Grčka drama bila je predigra europskoj koja se odigrava na mnogo većoj pozornici. Europa je zaglibila u krizu - u dugovima je, nije konkuretna goropadnim ekonomskim silama poput Kine, Indije ili Brazila, na međunarodnom političkom planu jedva ima težinu, a unutar sebe sve je nestabilnija.

Da je tako, pokazali su i prošlonedjeljni izbori - predsjednički u Francuskoj i parlamentarni u Grčkoj. Njihovi rezultati upozorenje su političkim elitama koje vladaju Europom, u prvom redu Njemačkoj Angele Merkel. Izborom Hollandea ili, bolje rečeno, odbacivanjem Sarkozyja, francuski su birači jasno rekli što misle o politici stegnutog remena i europskim apostolima iste. Sve je očiglednije da se radi(lo) o promašenoj strategiji uz koju je vremenom nabubrilo i nepovjerenje u domaće političke elite. Tomu pak svjedoče povijesni uspjesi krajnje desnice i u Francuskoj i u Grčkoj. U Grčkoj je, recimo, i sama Zlatna zora - tamošnja ultranacionalistička stranka u čijem se sjedištu, uzgred rečeno, ističe slika Arkana i četnička kokarda - bila zatečena s osvojenih dvadesetak mandata. Mnogi Grci priznaju da su glasali za tu stranku ne zato što dijele iste ideje, nego iz pukog gnušanja nad svim ostalima. Povrh svega, pobjeda Hollandea uzdrmala je dosadašnji pakt Merkel-Sarkozy, ali nije ugrozila osovinu Berlin-Pariz, iako Hollande ima posve drukčija gledišta na bitku s krizom nego njemačka kancelarka. Merkel se pokazala politički pragmatičnom. Iako je prva odredila ton konzervativnim kritičarima koji su Hollandea proglasili “opasnim čovjekom”, ona je među prvima požurila srdačno čestitati novom “partneru”.

Velike promjene predstoje Europi, a izbori u Francuskoj i Grčkoj tek su nagovještaj. Europi slabo poznati Hollande nastupio je pričom o otpuštanju zategnutog fiskalnog remena i pričom o pravednosti koja se dosad uglavnom pokazivala ljevičarskom floskulom za krizna vremena. Europa i dalje pleše na opasnom rubu i sve više zemalja koje je ugušio projekt zajedničke valute, smatraju da je jedini dobitnik u ovim okolnostima Njemačka. Euro se pokazao nepouzdanim vezivom Unije. Ili, kako je to ovih dana nobelovac Paul Krugman u New York Timesu napisao: “Europa ne bi bila u sadašnjim problemima da je Grčka i dalje imala svoju drahmu, Španjolska pezetu, a Irska svoju funtu”. S njima bi, kaže, imale ono što im danas kronično nedostaje: devalvaciju kao brz način da obnove konkurentnost i povećaju izvoz. Ako Berlin i Pariz ne olabave, nestabilnost će se širiti, a radikalne snage jačati.