Trica je kultni cafe-bar, urbano okupljalište, avangardni prostor koji diktira gradski ritam života - i tako već gotovo 50 godina. Ne može se svatko pohvaliti takvim statusom, koji ne blijedi, a ako je suditi po Dei Dumančić, nasljednici tog zen-carstva, trajat će još dugo. S Deom se prisjećamo prošlosti i otkrivamo što donosi budućnost, govorimo o njezinim interesima, poslovnim izazovima, prijateljstvima, poznanstvima, umjetnosti, modi, sommelierstvu i niche parfemima.

Završili ste Ekonomski fakultet u Osijeku, smjer Marketing menadžment, te poslijediplomski studij modne koordinacije i komunikacije na IED-u u Milanu. Čini se da ste postavili ozbiljne temelje za poslovne izazove koji dolaze poslije u životu?

- Uvijek sve maksimalno razlažem, do protona i neutrona, rekli bi neki meni bliski ljudi, i time generalno u privatnom životu živciram svoje ljude, ali u poslovnom se smislu to pokazalo esencijalnim. Razlaganje pa zatim kvalitetni temelji i vizija rezultiraju uspjehom u onom u čemu vjeruješ da si dobar.

Kako ste se odlučili za studij u Milanu?

- IED - Istititito Europeo di Design - zvučalo je autentično, izrazito profesionalno i oslobađajuće! Poslala sam pismo, prijavila se i bila primljena. I tako se nađoh u Milanu. Potpuno sama. S 25 godina. Na poslijediplomskom studiju modne komunikacije i koordinacije. Shvatila sam ondje da je naš studij marketing menadžmenta na Ekonomskom fakultetu bio kvalitetna i bitna baza za ono što je slijedilo, postala sam jedan od najzaposlenijih studenata svoje klase. Uvijek sam bila malo na svoju ruku. Introvert sklon eksperimentiranju. Odlučila sam okušati se u modnoj prijestolnici i naučiti nešto novo.

Te vam milanske godine donose i brojna poslovna iskustva. Pomažu li vam danas?

- Uz milanske bile su tu i zagrebačke pa sarajevske... (smijeh) Milanske su godine bile godine izgradnje. Izgradnje osobnosti prvenstveno. Upoznavanja nebrojeno puno posebnih ljudi. Puno suza, puno smijeha. I puno, puno planinarenja po brdima i gorama iznad jezera Lecco, Como, Maggiore. Spletom slučajnih poznanstava, ali i preko preporuka s fakulteta, dospjela sam u brojne časopise, press office, na milanski Tjedan mode... Radila sam većinom kao stilist freelancer. Moram reći da mi je i znanje talijanskog jezika otvaralo vrata koja bi inače ostala zatvorena.

Vraćate se u Osijek i od oca preuzimate Tricu, lokal koji je, čini se, obilježio cijeli vaš život. Kako se odlučujete na taj korak?

- Na taj se korak ne "odlučujem", on je jednostavno bio zapisan. Još kao dijete s fascinacijom gledam sve te genijalno dizajnirane boce i bočice, bilježim to negdje u podsvijesti, a moda je u Trici bila oduvijek prisutna i sve se povezalo u smislenu cjelinu. Svi posebni ljudi mog djetinjstva, sve ih pamtim isključivo iz Trice.

Vaš je tata, popularni osječki nogometaš Mile Dumančić, davne 1976. otvorio cafe-bar, tada s prvim espresso aparatom u gradu. Kako vam je bilo živjeti u to doba?

- Nisam tada znala da je to poseban svijet u kojem sam ja imala priliku biti rođena. Bilo mi je zbilja genijalno. Iskustva koja su formirala moju osobnost. Trica je bila (trudim se da i ostane) svojevrsni modno-umjetnički i poduzetnički, prvenstveno gradski hub. Odrastala sam gledajući slobodne ljude beskompromisnih stylinga, nesputane, svoje, kakve sam rijetko još igdje drugdje viđala po svijetu. Takav je bio i moj otac, majka... i moj osobni style uzor, pokojni Goran Mikan, te Julijus Škarica. Sve te slike iz djetinjstva oblikovale su moje buduće interese.

Po preuzimanju lokala zadržavate očevu viziju, ali uvodite i brojne promjene. Što vas navodi da krenete tim smjerom i što nam donose godine koje slijede?

