Među kršćanima u gradu Korintu pojavile su se napetosti. Počeli su gledati tko je pobožniji, mudriji, tko ima kakvu ulogu u zajednici. Da bi spriječio takvo ludovanje i razdor u zajednici, Pavao im piše i pri tome uzima sliku tijela. Podsjeća da se tijelo sastoji od mnoštva udova i organa koji su različiti i imaju različitu ulogu, ali svi su važni i svi čine jedno tijelo. Ne može se reći što bi bilo važnije u čovjeku, primjerice srce ili pluća. I jedno i drugo bitno je za život. Pavao nadalje priznaje da među vjernicima ima i proroka, i učitelja, i onih koji imaju neke posebne duhovne darove, kao što je to dar liječenja, ili dar govorenja u tuđim jezicima. Pa ipak, ističe Pavao, posve je nevažno koju ulogu u zajednici netko ima, jer svaka je uloga važna i potrebna, kao što je u velikom simfonijskom orkestru svaki član važan, pa i onaj koji za vrijeme cijelog koncerta samo deset puta udari u triangl.

A mi, ljudi, po svojoj slabosti i po svojoj ludosti, uvijek nekako gledamo tko je na nekom položaju, koje obrazovanje ima, koliko zarađuje, koliko je poznat, koliko ima sljedbenika na društvenim mrežama. Pa onda ispadne da nismo svi jednaki, jer su neki "jednakiji". I onda, što je još gore, znademo s visoka gledati one "dolje": siromašne, neškolovane, manje okretne i manje sposobne, one sa sela, obične radnike, kućanice koje ne rade izvan kuće, djecu koja nemaju trendovsku odjeću, ili mobitele…

A Bog ne gleda tako. Isus je odrastao u prezrenom Nazaretu, tako da je čak i njegov budući učenik za nj s visoka rekao: "Iz Nazareta da može doći nešto dobro"! Mati mu je bila obična kućanica. Dok je propovijedao za sebe je rekao: "Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." A evo, kršćani vjeruju da je upravo on Božji Sin i Spasitelj.

Nije dobro da se mjerimo i premjeravamo, nije dobro da gledamo na izvanjsko, baš kako stoji u Prvoj knjizi o Samuelu: "Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu. "Svatko od nas je pozvan dati svoj dio. I u tome nalaziti svoj mir i svoju radost. Gledati u tuđe dvorište, ili prezirati drugoga zbog njegova ‘niskog‘ položaja, znači onečovječiti se, znači gubiti dragocjeno vrijeme. Pozvani smo jednostavno biti tamo gdje jesmo i baš tamo biti čestiti. Samo to daje dubok mir i sreću".