Kolumne
Biblijska poruka Piše: Zvonko Pažin
Na obali rijeka
Datum objave: 9. ožujka, 2024.
Jedan od najljepših i najdirljivijih psalama jest svakako Psalam 137., onaj koji su pjevali Židovi za vrijeme progonstva u Babilonu: poniženi, bez doma, bez domovine, bez hrama kojim su se ponosili. Prisjetimo se toga psalma: “Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: ‘Pjevajte nam pjesmu sionsku!’ Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj! Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!” Za Židove je ovo sedamdesetogodišnje progonstvo bilo s jedne strane tragično, ali s druge strane i spasonosno. Nakon što su sve bili izgubili, shvatili su gdje su griješili. U vremenu progonstva promijenili su se, sazreli i počeli razlikovati bitno od nebitnog. Shvatili su da nije bitno tek izvanjsko hramsko bogoslužje, nego da je puno važnije da vrše Božje zapovijedi, to jest da čine dobro i izbjegavaju zlo.

Dobro je i danas imati to na umu. Čovjeku se može dogoditi veliko zlo, može ga pogoditi strašna nesreća, neočekivani gubitak. I onda, ako smo mudri, ako vjerujemo Bogu, možemo upravo iz te nevolje izići mudriji i hrabriji, možemo svoj život promijeniti nabolje. Nije dobro gledati na nesreću samo kao na nesreću, na bolest samo kao na bolest. Nevolja i neprilika mogu pomoći čovjeku da zastane, da razmisli, da prerasporedi prioritete u svome životu, da vidi što je stvarno važno, a što je nebitno, da razmisli i odredi što mu je u životu najvažnije. Za vjernika svaka je nevolje tek kušnja, tek prigoda da se promijeni i usmjeri prema pravim vrijednostima. Upravo to se događa. Evo, čovjek se razboli i onda polako počne uviđati, tko su mu pravi prijatelji, počne shvaćati da su bogatstvo i društveni položaj vrlo prevrtljivi, počinje shvaćati važnost obitelji, važnost vjernosti i vjere, počinje uviđati da mu je potreban Bog. Nikad ne trebamo gledati zlo samo kao zlo, nesreću samo kao nesreću. Bog možda dopušta neku nevolju u našem životu da bismo stali, zastali, da bismo izišli kao novi ljudi. Nevolju uvijek možemo gledati kao prigodu za novi početak. Tako čine snažni ljudi, tako čine vjernici. Zašto ne bismo i mi bili takvi?
Zvonko Pažin - arhiva

25.5.2024.

Učinite mojim učenicima

18.5.2024.

Plod Duha

11.5.2024.

Izabrao

4.5.2024.

Nismo mi ljubili Boga

27.4.2024.

Umiriti svoje srce

20.4.2024.

Polažem i opet uzimam

13.4.2024.

Komad pečene ribe

6.4.2024.

Nije svojim zvao ništa

30.3.2024.

Uskrsnu!

23.3.2024.

Poslušan do smrti