Dok sjedimo na miru u svom domu za ručkom ili pratimo omiljenu seriju na televiziji, dok opušteno s društvom ispijamo kavu u gradu, dok nam je posve razumljivo da imamo obitelj, dom, prijatelje, određeni životni standard, možemo lako izgubiti iz vida koliko ima strahota u svijetu, možemo lako smetnuti s uma koliko neki ljudi trpe, kako upravo posrću pod teretom osobne tragedije. Ratovi, nepravde, progonstva, tragična smrt. Slično je i oko nas: teške bolesti, bolne rastave, smrt voljene osobe… Ima trenutaka kada se čovjeku čini da se sve zlo svijeta na nj strovalilo. Kako utješiti čovjeka kojemu je dijete poginulo? Kako otrti suze djetetu čiji se roditelji rastaju? Što kazati čovjeku koji se teško razbolio i onda još ostao bez posla?

Nitko nije neosjetljiv na strahote. Ni Isus. Evo. Bio je na putu u Jeruzalem. Znao je što će ga tamo zadesiti. Znao je koliko će to biti strašno za njega, ali i za njegove učenike. Kako će oni prihvatiti činjenicu da će njihov Učitelj biti predan, osuđen i smaknut? Što će biti s njihovom vjerom, s njihovim očekivanjima? Možda će smatrati da je bila velika pogreška to što su uopće za njim krenuli… I možda upravo zbog svega toga na tome putu Isus uzima trojicu učenika, uspinje se s njima na visoku goru i preobražava se pred njima. Pokazuje u nebeskom sjaju. Veli evanđelist Marko: "Haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti."

To nebesko viđenje nije promijenilo ono što se imalo dogoditi. Međutim, dalo je učenicima prigodu da vide i drugu stranu, da razumiju da muka nije samo muka, da ljudska osuda nikad nije konačna, da smrt nema zadnju riječ. To je nosilo tolike velike i svete ljude. Spomenimo samo našeg dragog kardinala Stepinca: osuđen, ismijan, oklevetan, zatvoren. Međutim, on nije pao u malodušje. Nije se smatrao poraženim niti pogaženim. U njemu je živjela duboka nada. Ostao je vjeran svojoj savjesti i svome Bogu. Vjerovao Isusu, koji je rekao: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti." Upravo tako. Božja riječ nam pruža nadu, upozorava na svjetlost na kraju našega puta, Božja nam riječ, konačno, daruje onaj duboki mir. Blago onome tko ima tu vjeru i tu nadu. Ako netko misli da to nema, neka se pokuša pomoliti. Dat će Bog i jedno i drugo. On je Čovjekoljubac.