Rođeni Novosađanin Akademiju umetnosti upisuje u rodnom gradu, gdje završava i privatnu baletnu školu La Sulphide. U Novom Sadu radi sve do 2006. godine kada se seli u Zagreb, a svoje glumačko umijeće prenosi na TV serije i dugometražne filmove. Danas je ovaj glumac stalni član Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i iza sebe ima četrdesetak profesionalnih predstava. U pripremi je i nova, očekivanja publike su velika, a o čemu se točno radi danas otkrivamo u gostima kod glumca Vladimira Tintora.

HNK u Osijeku priprema novu dramu, predstavu režira sjajni Samo M. Strelec prema romanu Dječak koji je govorio Bogu jednako tako vrsnog redatelja i pisca Damira Mađerića. Što donosi radnja ove potresne priče?

- Radnja ove predstave iz sadašnjeg nas vremena vodi k četrdesetim godinama prošlog stoljeća u srce tople židovske obitelji koja živi u malenom gradiću, kako ona kaže, na kraju svijeta, nesvjesna rata koji se nezaustavljivo približava. Također, to je priča o holokaustu, ali i svim žrtvama ratova. U isto vrijeme tkanje ove predstave progovara i o važnosti umjetnosti i kulture u teškim, pa i najtežim vremenima. Koliko je to priča o ljudima iz prošlosti, toliko je to priča i nas koji danas živimo i stvaramo buduću povijest.

U predstavi imate ulogu Pisca, nakon duže stvaralačke krize pronalazite inspiraciju u dnevniku glavnog lika. Recite nam više o čemu se radi, o vašoj ulozi.

- Lik Pisca koji godinama nije ništa napisao ostaje na mjesec dana doma sam kako bi tu blokadu stvaranja mogao konačno probiti. Posve slučajno, ako se išta može nazvati slučajnošću, među "starom kramom" pronalazi dnevnik dječaka Emanuela i u njemu zapisanu zaboravljenu priču žrtve jednog vremena, jednog zla. Inspiriran tom pričom on piše svoj novi roman kojemu mora napisati novi kraj. Moram priznati da je ovo prvi put da ulogu stvaram na ovaj način. Većina monologa koje u toj predstavi govorim nastala je iz improvizacije i neizvjesnosti. No kako se svi već privikavamo na život dan po dan, tako sam pokušao to primijeniti i na svoj glumački proces. Uz vodstvo divnog Same Streleca i veliku podršku koju svima nama daje, upustio sam se u "lomljenje" svojih dosadašnjih glumačkih obrazaca, načina igre i uživanju u neizvjesnosti ishoda. Mislim da to ljekovito utječe na cijeli ansambl u ovim zbunjujućim vremenima.

Holokaust, totalitarni režimi, vječna pitanja borbe dobra i zla… kažu da zlo zapravo nije nasilno, nego ljudi. Daje li predstava odgovor na to pitanje? Kakva su vaša promišljanja?

- To isto pitanje u predstavi postavlja sebi i pisac: Zlo, je li čovjek to zlo? I šutnja bude odgovor. Dobar odgovor daje i najavni tekst za predstavu koji kaže: "Postojanja zla smo svi svjesni kroz sitna ranjavanja što ih tijekom života pretrpimo, no koja preživimo, prilagođavamo se i mijenjamo uslijed tih sitnih zala sve dok jednom pred ogledalom, u odrazu, ne vidimo nekog drugog. Zlo je sitno dok se ne omasovi onako kako se to tijekom povijesti događalo, kako bi se moglo ponoviti." I upravo zbog toga mislim da mi kao ljudi učimo jako sporo. Ljekovito bi bilo kada bi svatko od nas osvijestio "zlo" koje nosi u sebi i radio na njemu kako nikad nitko ne bi naudio ni jednom biću. Tek su tada harmonija i mir mogući. Mir u nama samima je mir u svijetu.

I sada živimo u čudnim vremenima, diljem Europe i svijeta mnogo je mržnje i danas. Učimo li dovoljno iz prošlosti? Može li umjetnost preuzeti snažniju ulogu, biti svojevrsni učitelj?

