Na prvi se pogled zaljubila u više od 150 godina staru derutnu građevinu u našoj Tvrđi, s jasnom vizijom, uz golem trud i upornost, posjetiteljima i gostima Osijeka osigurala je smještaj koji već na samom ulazu pruža osjećaj dobrodošlice protkan nekim davnim vremenima, kada se svakom gostu pridavala pažnja dostojna austrougarskog plemstva. Jasmina Krkić Poznić, vlasnica ponajboljeg obiteljskog pansiona, Maksimiliana, sa suprugom, djecom i zaposlenicima nudi i osigurava samo najbolje od Slavonije i Baranje. Iako počeci nisu bili nimalo laki, njihov uspjeh pokazuje da se može, a ovo je njezina priča.

Osijek niste dobili, odabrali ste ga. Kada ste ga osjetili vašim gradom?

- Da, ja u Osijeku nisam rođena. Nisam čak niti odrasla ovdje. Imam to ograničenje u broju riječi za intervju, pa da ne ostanemo na prvom pitanju... Bilo je više od 20 seljenja u životu, deseci gradova, četiri-pet država. Osijek je ulazio i izlazio iz mog života, i negdje polovinom ’90-ih stiže mi razglednica u Italiju od Ivane (Ivana Milas, sadašnja predsjednica Nansen dijalog centra, nap.a.), na njoj slika Malog princa (koji mi uopće ne pripada u omiljene knjige), i na njoj piše: "Ponekad je bolje hodati oko kuće nego oko svijeta". Mogla je doći nekoliko dana prije ili kasnije, i ne bih je doživjela. Ali u tom sam se trenutku zapitala gdje mi je kuća, gdje se osjećam doma? Spakirala sam kofere, rekla sestri da idem i sutradan bila u Osijeku. I, evo, živim svoj odgovor više od 25 godina. Neki Osijek dobiju rođenjem, neki ga odaberu. Bili "dođoši" kao ja, ili se vratili u rodni grad nakon tumaranja svijetom, jedno nam je zajedničko - jako ga cijenimo i ne uzimamo zdravo za gotovo.

Nakon desetak godina rada u nevladinom sektoru odlučili ste okrenuti novu stranicu. Podigli ste kredit na 30 godina i počeli projekt Maksimilian. Jeste li znali u što se upuštate?

- Nisam. Znaš kako kažu - sve velike stvari napravili su neiskusni ljudi trenutak prije nego što su postali iskusni.

Vidljivo je da ni danas ne žalite za tom odlukom, iako je godina iza nas bila puna izazova, ova pristigla ne obećava mnogo, a tu je i najava rekonstrukcije i obnove Tvrđe. Kako se nosite s izazovima?

- Izazov? To je ona nova riječ za problem? Hrvatski jezik ima jednu lijep riječ. Poduzetnik. Često je upotrebljavamo u negativnom kontekstu. Šteta. Jer jako dobro opisuje čovjeka koji se ne predaje i vidi prilike u neprilikama. Prilagođavam se. Stečeno mi iskustvo otvara neke druge poslove i dokle god vidim da ima mogućnosti - borim se. Ne moraš imati svoju tvrtku da bi se poduzetnikom zvao. Uvijek negdje nešto rodi.

U svemu vidite razvojni potencijal, od rastućeg IT sektora do lokalne gastronomije, vrhunskih vina, netaknute prirode i običaja. Očito je da ste 100 % posvećeni brendiranju Slavonije i Baranje, no je li lako živjeti od turizma?

- Kak‘ bi moj rahmetli otac govorio: "Ako čuješ za neki pos‘o lahak a parali - javi mi, pa da se i ja njime bavim".

Među prvim stvarima koje svatko ugleda kada kroči u Maksimilian jest stara Singer mašina. Zanimljiva priča ide uz nju?

