Kako sama kaže, njezin je život kao miks raznih pjesama, ne stiže ni spavati kako treba… Nema mjesta čuđenju toj izjavi jer je Ivana Šibalić uistinu osoba mnogih znanja, vještina, angažmana i poslovnih obveza. Ova profesorica hrvatskog jezika i književnosti, zaposlena kao projektna koordinatorica u Udruzi Breza, od 2002. aktivna je u organizacijama civilnog društva kroz koje svakodnevno radi na razvoju lokalne zajednice.

Dugi niz godina aktivno radite na jačanju zajednice i poboljšanju kvalitete života građana. Jeste li zadovoljni trenutnom situacijom?

- Teško je jednoznačno odgovoriti jesam li zadovoljna. U nekim segmentima poput volonterskih i solidarnih akcija uvijek vidim pomake nabolje, i to me veseli. U području društvene angažiranosti pojedinaca, ali i kolektiva, to je još uvijek dugotrajan proces koji uključuje mnogo sati rada, kako mi kažemo, na terenu. Kronično nam nedostaje motiviranih ljudi koji misle na terenu, a rade srcem i taj pristup ne mijenjaju bez obzira na to radi li se o plaćenom ili volonterskom radu, bez obzira na to je li to izvan radnoga vremena, vikendom ili sl. Radi se na poboljšanju kvalitete, svatko iz svoga segmenta za određenu dobnu skupinu, no potreba je puno opsežnija od same ponude. Imamo odličnih projekata, akcija, inicijativa, događanja, radionica koje se nude, samo u njima trebaju građani željeti sudjelovati.

Ipak, na početcima vašeg rada situacija je bila daleko lošija. S kakvim ste se izazovima tada suočavali, na kakve probleme danas nailazite?

- Prije 20 godina, otkako sam se upustila u rad u organizacijama civilnoga društva (OCD), mnogo se toga promijenilo. Točno je da je tada bilo raznih poteškoća poput nedovoljnih izvora financiranja, neprepoznatosti u zajednici. Sada imamo reference, festival Zemlja bez granica koji je brend grada, ali i dalje se mučimo s istim problemima osiguravanja financijske stabilnosti, transparentnosti u odobravanju projekata te sektorskog imagea (neprofitne organizacije) u društvu. Sigurna sam da je baš zbog te loše percepcije OCD-a u društvu svima nama "civilcima" danas još i teže.

Kakva je opća društvena situacija kada je riječ o mladima, osobito onima u nepovoljnom položaju?

- Mladi se često stavljaju u kontekst problema s kojima se treba suočiti, no oni su zapravo rješenje za brojne probleme s kojima se suočavamo. Rad s populacijom mladih iziskuje otvorene, inovativne i originalne pristupe jer oni se rađaju i odrastaju kroz tehnologije koje se ekspresnom brzinom mijenjaju i nadograđuju, što utječe i na posebne načine komunikacije i pristupe u radu. U ovo je postpandemijsko vrijeme vidljiva opća nezainteresiranost i nemotiviranost za aktivnu ulogu mladih u društvu čemu je, vjerujem, pridonijelo i njihovo izolirano odrastanje tijekom korone, ali i društveno-političko okruženje koje, nažalost, niti stvara uzorne ideale, a niti motivira da je isključivo uz znanje i vještine moguće utjecati na promjene nabolje. Mislim da nam u skorašnjoj budućnosti dolaze nove generacije nestrpljivih mladih koji rješenja traže u instantnim juhama i kavama za van, a sve manje u studioznom pristupu na terenu gdje se osluškuju potrebe zajednice i na temelju njih reagira. Nije to zamjerka, već model koji treba znati i moći međugeneracijski uskladiti. U tome svemu oni najranjiviji - mladi u nepovoljnom položaju s različitim poteškoćama, ostaju opet nevidljivi, odnosno dovoljno vidljivi samo na listovima papira suhoparne administracije nekih europskih projekata, dok se angažirane organizacije rukama i nogama bore za njihovu stvarnu socijalnu uključenost koja ne ovisi isključivo o odobrenim projektima, već su dio socijalnih ili društvenih paketa na nacionalnoj razini. Srećom pa pojedinci mijenjaju svijet i uvijek ima tih pojedinaca i organizacija koje ne posustaju i daju podršku, djeluju bez obzira na vremenske (ne)prilike s kojima se gotovo svakodnevno suočavaju.

Kada se govori o nekakvim projekcijama za budućnost, kako i sami kažete, u pravilu je većina nadanja usmjerena prema mladima. No koliko se i kako danas ulaže u njih?