- Mislim da je umjetnicima to i dano kao primarni zadatak. Kako se mi kao glumci zbog posla susrećemo s različitim likovima, pa onda njihove osobine tražimo u sebi kako bismo ih bolje i vjerodostojnije odigrali, mi na određeni način radimo na sebi stalno. A svatko tko radi na sebi je prvim korakom stigao na pola puta. Nažalost, iz različitih razloga ljudi to ne stižu činiti, a nama glumcima je to osnova posla. Zato uvijek tvrdim da su umjetnici bedem istine i zdravog razuma. Tako da je nama "u krvi" da ukazujemo svojim radom na probleme društva. Puno je mržnje. Ljudima se konstantno nameće nekakva podjela na tabore, koji su sve uži i uži. Ako se tako nastavi, mogli bismo se dijeliti po tome tko koliko trepavica ima ili po boji očiju. Žalosno je to. Umjesto da slavimo različitosti ljepote koja oko nas postoji, mi se utaborimo i svi "drugi" nam postaju neprijatelji. U meni idealizam i humanistička ideja nikada nestati neće, otići će sa mnom, na već zasluženo mjesto, tako da bez obzira na to što je neka tamna sjena na svijetu, ja zbilja vjerujem da će dobro sigurno pobijediti.

Osijek je, srećom, kao uostalom i Novi Sad, otvoren grad. "Oteli" smo vas prije gotovo devet godina, kako je živjeti u Osijeku? Gdje vidite najizraženije prednosti, a gdje nedostatke?

- Što se Novog Sada tiče, on će uvijek biti moj grad. No, jednostavno, vezao sam ga za taj dio života dok sam bio ondje. Ali moj život je trenutno tu u Osijeku i to mi je velika čast. U njemu sam uistinu našao i ukotvio neki svoj svijet gdje kazalište zauzima najvažnije mjesto. Imam toliko divnih prijatelja u ovom gradu da se zbilja osjećam kao doma. Prednosti Osijeka za mene su ta njegova toplina, ti parkovi, ljudi, ta mogućnost da svuda gdje trebaš možeš stići pješice je meni izvanredna. Najveći potencijal vidim u ljudima koji čine kulturnu scenu Osijeka. Bez njih to ne bi, jednostavno, imalo smisla. Pritom govorim i o onima koji kulturu stvaraju, kao i o onima koji je "konzumiraju" ili žive svaki dan. O nedostatcima ne bih govorio, jer ih svi mi znamo i vidimo, i svaki grad ih ima. Više bih volio govoriti o prednostima i idejama koje u budućnosti mogu učiniti ovaj grad još ljepšim i lagodnijim. Treba početi od sitnica jer one čine život. Mali su pomaci već značajni. Treba osluškivati građane Osijeka. Oni, pravi zaljubljenici u ovaj grad točno znaju što gdje treba napraviti. Volio bih kada bi ljudi počeli još više vjerovati u ljepotu ovog grada, u njegov sjaj i ponos.

Nije tajna da imate i zanimljiv hobi, krije se pod nazivom Tint-O-Rama.

- Nikakva tajna. Naime, radim umjetničke suvenire u konzervi od sardina. To su zapravo višedimenzionalni kolaži ili jednostavnije - tintorame. Ideja se rodila posve slučajno i od nje je krenuo val dobrih stvari i nekog mog "paralelnog" života u kojemu sam i likovni umjetnik, što mi je velika čast. Naravno, s njima su došle i neke zamisli koje bi mogle biti za opće dobro. Kako one uglavnom u sebi nose motiv mora, vode, volio bih se na neki način priključiti akcijama očuvanju mora, našeg Jadrana. Ali sve u svoje vrijeme, radim na tome.

Kad se ne pripremate za predstavu i ne bavite hobijem, što čitate, kakvu literaturu čita vaša generacija glumaca? Budite slobodni dati nam nekoliko preporuka.

- Hm, teško da ja mirujem. Naučen sam da slobodno vrijeme koristim za ono što nisam mogao obaviti kroz radni tjedan. I kako sam radoznao po prirodi, nikad ne mirujem. Odmor mi je učenje likovnih tehnika, povijesti arhitekture i dizajna. Također, uređujem svoj vrt ili, kako ga volim zvati, park. Jednostavno mi je to mjesto koje me je naučilo toliko životnih stvari, poput strpljenja. To je mjesto gdje promišljam o ulogama ili o nekim projektima, maštam. Također, snimam videa na društvenoj mreži TikTok, kojima pokušavam zabaviti ili naučiti gledatelje iz nekog svog životnog iskustva ili stava. Volim vjerovati da nekome pomažu. Što se čitanja tiče, kako radimo puno projekata, stižem čitati samo dramske tekstove ili literaturu koja je u tom trenutku vezana uz rad na ulozi. Možda ne bi bio loš prijedlog uzeti knjigu koja nam je obilježila djetinjstvo i čitati je novim očima. Ili, još bolje, a u skladu s novom predstavom, pronaći svoje stare dnevnike i pročitati ih. Makar u sebi.