Objavljeno 21. srpnja, 2012.
Nijedan posao nije sramotan i ne želim “žicati” novac već ga zaraditi, kaže Kristijan
Vezani članci
PORAŽAVAJUĆ POLOŽAJ MLADIH
BEZ ZAPOSLENJA U MLADOJ DOBI
Da mu je netko ranije rekao kako će, umjesto da uživa u kupanju na Copacabani ljeto provesti ispred nje prodavajući kukuruze, 29-godišnji Kristijan Novački ne bi to mogao ni zamisliti!
Taj diplomirani pravnik ovoga ljeta odlučio je ipak pribaviti si džeparac i to nakon što je, kako kaže, poslao zasigurno 200-injak zamolbi za posao i prošao gotovo sve odvjetničke urede u gradu u potrazi za poslom. No posla, tvrdi on, nigdje. “Diplomirao sam u ožujku 2010. godine i sanjao sam o odvjetničkom poslu, odnosno bilo kojem poslu čije bi uvjete zadovoljavala moja stručna sprema. Počeo sam slati zamolbe doslovce na sve poslove koje bih vidio u ponudi, ali ni na jedan razgovor, izuzev jednog za TV prodaju nisam pozvan. Predavao sam molbe za posao i izvan svoje struke, od trgovačkog putnika do unapređivača prodaje i čak u zamolbi nisam navodio da imam fakultet kako ne bi poslodavac mislio da ću otići čim nađem bolji posao”, priča Kristijan, koji je mjesecima stotine kopiranih životopisa i otvorenih zamolbi slao na različite adrese. Shvativši da posla nema, odlučio je prikupiti novac i otvoriti kafić, a prava prilika za dodatnu zaradu bila je i prijava za natječaj za zakup prostora za prodaju kukuruza na što ga je nagovorio njegov prijatelj, također dugogodišnji prodavač kukuruza. S obzirom na obim posla početkom sezone Kristijan je za prodaju angažirao i studentice, i kako kaže, nije mu preostalo ništa drugo nego s pokretnom napravom stati pred ulaz Copacabane gdje će prodavati kukuruz do kraja sezone. Posla ima i nije mu teško stajati ondje cijelo poslijepodne, a u odluci da na ovaj način zaradi dodatne kune podržavaju ga i njegovi prijatelji. “Sretniji sam ovako nego da sjedim kod kuće i od mame "žicam" novce. Nisam oženjen, djece nemam i mislim da za to treba pričekati bolja vremena. Nadam se da uz kukuruz neću provesti i naredne godine, no strahujem da starog pripravnika nitko neće trebati i pitam se što mi uopće znače godine mukotrpnog učenja i nade da su mi pomoću diplome otvorena brojna vrata. Ja sam svoja sam otvorio i sretan sam zbog toga”, zaključio je Kristijan.
Marija MIHELIĆ
Najbolji vojnik požeškog Središta
Čim je diplomirao, Kristijan je predao dokumentaciju za odlazak u vojsku kamo je otišao na dragovoljno služenje. Nekoliko puta odabran je među devet najboljih vojnika Središta za temeljnu obuku vojnika u Požegi i kao takav očekivao je poziv u časničku školu. “Ni taj poziv nikada nisam dobio. Je li riječ o korumpiranosti ili nečem drugome ne znam, ali nadao sam se tome”, kaže.
Radno mjesto već popunjeno
Ni trenutka nije razmišljao hoće li se prijaviti na natječaj tajnika jedne osječke škole. Predao je zamolbu, a činjenica da je jedini koji se javio na to radno mjesto i to pet dana prije isteka roka ulila mu je nadu da će biti primljen. “Bio sam više nego siguran da će me zvati na razgovor, ali ne samo da nisam dobio taj posao, već me nitko nikada nije ni pozvao. Naknadno sam doznao da je to radno mjesto već unaprijed bilo popunjeno i razočarenje je bilo to veće što je to škola koju sam pohađao, kao i to da sam ispunjavao sve uvjete za posao”, sjeća se Kristijan.
Ni na jedan razgovor, izuzev jednog za TV prodaju nisam pozvan