- Spletom obiteljskih okolnosti i svojevrsnim reality checkom 2009. vraćam se u Osijek. Tada iz potpuno sebičnih, a ponajmanje poduzetničkih pobuda: pije mi se odlična kava, u vizualno smirujućem izričaju i iz nostalgije za sretnim 80-ima pristajem preuzeti Tricu od oca, zatvaram ju i potpuno preuređujem. Većina me starih gostiju tada ne podnosi, ha-ha-ha, ali s protekom vremena prihvaćaju me kao legitimnog nasljednika. Otvaramo "novu" Tricu u studenom 2009., hobistički se bavim dizajnom interijera, pa uživam preuređujući ju. Uspjeh, veselje, nova era temeljena na poštovanju one stare.

Volim biti na raspolaganju ljudima koje volim i u koje vjerujem, a ovdje, kroz lokal, mogu pružiti svojevrsnu osječku kulturnu platformu za glazbenike, umjetnike, mlade poduzetnike, vinare, glumce, pisce, dizajnere... Za sve ljude koji čine temelj urbanog društva.

I, kakva je osječka kulturno-umjetničko-urbana scena? Kako diše grad? Recite nam više o nositeljima programa koji se održavaju u Trici?

- Rane su 2000. bile čudo od izlazaka u Osijeku, nekad nismo znali na koji party ili koncert otići, sve je gorjelo od zbivanja - i onda kao da je netko sve odrezao. Tada sam se doslovno zabarikadirala u Tricu i upoznala mnogo mladih i frustriranih ljudi, a frustracija je u nekoj dozi i dobra, jer smo se međusobno pokrenuli organiziranjem izložbi, koncerata, slušaonica, panela, art evenata, snimale su se scene za filmove, serije, spotovi... Trenutno najviše surađujem s osječkim jazz-glazbenicima i bavim se organizacijom gostovanja u suradnji s ljudima koji dijele viziju sličnu mojoj. Također, svaki drugi petak imamo "After work sessions by Božić & Drozdekov", svojevrsnu after-work live eklektičnu slušaonicu. Velika mi je želja organizirati plesne večeri, recimo, one američke šetalice, pa ako znate nekog plesnog entuzijasta, prišapnite mi broj! U četrdesetim sam godinama i hrana mi je postala centar interesa, pa ću podržati prijateljicu i njezin kolektiv "Golo oko" u nastojanju da, vinskim rječnikom rečeno, sljube umjetnost, iće i piće na malo drukčiji način.

Gotovo sve to vrijeme paralelno ste uspješni na još jednom profesionalnom polju.

- Mislite na očnu optiku? Da, bila sam kreativni direktor i direktor marketinga za najveći hrvatski lanac očne optike. Zajedno s dečkima iz Studija 33 (volim osječke priče!) napravili smo rebranding uspavanog diva i za to osvojili mnogo nagrada, prvenstveno u inozemstvu. Bavila sam se i fashion buyingom za isti lanac, te zahvaljujući tomu upoznala mnoštvo posebnih kreativaca diljem svijeta.

 

No tu nije kraj vašim interesima, brojni su, no osobno me najviše zanima onaj vezan uz niche parfeme. Kakve note preferirate i donosite li nam u grad možda nešto i s tim u vezi?

- Hmmm, godinama se ložim na "niche", koji je sad na neki bizaran način postao dio mainstreama, makar što se zarade i prepoznatljivosti tiče. Sjeme te ljubavi posadila je moja majka, davnih 80-ih, a zatim smo svojedobno imali i vrlo uspješnu franšizu Martimexa na Korzu. Iskreno, što više kopam, zaključujem da je manje više. Kvalitetni sastojci, jednostavna priča. Vječno volim mali edinburški brend Jorum studio, bruklinški D.S. & Durga, standardno mainstream niche COMME des GARÇONS i novi brend Bibbi Parfum. Otvorena sam i u tome, vjerujem u kreativni proces - učenje, nadgradnja, iskorak... Stoga nije za isključiti mogućnost otvaranja u tom smjeru.

Volite vino, glazbu, modu, šetnje..., no što je s knjigama? Uz kakve se naslove opuštate?

- Oduvijek sam knjiški moljac. Knjige kupujem uvijek i svuda, to mi je najdraži suvenir i stalno nešto čitam. Interesi su mi razni, od pirotskih ćilima preko vizualne poezije do duhovnog razvoja i tema vezanih uz vina, a takve su i knjige koje kupujem! (smijeh) Trenutačno čitam O prirodi, autora Ralpha Waldoa Emersona, neki vjeruju, duhovnog oca meni omiljenog američkog autora Walta Whitmana. Na polici mi je uvijek na dohvat ruke nešto od Srđana Valjarevića (Zimski dnevnik, Dnevnik druge zime, Komo), kojeg sam pročitala na preporuku prijatelja i jednostavno me je oduševio, pomeo čak!