Padobranstvom se bavi zavidnih trideset pet godina, dvije je godine manje stalna članica orkestra HNK-a u Osijeku. Helena Janson s violinom se istinski sljubila nešto kasnije u životu, a s padobranstvom je kliknula na prvu. Rezultat su te ljubavi titule jedne od najuspješnijih hrvatskih i svjetskih padobranki i brojne nagrade koje je osvojila tijekom sportske karijere. Ako ovom podatku dodamo činjenicu da se padobranstvom bavi amaterski, rezultati i postignuća još su vrjedniji. Ova ponosna majka dviju kćeri i baka dvoipolgodišnjeg unuka ne namjerava stati, uz obveze u matičnom kazalištu, priželjkuje si i poseban skok.

S koliko ste se godina počeli baviti padobranstvom, što vas je vuklo prema tom sportu? Kako ste se počeli baviti padobranstvom i sjećate li se vašeg prvog skoka?

- Padobranstvom sam se počela baviti u sedamnaestoj, upala sam u društvo padobranaca i, slušajući njihove priče kako je gore na nebu lijepo i što su sve radili u slobodnom padu, odlučila sam i ja odvažiti se i pokušati skočiti. Kako sam se prije toga bavila gimnastikom i plivanjem, dobila sam priliku kao aktivni sportaš skočiti i s veće visine od 2500 metara. Tom su me prilikom pridržavala dva nastavnika. Moj je prvi skok bio 13. lipnja 1987. godine i s njim sam bila prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je izvela svoj prvi skok na ovaj način, odnosno skok sa slobodnim padom. Mislim da je to obilježilo i moju daljnju karijeru u padobranstvu.

Je li vas bilo strah? Naime mnogi u sebi imaju strah od visine.

- Ne biste vjerovali, ali i ja se bojim visine. Primjerice, uopće ne volim gledati prema dolje s viših katova i balkona. Nije mi to ugodno. Nije mi ugodno ni voziti se avionom, jer tada nemam padobran na leđima. (smijeh) Mogu dodati da mi pogotovo nisu ugodna slijetanja avionom, u pravilu rijetko slijećem, uglavnom padam padobranom. (smijeh)

Je li padobranstvo skup sport? Što vam sve treba i koliko sve košta ako se odlučite ozbiljnije posvetiti skokovima padobranom?

- Može se reći da je padobranstvo skup sport jer svaki skok košta minimalno 10 eura, a za neko ozbiljnije bavljenje godišnje trebalo ipak napraviti bar 100 skokova. Oprema koja uključuje glavni i rezervni padobran te ranac i sistem veza košta oko 5000 eura, no oni traju odnosno mogu biti u aktivnoj upotrebi i po dvadesetak godina i više pa zapravo sam početak bavljenja ovim sportom iziskuje izdvajanje nešto više sredstava. Svako natjecanje, pogotovo izvan Hrvatske, košta oko 200 eura, plus putni troškovi, hrana, a nerijetko spavamo i u šatorima zbog uštede. Htjela bih naglasiti da imamo sreće što nas klub ili Savez financiraju jer sponzori baš i nisu previše zainteresirani za ovu vrstu promocije.

Gdje vas se može pronaći? Kome se javiti ako se želite baviti padobranstvom?

- Aerokubu Osijek sjedište je u Tvrđi, tu uvijek ima nekoga. Aeroklub Osijek ima dugu tradiciju školovanja sportskih padobranaca u Hrvatskoj, te ima sve potrebne dozvole za školovanje izdane u nadležnoj Agenciji. Sami se skokovi izvode na čepinskom aerodromu, svaki smo vikend ondje, a skače se od proljeća do jeseni. Obuka počinje u proljeće, može joj se pristupiti već sa 16 godina, ali uz potpis i odobrenje roditelja. Punoljetne osobe, odnosno oni od 18 godina, naravno ne trebaju to odobrenje. Osnovna obuka, uz zdravstveni pregled, stoji oko 4000 kuna. Poslije završene osnovne obuke, školovanje se nastavlja individualno, prema željama i mogućnostima padobranca početnika. Uči se slobodni pad, upravljanje pod kupolom, doskok, nakon čega padobranac početnik samostalno skuplja skokove, iskustvo i minutažu slobodnog pada kako bi pristupio polaganju za dozvolu padobranca, nekoj od povlastica ili ovlaštenja. Osobno radim i kao nastavnica padobranstva, predajem i sudjelujem u izvođenju skokova.

