su svoj “nogometni hram” dobili uoči SP-a 1998., gradnjom Stade de Francea.
Zbog čega se nacionalna vrsta različito voli u različitim regijama u nekim zemljama postoje i politički razlozi. U Italiji su “azzurri” obljubljeniji na jugu zemlje negoli na sjeveru, no u Rimu reprezentacija uopće nije gostovala u prošlim, a ni u aktualnim kvalifikacijama. U Španjolskoj “furija roja” će teško u Kataloniju ili Baskiju, ali rijetko pohodi i “kraljevsku stolicu” u Madridu. U kvalifikacijama za EURO 2012. ni jednom nisu gostovali u glavnom gradu, ali su zato europski i svjetski prvaci igrali svoje utakmice u gradovima koji čak nemaju ni člana Primere, poput Logrona, Salamance ili Allicantea.
MIHAJLOVIĆEV PRIMJER
U Njemačkoj taj trend vlada već godinama pa “elf” osim u Berlin dolazi i u Hannover, Köln, Kaiserslautern ili Düsseldorf... U Nizozemskoj su termini “oranja” podijeljeni između Rotterdama, Amsterdama i Eindhovena, u Portugalu osim u Porto ili Lisabon, Ronaldo i društvo dolaze i u Guimares, Leiriju ili Coimbru. Nogometna decentralizacija zahvatila je i naše susjedstvo ili kako se to zna reći - regiju. Slovenci će češće ugostiti reprezentaciju u mariborskom Ljudskom vrtu negoli u ljubljanskom Bežigradu, zenički stadion Bilino polje godinama je dom reprezentacije Bosne i Hercegovine, a srpski izbornik Siniša Mihajlović našao se u vrlo sličnoj situaciji kao i kolega Igor Štimac, s kojim je nedavno “oživio prijateljstvo”. Nakon što je Srbija deklasirala Wales sa 6:1 u Novom Sadu, Mihajlović je zatražio da se sve utakmice igraju u Vojvodini. FSJ nije udovoljio njegovim zahtjevima, već su Belgiju ugostili u Beogradu i doživjeli blamažu. Porazom od 3:0, a potom i onim minimalnim u Skopju, reprezentacija Srbije izgubila je korak za Hrvatskom i Belgijom. Mihajlović je postao “bruka Srbije”, a Izvršnom odboru HNS-a dobra opomena da se prilikom odabira domaćinstva kvalifikacijskih utakmica poslušaju i želje izbornika i igrača.
BLAMAŽA S TENISOM
Indoors umjesto u Zagrebu treba organizirati u Osijeku
l Decentralizacija je nužnost i u hrvatskom sportu, a oni koji su to shvatili imaju i veću popularnost. Primjer su rukometaši, koji pripreme i utakmice odrađuju u svim dijelovima Hrvatske. Sljedećeg tjedna u Osijeku će ugostiti Slovake u sklopu kvalifikacija za EP. Uopće ne sumnjamo kako će Gradski vrt biti pun. Loš primjer je bio tenis, u vrijeme dok je HTS-om predsjedao današnji potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Umjesto da se iskoristi osvajanje naslova Davis Cupa 2005. godine, počelo se lutati. Rijetko se kada napuštalo metropolu gdje je gledatelja bilo manje negoli na nekim “Futuresima”, a i kada se otišlo izvan Zagreba, s visokim cijenama ulaznica za hrvatski džep dogodilo se, primjerice, da u Poreču Čilić i društvo u polufnalu Davis Cupa protiv Češke budu gosti na svom terenu. Možda netko ne zna kako se u Hrvatskoj u godini organiziraju dva ATP turnira. Uz onaj umaški, koji je postao jedan od hrvatskih sportskih brandova, u veljači se igra Zagreb Indoors. Dom sportova, unatoč uglednim gostima, ništa slabijim od onih koji pohode Umag, uglavnom zjapi prazan. A da nekome padne na pamet i Indoors ponudi nekom drugom hrvatskom gradu?
S Markovićem na čelu hrvatska reprezentacija postala je oličenje centralizacije. Sa Šukerom i Štimcem dolaze nova, bolja vremena...
SUMRAK MAKSIMIRA
Zagrebačka publika jedino masovno hrli na utakmice Medveščaka
l Najdrastičniji primjer raspoloženja publike u Zagrebu, ove je jeseni nogometna liga prvaka. I dok je u cijeloj Europi to natjecanje vrlo gledano, stadioni su u pravilu puni, u Zagrebu to nije slučaj. Dinamo je u 1. kolu protiv Porta, prema službenim podacima gledalo 4683 gledatelja, a na utakmici s Paris SG-om, brojač se zaustavio na brojci od 9.326 posjetitelja. Jasno, riječ je o poražavajućim podacima, bez obzira na raznorazne okolnosti koje su dovele do tako skromnog posjeta publike. Pogledamo li druge sportove, doći ćemo do raznolikih podataka. Primjerice, prvu Cedevitinu euroligašku utakmicu, protiv Milana, gledalo je oko 2.500 ljubitelja košarke. Igralo se u KC Dražen Petrović, a dvorana je bila poluprazna. Rukometaši CO Zagreba, pak, protiv Barcelone su imali 12.000 gledatelja u Areni, ali ulaznice su bile besplatne. Jedina konstantno puna dvorana je ona na utakmicama hokejaša Medveščaka, čiji su čelnici očito pronašli pravi marketinški recept.(I.P.)