U osnovnoj školi paralelno trenira košarku i članica je HKUD-a Željezničar Osijek. U šestom razredu prolazi audiciju za A-ansambl na folkloru i odustaje od košarke. Uz školske obaveze i izvannastavne aktivnosti, svaku slobodnu priliku, vikende i školske praznike provodi u Semeljcima, uz koje ju vežu korijeni s majčine strane. Na taj način veza s tradicijom i folklorom postaje sve dublja i čvršća, a njezina umjetnička priča počinje stvarati ozbiljne životne obrise. Danas smo u gostima kod Jelene Draksler, koja ne samo što čuva i promiče tradiciju nego ju i stvara.

Folklor je od ranih dječjih dana u vašem životu, ne iznenađuje stoga što istraživanje tradicijske kulture tijekom srednjoškolskih dana podižete na nešto višu razinu.

- Kad sam osvijestila da sve ono čemu sam na terenu svjedočila mora postati i ostati zapisano, nedostajali su mi "alati". Običaje je bilo jednostavno zabilježiti, ali što s napjevima, pjesmama, kolima? Kako zapisati korake pojedinih plesova? U to vrijeme nisam posjedovala videokameru, mobiteli iz mog vremena obavljali su poprilično jednostavne radnje poput: nazovi i pošalji poruku; u to smo vrijeme pjesme snimali kasetofonom ili diktafonom. Krenula sam redom. Prvo sam upisala Osnove tambure u Tamburaškoj školi "Batorek", gdje sam stekla potrebna znanja iz notnog pisma i naučila osnove sviranja na tamburi bisernici. Nedugo nakon toga nekolicina iskusnijih članova iz "Želje" pričala nam je o nekim "seminarima folklora na koje moramo ići ako se folklorom planiramo baviti ozbiljno". Nakon prvog seminara, tj. Ljetne škole hrvatskog folklora 2001., bilo je jasno da je to moj put. Dvanaestak sam godina učila od renomiranih folklorista iz Hrvatske poput Bagura, Ivančana, Moslavac, Oreba, Šegovića, Žakule i sl., obrađivala folklornu i tradicijsku građu cijele Hrvatske, ali i dijelova izvan domovine u kojima žive Hrvati starosjedioci (Mađarska, Srbija, Bosna i Hercegovina, austrijsko i mađarsko Gradišće), učila o tradicijskim instrumentima, povijest plesa, metodiku treninga plesača, metodiku rada s izvornim i reproduktivnim ansamblima te plesno pismo - kinetografiju.

Uz ostvarivanje statusa stručnog voditelja postajete i vokalni korepetitor u HKUD-u Željezničar i korepetitor dječjih skupina. Pojasnite nam malo posao korepetitora i osvrnite se na to razdoblje.

- Kako sam odgojiteljica po struci, tadašnje je vodstvo Željezničara smatralo da ću posao korepetitora dječjih skupina kvalitetno obavljati. U to smo vrijeme u dječjim skupinama i pripremnom ansamblu imali stotinjak članova. U svome smo radu bili sistematični, konkretni i profesionalni - roditelji i djeca su to cijenili. Posao je korepetitora biti desna ruka umjetničkom ili glazbenom voditelju. U pravilu obavlja isti posao kao i voditelj za manju ili nikakvu plaću (smijeh). Šalu na stranu, Željezničar je u tom razdoblju puno i kvalitetno radio. Godišnje smo imali dvije ili tri turneje, te je tadašnji vokalni voditelj, prof. Duško Topić, zbog obaveza i angažmana u drugim društvima smatrao da ću tu dobru vokalnu kvalitetu moći sama održavati, a on će "uskočiti kada bude trebalo". Na tome sam mu beskrajno zahvalna.

Potom sa skupinom entuzijastica osnivate Izvornu pjevačku skupinu Semeljačke snaše, kojima ste i voditeljica. Čime se skupina bavi?

- Snaše su zapravo neformalno osnovane na jednom komušanju kukuruza u avliji mog đed Ive Jankovića - Čivinog i bake Eve, rođ. Garvanović. Svi su se poslovi u našoj familiji obavljali zajednički i uvijek su bili popraćeni pjesmom, šalom i pripovitkama o tome "kako je to njekad bilo". Moja bab‘ ujna, Marija Garvanović (inače pučka pjesnikinja iz Semeljaca), isticala je često kako bismo se "mi baš mogle osnovati u pravu pjevačku grupu, a ti nas, Jelo, vodi". Ubrzo nakon toga slijedila je osnivačka skupština i tu kreće cijela priča. Snaše njeguju tradicijsku a cappella svjetovnu i sakralnu pjesmu svoga zavičaja, ali i drugih krajeva panonske regije. Posebno sam ponosna na humanitarne godišnje koncerte koje smo svake godine održavale. Za te sam prilike pisala scenarije prema pričama koje su me okruživale, naravno uz pomoć mojih Snaša i svih ljudi koji su mi bili inspiracija. Bab‘ ujna je pisala skečeve i progovarala o iskonu s kojeg sam potekla. Pisala je i pjesme, a neke od njih smo i uglazbili. Snaše više ne vodim, no ostale su mi duboko utkane životne mudrosti i radosti kojima su me naučile.

