Ako ste mali sreće, mogli ste ga čuti kako magijom saksofona puni osječke parkove smooth blues i jazz zvukovima. Saksofonist Benjamin Lamza nastavnik je povijesti, vanjski suradnik Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, član nekoliko osječkih autorskih bendova i zagrebačkog gypsy jazz sastava. Zbog čega je saksofon "zvuk" o kojemu se toliko priča, o osječkoj jazz sceni, planovima i angažmanima razgovaramo s mladim glazbenikom kojeg inspiriraju ljudi koji se glazbom bave iz ljubavi.

Kako ste se i kada zaljubili u saksofon, jazz, blues? Kako je sve krenulo, kada ste se počeli baviti glazbom?

- Sve je krenulo, naravno - s knjigom. Negdje u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole posudio sam upravo u GISKO-u Legiju stranaca Gorana Tribusona. Stariji je brat protagonista knjige otkačeni bitnik koji svira srebrni tenor-sax i ima mnoštvo jazz ploča, te nakon što nešto zglajza u svom malom provincijskom gradu, silom prilika bježi u Legiju stranaca, a bratu ostavlja u nasljeđe sax i ploče. Meni se to strašno dopalo i već od petog razreda (2001.) pušem prve note u osječkoj Glazbenoj školi kod nedavno preminulog prof. Mirka Hrženjaka.

Nisu vam strani ni seminari svjetski renomiranih jazz edukatora i virtuoza. Koliko je vama osobno važno cjeloživotno se obrazovati i koliko često uspijevate odvojiti vrijeme za to?

- Mislim da je kontinuirani rad na određenoj vještini ili zanatu, što god to bilo - jako važan. Daje nam osjećaj svrhe i osobnog zadovoljstva. Svi mi imamo talent za nešto. Važno je obrazovati se kako bismo izbrusili taj talent. Improvizirana, tzv. jazz glazba jedna je od najtežih glazbenih formi jer u njoj su sva tri elementa glazbe (melodija, harmonija i ritam) razvijena do visokog nivoa te postoji i element konverzacije između instrumenata, tj. glazbenika, u realnom vremenu. Dok u klasičnoj glazbi instrumentalisti bruse određenu kompoziciju do savršenstva služeći se notnim zapisom, mi improvizatori brusimo svoje uši, svoju tehniku, povećavamo vokabular i kontinuirano radimo na svom umijeću muziciranja kao što vrhunski sportaš marljivo trenira za Olimpijadu. Svaki dan trudim se odvojiti vrijeme i naučiti nešto novo. Danas su uz internet informacije dostupnije nego ikad prije. No ljudsko je iskustvo ono što je nezamjenjivo, pa tako, kada sam u prilici, pohađam seminare stručnjaka kako bih dobio novu perspektivu i savjete.

Imate li glazbene uzore?

- Da! Previše ih ima da ih sve nabrajam, ali istaknuo bih američkog alt-saksofonista i pedagoga Dicka Oattsa, apsolutnog majstora zanata spontane kompozicije ili, kako bismo laički rekli - improvizacije, od kojeg sam imao priliku nakratko učiti. Trenutno mi je glavni uzor, čiju glazbu stalno slušam, proučavam i vježbam, najveća živuća legenda tenor-saksofona - Sonny Rollins, koji je, srećom, još s nama na planetu i sada puni 92 godine.

Koliko su danas mladi Osječani zainteresirani za sviranje saksofona?

- Mislim da su zainteresirani više nego prije nekoliko desetljeća. Znam da djeca nekoliko mojih starijih glazbenih kolega i kolegica pohađaju glazbenu školu i sviraju saksofon. Osobno, trenutno imam samo jednog učenika na privatnim instrukcijama. Doduše, relativno često mi se ljudi javljaju, i to ne samo mladi nego i odrasli, te traže savjet za kupnju saxa za sebe, tako da mi je vrlo drago što raste broj ljudi koji vole taj prekrasan ali zahtjevan instrument.

Trenutno djelujete u nekoliko bendova, kao solist, ali i kao dio orkestra. Predstavite nam svoju drugu obitelj, točnije, druge obitelji.

- Bendovi se sastaju i rastaju isto kao i ljudi. Jako sam zahvalan na svakom iskustvu koje steknem prilikom muziciranja s drugima. Trenutno sviram originalnu autorsku glazbu u osječkom (blues/jazz/latin) sekstetu The Morenos te u fusion (jazz/rock) kvartetu Human Buldozer. Sviram kao solist ili kao dio orkestra u osječkom HNK-u, ovisno o repertoaru za određeni koncert/predstavu. Moja je najdraža glazbena obitelj izvan Osijeka, u kojoj sam se udomaćio u proteklih pet godina, Big Band Požega, nevjerojatna skupina talentiranih i kreativnih ljudi koji zaista žive za glazbu. Povremeno nastupam i surađujem sa zagrebačkim gypsy jazz sastavom Gungula i riječkim bendom Stephany Stephan. Najnovija glazbena obitelj čiji sam član jest novoosnovani Big Band Osijek, koji nastavlja tradiciju započetu s gosp. Zlatkom Baračem i Big Bandom Art Club Osijek, koji je djelovao od 2009. do 2011.