- Maksimilian je više od smještaja. Tu stvari imaju svoju priču, ponekad i više njih. Neke priče stvaram ja i ljudi koje su me oplemenili kroz život, neke gosti. Ima ih i koji čekaju svoju priču. Ti kažeš singerica, a meni se lice razvuče u skali od sreće preko blagosti do sjete i tuge. Da, jedna osakaćena singerica među prvim stvarima je koje ugleda svatko tko kroči u Maksimilian. Nije ona samo tu kao stalak za brošure i vizitke. Između dva svjetska rata singerica je bila gotovo pa ultimativni miraz svake dobrostojeće udavače u našim krajevima. Tu mašinu, na našem ulazu, darovala mi je moja baka Maja koju ju je naslijedila od svoje majke. Moja se prabaka Angelina udala 1918. iz Tovarnika u Šid (Vojvodina), i donijela je u miraz. Tada je prvi put prešla granicu. Singericu nasljeđuje moja baka. Kupovale su se fine tkanine, pratili modni časopisi, šlingala posteljina, spremao miraz kćerima. I onda, ‘44. godine, pad‘e 5-6 granata na Šid i jedna na Majinu kuću. Kuća ostade na mjestu, baka bez muža, a singerica bez noge. Tako obogaljena prestade biti statusni simbol dobrostojeće obitelji i postade sredstvo preživljavanja udovice, a zatim i raspuštenice, samohrane majke, stigmatizirane u maloj sredini 50-ih godina prošlog stoljeća. Prkosne za iduće tri generacije. Prije nekoliko godina, prevozeći je preko iste one granice koju je već jednom prije više od 100 godina prešla, u strahu sam čekala procjenu carinika. Hoće li je oduzeti? Koliko će novca tražiti za carinu? Je li je uopće dopušteno prenijeti? "Stara mašina, što će vam to? Ne znam je l‘ TO išta vrijedi", reče carinik i mahnu rukom da prođemo. E majstore, niš‘ ti ne kontaš. Meni je TO neprocjenjivo, pomislih.

Zanimljivo je da su princ Charles i njegova supruga Camilla, vojvotkinja od Cornwalla, također imali prilike uživati u nasljeđu vaše obitelji?

- Da, onomad kad se ukazala kraljevska obitelj u Osijeku, pozvali su nas iz Muzeja Slavonije da im posudimo tanjure za doček engleske kraljevske obitelji. Imaju oni eksponata, ali prerijetki su i prevrijedni - reče Denis Detling. Noseći te tanjure, tih nekoliko koraka od Maksimiliana do Muzeja, napokon sam čula ono što sam cijeli život slušala... Htjedoh reći Vojvotkinji: - Znate, draga Camila, to je kod nas običaj, prvo ideš kod susjeda ako ti nešto fali. Rekoše mi da joj je bila poslužena juha prilikom posjeta Osijeku. Ne sumnjam da joj se svidjela. Draga Camilla, htjedoh reći, a nije bilo prilike, iz tog tanjura jedino se juha i može jesti. Pileća ili goveđa, s ručno rezanim rezancima, sos i meso, poslije pečeno... Ono što nije znala, ono što nije bilo prilike za izreći, jest da u tom tanjuru ima toliko povijesti, baš kao i u obitelji u koju se udala. Rekoh joj u sebi: "Znate, Camilla, nakon II. svjetskog rata, naše bake i majke vraćale su svoje izgubljeno dostojanstvo i otete posjede kroz posteljinu i ručnike, spremljene u ormarima kćerima il‘ unukama za miraz. I kroz kristalne čaše u vitrinama i servise za ručavanje koje su vadile nedjeljom i kada gosti dođu na slavlje il‘ žalost". Nikada ih nisam razumjela. Nisam razumjela ni ‘92. kada je taj tanjur iz kojeg je probala juhu, umotan u novinski papir, kao blago prenošen u izbjegličkom kamionu preko šest granica. Pucali su na nas, prijetili životima, a moja majka nije htjela otići bez svog servisa za ručavanje i pozlaćenog escajga za 24 osobe. Nisam razumjela. Do toga dana. Tada sam se, u tih nekoliko koraka do Muzeja, noseći tanjur moje pokojne majke prvi put zagledala i shvatila. Ispred mene je bio prazan tanjur, a ipak pun. Pun povijesti moje obitelji.

U sklopu pansiona, knjige koje su ondje na raspolaganju s gostima ponekad (ot)putuju, a neke njihove ostaju. Kako je kod vas počela tradicija bookcrossinga?

- Često tako nešto napravim, pa mi poslije kažu da to ima ime. Kažeš bookcrossing? Knjige su tu od prvoga dana. One nisu dekor u hotelu, nego esencija. Nužne za um kao i krevet za san. Najprije je jedan mladi par na samom početku, u znak zahvale, ostavio knjigu s posvetom, i tako je krenulo. Djelić svog ukusa prenosimo na goste, oni pak na nas. Gosti dolaze s raznih krajeva svijeta, putuju mjesecima i onda pročitanu knjigu mjesecima vuku po koferima. Kontam da su knjige neš‘ slično hrani. Ne smiješ je baciti jer te čeka zla kob. Trebaš vidjeti te osmijehe kad shvate da je mogu ostaviti i uzeti neku novu. I tako neke knjige, kao i ljudi, nađu svoj novi dom u Osijeku, a neke nastave putovati svijetom i živjeti svoje nove živote.