Nakon Snaša okupljate talentirane članice HKUD-a Željezničar, s kojima osnivate Žensku pjevačku skupinu Druge Osijek. Koliko se sjećam, bila je to dosta uspješna skupina. Gdje su Druge danas?

- Druge je zapravo okupila Sabina Obranić, mama naše Kase, kako bismo gostovale na izviđačkoj zabavi. Bila je to prva postava Druga. Druge smo Druge osnovale nakon gostovanja na jednom od humanitarnih koncerata upravo kod Semeljačih snaša. Druge su sjajno radile i bile urbani primjer djevojaka koje su zaljubljene u tradicijsku pjesmu svoje domovine. Na našem putu nesebično nam pomažu prof. Duško Topić, Franjo Slavko i Slaven Batorek, Marijana Matijević te Ladislav Vrgoć. Vjerujem da se svi sjećamo naših dvaju nastupa na Dori s Prvom ligom i Žigom, koncerata u Dječjem kazalištu, suradnji s Miroslavom Škorom i mnogih drugih. U nekom su se trenu naši prijatelji šalili da se boje otvoriti paštetu jer bi im Druge mogle mahati (smijeh). Druge još uvijek formalno postoje; one su prijateljice, kume, majke, supruge. Trenutno ne pjevaju aktivno - što ne znači da nećemo (smijeh)!

Uz sve navedeno organizirate koncerte, pišete scenarije, uglazbljujete pjesme, učite svirati tamburu samicu, snimate i bilježite tradicijsku građu na terenu. Možete li izdvojiti neki događaj ili projekt koji vam je ostao u najboljem sjećanju?

- Čast je žirirati različite smotre folklora i pomagati društvima obnoviti ili vratiti izgubljenu tradiciju. Veseli me kada vidim da moj rad pomalo terapeutski djeluje na ljude s kojima radim i kad su dvorane u koje dolazim na probe pune. Trenutno sam uzbuđena jer sam odabrana u Organizacijski odbor 21. festivala dječjeg folklora Hrvatske u organizaciji Kulturnog centra Gatalinka iz Vinkovaca. E to će biti show. Morate nam doći!

Angažman u Šokačkoj grani Osijek nekako se zbog svega navedenog podrazumijeva. Za što ste u toj udruzi zaduženi?

- U Šokačkoj grani od njezina sam osnutka. Obnašala sam mnoge funkcije, od tajnice, članice Upravnog odbora, Umjetničkog savjeta; voditeljice dječje folklorne te muške i ženske pjevačke skupine, voditeljice manifestacija, promotorice, suradnice u svim projektima - trenutno sam samo članica. Urbana Šokica, rekla bi naša magistra Vera Erl. Dovoljno je.

Završili se predškolski odgoj, potom diplomski studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Radite u vrtiću, majka ste blizanaca i aktivni ste u strukovnim udrugama. Kako je raditi s djecom i što sustav treba napraviti da bi vam bilo još bolje?

- Uh! Sustav treba početi biti sustav - ne samo hiniti da to jest. Za početak poštovati zakone i propise koji su u Republici Hrvatskoj u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja izvrsni, samo nisu provođeni u praksi (o tome ćemo sljedeći put!).

Završit ćemo čitanjem, knjigama i preporukama. Što čitate, stignete li i što biste nam preporučili?

- Kao odgojiteljica trudim se voditi novim paradigmama u svome radu. Neizostavno je pratiti suvremenu stručnu literaturu, no Jasper Juul je klasik i institucija sam za sebe. Toplo preporučujem sve naslove. Novogodišnja mi je odluka pročitati do ljeta Hedlovu kriminalističku trilogiju prema kojoj je snimljena televizijska serija Šutnja. Na sredini sam prve knjige. Kako pripremam novu folklornu koreografiju, inspiraciju tražim u Hrvatskim bajoslovljima Vida Baloga i neizostavnoj Šokačkoj čitanci Šokačke grane.