Kako pronalazite vrijeme za sve? Kako izgleda vaš radni dan?

- Glazba je najvažnija stvar u mom životu pa stoga svaki dan izdvojim vrijeme za slušanje glazbe i vježbanje instrumenta. Ponekad mi se dogodi da mi prođe dan ili dva da ne sviram i to me onda čini nervoznim. Jedan bi ispunjen dan izgledao otprilike ovako: ujutro bih uz čaj uhvatio malo vremena i vježbao akorde na klavijaturi te bih zatim otišao u obavljanje svakodnevnih stvari, kupnju namirnica na tržnici i slično. Slijedi vježbanje saksofona, a potom kuhanje ručka i odlazak na posao. Nakon škole, tj. povratka s posla, večera te zatim odlazak na probu s jednim od bendova ili orkestara. Nekada je više, a nekada manje hektično, ali, u svakom slučaju, nikada mi nije dosadno. Da imam tri života, ne bih stigao poslušati svu glazbu i navježbati sve pjesme koje želim.

Po vašim nastupima vidi se da se dobro osjećate pred auditorijem, imate li ikada tremu? Kakav je osjećaj komunicirati glazbom?

- Kvaliteta i vibra međuljudskih odnosa unutar benda projicira se van preko glazbe prilikom nastupa. To je pogotovo očito prilikom izvođenja improvizirane glazbe, gdje, osim harmonijskog okvira/podloge, nema previše zadanih elemenata unutar pjesme. Tu se svatko može u realnom vremenu kreativno i vrlo osobno izraziti. Kad se sve posloži u bendu, tj. orkestru, i svatko daje svoj maksimum energije i koncentracije - osjećaj komuniciranja glazbom je nezamjenjiv. Pogotovo kad je riječ o improvizaciji. Najbolje su solaže kao san. Uroniš u zvuk, a poslije se sjećaš samo nekoliko slika, sve ostalo je kao u magli. Velik problem je ego i potreba za kontrolom. Ako se (a vrlo često se to dogodi) potreba za kontrolom uplete u trenutak kreacije, magija nestaje, a počinje forsiranje tehnike, ljestvica i drugih mehaničkih glazbenih obrazaca, koji zapravo nisu prava kreacija. Publika možda neće primijetiti razliku između nadahnute kreacije ili navježbane fraze na svjesnoj razini, ali iskusni muzičar istrenirana uha hoće. Ali zato se uvijek osjeti energija koju solist daje, kakva god ona bila. Vezano uz tremu, kao dijete u glazbenoj školi imao sam golemu tremu prije svakog nastupa, ali su ju godine i iskustvo malo-pomalo izbrisale. Danas imam malu tremu samo ako nisam dobro pripremio glazbeni materijal, jer u glazbi priprema nije pola, nego čini 90 % posla.



Spominjete improvizaciju, koju mlađe generacije najčešće upoznaju na partyjima elektronske glazbe. Nastupate li na njima, možda na privatnim tulumima i sličnim događajima?

- Improvizacija je ono čime se zapravo stalno i bavim. Glazba je jezik, a glazbeni su stilovi kao različita narječja. Pokušavam ih što više upoznati i svladati. Tako sam svirao po electro partyjima i svadbama s DJ-evima, momačkim zabavama, kao solo sax prilikom sklapanja braka kod matičara, gost iznenađenja na rođendanskim zabavama, u duetu ili triju na ulici, na pool partijima u resortu kao dio animacijskog tima itd. Trudim se iskoristiti svaku priliku za svirku.

Za kraj, recite nam kakvu glazbu privatno volite slušati, a kakve knjige čitati?

- Privatno volim slušati jazz i klasičnu glazbu. Primjera radi: jazz - Sonny Rollins live in Stockholm - There will never be another you, klasika - Richter: On the Nature of Daylight (Transc. for Saxophone Quartet and Cello) u izvedbi Signum Saxophone Quarteta. Od knjiga bih izdvojio Joea Dispenzu - Ostvari svoje neograničene sposobnosti te knjigu koju baš trenutno čitam na posudbi iz GISKO-a Alana W. Wattsa - Mudrost nesigurnosti (Poruke za doba tjeskobe).