Prvih mjeseci agresije na Hrvatsku skupina prognanika dobivala je pakete živežnih namirnica. Kad je jedan od njih vidio da u paketu ima i brašna, rasplakao se. Iako su bile razumljive prognaničke suze, upitali su ga što je, zašto se rasplakao. Rekao je: "Tamo odakle sam prognan, imao sam vlastiti mlin..." Strašno. Nadalje, poznavao sam gospođu čijoj je obitelji komunistička vlast oduzela mlin. Kad je ostala udovica, zaposlila se u tom istom mlinu. Šuti i budi sretna da si živa...

Evo, što znači imati i posjedovati. Kad malo bolje pogledamo, mi samo privremeno posjedujemo stvari, mi smo samo podstanari u našim kućama i vikendicama, mi smo tek privremeno na ovom ili onom društvenom položaju. Jer, kad umremo, sve će to pripasti nekome drugome. I onda, pri kraju života, čovjek se može zapitati je li stvarno vrijedilo toliko se truditi da nešto postignemo i da nešto postanemo... Upravo u svjetlu svega toga možemo gledati na opis života prvih kršćana: "U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko." Iako vjerojatno nije realno vjerovati da je to u njih bilo baš tako, ipak je dobro da nad time zastanemo. Što nam je zbilja važno? Posjedovanje? Slava? Karijera? Može li išta od toga do kraja ispuniti naše srce pa da kažemo: "E, to je to. Postigao sam sve što sam želio." Ne. Ništa od toga nikad ne može do kraja ispuniti bezdan našega srca. Mudro veli biblijski Propovjednik: "Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost." Konačno, ako nešto u većoj mjeri i postignemo, dokad ćemo to uživati?

Veli Isus: "Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje." Zato nam se valja okrenuti pravim vrijednostima. Truditi se oko dobra, graditi mir, nastojati biti krotak, čestito raditi i skrbiti se za vlastitu obitelj, nastojati oko čistoće misli i djela, uklanjati se nasilju. Sve nas to već ovdje, na ovoj zemlji, ispunja mirom. U tome duhu psalmist s punim uvjerenjem pjeva Bogu: "Više si u moje srce ulio radosti nego kad obilno rodi žito i vino." Drevna je to mudrost. Dobro je nad njom zastati.