Koliko ste skokova, bar otprilike ako ne znate točno, do sada skupili? Koja je najveća visina s koje ste skočili?

- U trideset pet godina bavljenja ovim sportom napravila sam 3945 skokova, najveća mi je visina skoka bila s 4500 metara. Svaki se skok bilježi u posebnu knjižicu, tako da svaki padobranac u svakom trenutku zna koliko je skokova napravio.

Zahvaljujući padobranstvu proputovali ste cijeli svijet. Gdje je bilo najljepše skakati? Odakle još niste skakali, a voljeli biste takav skok ostvariti?

- Najljepše mi je bilo na Svjetskom prvenstvu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Dubaiju, gdje je aerodrom pokraj otoka Palma i gdje smo vidjeli cijeli grad iz ptičje perspektive. Skakala sam iz svih zrakoplova i helikoptera, no nisam još iz balona, pa mi je to velika i za sada neostvarena želja. Također, u novije doba postoji skok iznad piramida u Egiptu, pa bih i to jednom rado doživjela.

Postoje li discipline u padobranstvu? Možete li nam pojasniti kako izgleda sam skok, što se boduje u natjecateljskom dijelu?

- Postoji puno disciplina u padobranstvu, ja skačem u najstarijoj disciplini, što je precizan doskok na cilj gdje je skok s 1000 metara i gdje je na zemlji mjerni instrument koji treba pogoditi petom jedne noge. Mjeri se u centimetrima, a sam je centar promjera dva centimetra. Na svakom je natjecanju cilj skupiti u osam skokova, ili minimum četiri, što manje centimetara.

Je li vas ikada bilo strah pri skakanju? Jeste li se tijekom svih ovih godina našli u nekakvoj nezgodnoj ili opasnoj situaciji?

- Bilo je situacija da se pojavi i strah, to je prirodno i ljudski, nije svaka situacija na skakanju ugodna, pogotovo kad ima jačeg vjetra koji nas ometa. Rezervni sam padobran otvarala pet puta zbog problema s glavnim padobranom. Posljednji takav skok kada sam otvarala pomoćni padobran dogodio se 2000. godine. Poslije toga bila je još samo jedna nezgodna situacija pri skoku u Osijeku kada sam zbog prejakog vjetra, koji se iznenada pojavio, završila na drvetu ispred Mirovinskog i potom pala na beton, pri čemu sam samo slomila nos. Osim toga, srećom, nikakvih većih ozljeda nisam imala u svim ovim godinama bavljenja padobranstvom.

Što vam izaziva veću tremu, natjecateljski skok padobranom ili nastup na premijeri u kazalištu? Imate li još kakvih profesionalnih obveza u HNK-u osim sviranja u orkestru?

- Nakon silnih godina ni jedno ni drugo mi više ne izaziva veću tremu, samo onu neku pozitivnu da sve prođe dobro. U kazalištu od 2009. godine još obavljam dodatni posao arhivara nota i organizatora orkestra.

Dugogodišnja ste članica GISKO-a, što čitate, kakve naslove preferirate? Budite slobodni dati nam nekoliko preporuka.

- Knjiga je od djetinjstva bila moja ljubav, bijeg od stvarnosti i kvalitetno ispunjavanje slobodnog vremena. Čitam obično ljeti na natjecanjima jer tada imam više vremena, a štivo koje biram uglavnom je lako jer ne volim da me išta opterećuje. Volim pustolovne romane ili neke ženske teme. Posljednji pročitani naslov je Put soli Jane Johnson, topla preporuka i za romane Utorkinje Monike Petz i Klub božićnih kolačića Ann Pearlman, kao i za sve knjige Cecelije Ahern.