- Moram se ovdje osvrnuti na odgojno-obrazovni sustav u kojemu djeca i mladi još od vrtićke dobi pa do kraja srednje škole provode dosta vremena, gotovo kao i odrasli, puno radno vrijeme, a ponekad i duže. Ulaganje u mlade, uz roditeljsko okrilje, počinje upravo iz toga sustava koji bi ih trebao odgajati i obrazovati za proaktivne i angažirane građanine svijeta koji žive načela demokracije i ljudskih sloboda i samoinicijativno izlaze na izbore s jasnim uvjerenjima koju opciju biraju/zaokružuju. U Hrvatskoj je takav sustav obrazovanja još uvijek pusta želja i nada. Primjerice, građanski odgoj i obrazovanje još uvijek nije ni izvannastavna aktivnost u svim školama u RH, a kamoli izborni ili obvezni školski predmet kao u nekim drugim zapadnim zemljama koje taj koncept prakticiraju više od 50 godina.

Zaduženi ste za međunarodnu suradnju s organizacijama diljem EU-a, što to konkretno znači?

- Već 12 godina kao projektna koordinatorica u Udruzi Breza radim na povezivanju s drugim EU organizacijama i ustanovama kroz različite projekte koje provodimo u partnerstvu. Trudimo se kroz međunarodna partnerstva utjecati na rješavanje stvarnih problema, donositi inovativna rješenja ili razmjenom iskustava s drugim organizacijama iskustveno učiti. To zahtijeva dosta putovanja, ali svako je vrijedno novih spoznaja i mogućnosti primjene u svojoj sredini. Gotovo da nema EU zemlje s kojom nismo ostvarili partnerstvo, a rado ističem i suradnju s Burkinom Fasom i Haitijem.

Ta je suradnja vidljiva i kroz festival Zemlja bez granica! Možete li nam više reći o samom procesu kreiranja programa? Možda nešto i o ovogodišnjoj Zemlji.

- To je dugotrajni, jednogodišnji proces koji se osmišljava u najsitniji detalj. Ispituju se interesi naših sugrađana i oblikuje se sadržaj. Festival je poligon za kreativnost i stvaralaštvo odgojno-obrazovnih, kulturno-umjetničkih ustanova te raznih društava, klubova, organizacija i pojedinaca. Nadam se da nas ništa neće omesti da krajem kolovoza ponovno svim našim sugrađanima ponudimo višednevnu čaroliju tzv. Snovograda.

Na kojim još projektima trenutno radite?

- Trenutno radim na nekoliko europskih projekata: iz područja podrške samozapošljavanju državljana trećih zemalja, osnaživanje ranjivih skupina djece i mladih kroz školu životnih vještina te razvoju modela učenja zalaganjem u zajednici.



Kuhinja je, kako sami kažete, vaš wellness-centar? Recite nam više, kako je do toga došlo?

- Prije šest godina zbog obiteljskih sam zdravstvenih razloga prešla na bezglutensku prehranu. Takva prehrana iziskuje posvećenost kuhanju, i to svakodnevno. Radim eksperimente, postavim namirnice kojima istječe rok i moram od toga nešto napraviti. Srećom pa je to većinom uspješno.

Volite i putovanja, ponajviše ona obiteljska. Kakvu vrstu putovanja prakticirate?

- Prakticiram spontana, često u zadnji tren realizirana putovanja. Mislim da će se moja djeca sada glasno nasmijati jer ih ponekad sekira kada uz osmišljeni okvir putovanja, smještaj rješavamo večer prije, ili odlučimo krenuti dan ranije i tijekom putovanja rješavamo smještaj. Jedino ljetovanje koje već 12 godina provodimo u šatoru u kampu na Jadranu isplaniramo s prijateljima, no i to, zbog godišnjih odmora i kako djeca rastu, sve teže usklađujemo.

Čitate li na putovanjima? Koju vrstu naslova najviše? Dajte nam nekoliko preporuka.

- Čitam kampanjski, sve odjednom. Posebnu draž čini potraga za novim štivom u Knjižnici, ali onim koje na posudbenom listu unutar korica gotovo nema evidenciju o posuđenosti te onim koje je negdje "skriveno" na policama. Pratim i trendove poput genijalnog Izraelca Etgara Kereta, ruskog preobraćenika na katoličanstvo Ilje Stogoffa, pa recimo makedonske književnice Rumene Bužarovske (možda to nekima nisu trendovi, smijeh). Trenutno čitam Mliječne zube hrvatske suvremenistice Lane Bastašić. Teorijska literatura dio je mog dnevnog habitusa, poput civilnodruštvenih tema, tema iz građanskoga odgoja i obrazovanja, aktivnoga građanstva, održivoga razvoja, migracija i sl.